INTERVJU
U povodu svoje
knjige “Izgon”, zbirke priča o ljudima s ratom zahvaćenih područja primoranima
na izgon i bijeg, turska novinarka u književnica Çiler İlhan za zagrebački „Nacional“
govori o položaju žena u svijetu, a komentira i odnos Turske s Rusijom, Sirijom,
ali i s Evropskom unijom
FOTO: Ilhan
(Facebook)
“Izgon”, turske
novinarke i književnice Çiler İlhan, potresna je knjiga o ljudima s ratom
zahvaćenih područja primoranima na izgon i bijeg. Priče u “Izgonu” su monolozi
stvarnih i izmišljenih likova, od obespravljenih žena preko ratobornih i
poraženih muškaraca do tužnih pasa lutalica. Çiler İlhan, jedna od
najistaknutijih suvremenih turskih spisateljica, pokazuje duboko razumijevanje
za ljudsko iskustvo, patnju i osjetljivost spram životne boli i nepravde.
Prevladavajuća je tema njezine zbirke osjećaj melankolije onih koji su otuđeni
od svoje domovine, od svojih obitelji i društva. Kao žena koja piše u modernoj
Turskoj, Çiler İlhan ne boji se govoriti o temama kao što su ubojstva iz časti,
obiteljsko nasilje ili američka okupacija Iraka. Zbirka priča “Izgon” – za koju
je autorica dobila Nagradu Evropske unije za književnost 2011. godine – dosad
je prevedena na desetak jezika, a pojedine priče iz zbirke posljednjih su
godina objavljene u međunarodnim zbirkama pripovijedaka zajedno s djelima
brojnih drugih slavnih europskih pripovjedača.
Çiler İlhan
rođena je 1972. godine, studirala je međunarodne odnose i političke nauke na
Sveučilištu Boğaziçi u Turskoj, a potom hotelski menadžment u Školi za hotelijerstvo
i turizam Glion u Švicarskoj. Živi u Istanbulu, a radila je kao hotelijerka,
slobodna književnica i kao urednica u različitim razdobljima života. Godine
1993. primila je prestižnu nagradu za mlade „Yaşar Nabi“ za kratku priču.
Njezine pripovijetke, eseji, recenzije knjiga i članci o putovanju objavljivani
su u raznim časopisima i novinama. Çiler İlhan je članica turskoga PEN-a. U
intervjuu za Nacional komentira položaj žena u društvu, ali i prognozira da
Turska nikad neće biti primljena u Europsku uniju, jer je mnogoljudna zemlja s
muslimanskim stanovništvom.
N: U “Izgonu”
pišete o različitim ljudima širom svijeta koji su progonjeni iz bilo kojeg
razloga. Zašto ste pisali o tome?
Jednog dana
odlučila sam izrezivati isječke iz novina, različite vijesti. Nisam znala zašto
to činim, ali onda sam shvatila da su te vijesti željele biti objavljene,
pretvorene u fikciju i napisane kao knjiga. Više od pola priča su stvarne. Dala
sam im neki obrat, različit pristup, literarnu dušu, te ih pretvorila u fikciju.
Jednostavno sam morala pisati priče o tim ljudima, životinjama i zemljama,
inače bi me zauvijek proganjale.
N: O čemu ste
razmišljali tokom pisanja?
O svakom ko
proživljava bol – bio on ubica ili žrtva. O svakome od nas koga ne puštaju na
miru.
N: Pišete o
ljudima u gradu Batmanu, u kojem je najveći broj samoubistava žena, pa stoga
pišete i o položaju žena u društvu. Šta možete reći o tome?
Ah, šta mogu reći
o tome? Kao što ide pjesma, “ovo je muški svijet”. U Turskoj moramo napraviti
toliko toga kad se radi o ljudskim pravima općenito; a djeca i žene najviše
pate. Pogotovo u istočnoj Turskoj i ruralnim područjima zemlje, gdje su
djevojke još uvijek komoditet, nešto što možeš dati i uzeti kad hoćeš. Ono što
me najviše slomi su bolesne priče koje dolaze iz ‘civiliziranijih’ dijelova
svijeta, sjevera Europe, zapada Europe… Gdje neki ljudi otimaju djevojke i žene
i pretvore ih u seksualne robinje, i tako godinama, u svojim vlastitiom
domovima. A ti ljudi ne žive u planinama, već u mjestima u kojima imaju mnoge
susjede. Svijet generalno nije prijateljski nastrojen prema ženama. Pogledajte
što se sad događa na Bliskom istoku, čak su i danas djevojčice prodavane u
roblje. Sve me to ljuti i uzrujava.
N: Pišete o
različitim zemljama, koje imaju iste priče, od Iraka, Turske do Bosne. Kako
gledate na te konflikte, posebno u svjetlu onoga što se događa u Siriji? Kako
naučiti od vlastitih pogrešaka?
Bojim se da ljudi
ne uče iz svojih pogrešaka. Dok se god sreća ili nivo civiliziranosti ili prosperiteta
mjeri godišnjim dohotkom po osobi, kako se može očekivati da će svijet postati
ljepše mjesto? Što s dogodilo sa zdravljem, porodicom, osjećajima, srećom, svim
tim stvarima koje nas zaista usrećuju?
N: Zašto ste
napisali priču o Srebrenici? U njoj pišete da su snage UN-a odgovorne za
zvjerstva koja su se ondje dogodila. Kako gledate na to?
UN ne preuzima
nikakvu odgovornost nigdje sve dok ‘velika petorka’ i njihovi politički
partneri ulaze u konflikte svugdje i gotovo stalno radi se o podjeli resursa.
Ako država nema zanimljive resurse, zaboravite na UN. UN se može smatrati
odgovornim i za mnoge građanske ratove u Africi, mnoge od kojih su podmetnule
ili pokrenule velike zemlje zbog svojih interesa, u kojima nisu napravile ništa
a ljudi su istovremeno otimali djecu za vojnike, silovali žene, ubijali ljude i
uništavali sela. Srebrenica je jedna od takvih tragedija gdje je UN zatvarao
oči dugo vremena. Toliko je dramatično i tužno ono što se tamo dogodilo. Prije
samo nekoliko sedmica naišla sam na članak na BBC-ju; on je bio baš srceparajući.
Toliko je neželjene djece u Bosni, jer je toliko žena koje su sistemksi bile
silovane godinama. Neke od tih žena ostavile su svoju djecu po sirotištima čim
bi se rodila; sirotišta su bila toliko pretrpana da su neka djeca bježala, ili
su bila prisiljena otići. Ili je nekoj djeci toliko teško živjeti u svojim
domovima jer čak kad bi ih majke zadržale, nisu bila voljena i bila su
tretirana drugačije od druge djece, koja nisu bila rođena nakon silovanja. Tako
da su se mnoga djeca počela baviti prostitucijom i porno industrijom zato jer
nisu imala nikakav drugi izlaz; jednostavno su prisiljena na to. Vidite da se,
dakle, tragedija prenosi na novu generaciju, a barem još dvije generacije bit
će time pogođene – kako očekivati da ova jadna djeca imaju normalan život?
Pročitala sam nedavno da je među migrantima koji su migrirali u Europu, pogotovo
zemlje EU, oko 10.000 djece nestalo. Gdje su ta djeca? Što se dogodilo s njima?
Oko 26.000 djece migriralo je u Europu bez roditelja, to je tako tužno,
roditelji su se izgubili, ili su mučeni, ubijeni… Tako da djeca putuju sama i
onda se ona izgube i možemo samo zamisliti što se s njima dogodilo. Žao mi je ali ne mislim da
danas postoji previše dobrih opcija. Gdje je UN? Gdje je EU? Gdje su ta djeca?
N: Govoreći o
Siriji, pred Turskom su zaista veliki izazovi kad je migrantska kriza u
pitanju, kakva je situacija danas? Jeste li knjigu posvetili upravo tim ljudima
koji čekaju ulazak u Europu?
Knjiga je
posvećena onim Sirijcima, Eritrejcima, Afganistancima, Somalijcima i drugim
izbjeglicama iz Burkine Faso, Mianmara i drugih zemalja koje mediji čak ni ne
spominju; koji samo žele bolji život, ponekad samo život. I koji neprestano
umiru kao mravi u moru, na zemlji, u svojim domovima i na ratištima. Tako je
žalosno da smo mislili da smo vidjeli sve u Iraku i Afganistanu, a stvari su se
još više zakomplicirale i još je dramatičnije, to je tako tužno.
N: Kako vidite
odnose Turske i Sirije?
Vjerujem u dobre
odnose s našim susjedima. No, oni nisu baš dobri o ovom trenutku.
N: Kakvi su
odnosi Turske s Rusijom? Je li se situacija popravila?
Nekoliko puta smo
mislili da se situacija popravila, ali očito nije. Nije tako loše kao na
početku konflikta, to je sigurno, ali ovog ljeta neće biti ruskih turista a
gubimo i mnogo poslovnih prilika koje inače imamo s Rusijom. To je malo kompliciranija
priča, ono što se vidi ne mora biti ono što se zaista događa. Mediji su
majstori za mijenjanje smjera priče. Razumijemo svijet kroz medije većinu
vremena, ali vidimo samo vrh ledenog brijega.
N: Koji su
najveći izazovi za Tursku osim odnosa sa susjedima?
Nivo pismenosti
je veliki problem, oslabljenja poljoprivreda, nezaposlenost.
N: Kako gledate
na sporazum koji je Turska sklopila s EU? Neki to vide kao tursku ucjenu, a
neki kao ono što se trebalo dogoditi prije mnogo vremena te da je upravo Turska
bila ucjenjivanja.
Kakav sporazum?
To je samo dio šoa za koji ne znamo kako će završiti. Bliski istok se u
međuvremenu ponovno oblikuje i mislim da pokušavaju držati stvari pod kontrolom
takvim alatima – to nije realno.
N: Žele li Turci
biti dio EU?
U prošlosti su
svi umirali da budu dio Europske unije, ali nakon što se vidjelo da su neke
zemlje imale ekonomskih problema nakon preuzimanja eura, nekako se izgubio taj
osjećaj za propadanjem EU. Mislim da u ovome trenutku većina Turaka nije
opsjednuta idejom da postanu dio EU.
N: Kako Turci
gledaju na EU danas?
EU je kršćanska
liga. Prema mom mišljenju, EU nikad neće prihvatiti Tursku. Vjerovatno postoje
još neki razlozi osim religije – mnogo nas je i imamo jako mnogo prostora za
popravak.
(The Bosnia
Times, Nacional)