ANALITIKA
Dodik mirno zaspi kao američki čovjek, a probudi se ubijeđen da je Putin lično! Zato mu valjda i imponuje da u dvorištu stambene zgrade u centru Banjaluke postavi spomenik ruskom caru Nikolaju II, ili da po trećerazrednim portalima plasira vijest da će u Republiku Srpsku uskoro doći ruski specijalci.
FOTO: Dodik (Agencije)
Još nije utihnuo ni eho najave da će Savez za
promjene u maju organizovati proteste zbog teškog ekonomsko-socijalnog stanja u
Republici Srpskoj, a dežurni spin-doktori režima Milorada Dodika već su “analizirali”
do tančina još jedan plan za njegovo rušenje. Dakako, ruši se Milorad Dodik
zvani – Republika Srpska
Unaprijed svjestan koliko je zaludan posao
baviti se naručenim tekstovima, čija je svrha i cilj da jedne političare
uzdignu do nebesa, a druge pokopaju ispod zemlje, ne mogu da oćutim na pamflet
koji je ekspresno plasiran iz Beograda, a bavi se stanjem na političkoj sceni
Republike Srpske.
Nije mi želja da branim opoziciju koja često
sama sebi baca klipove pod točkove, već da razgolitim jeftine pokušaje
odlaganja kraja jedne propale vlasti i besmislenost takvog nauma.
Famozni plan kojim se bave Branko Radun i
Dragomir Anđelković nosi naziv “Posljednja šansa” i nastavak je
“već viđenog” plana za navodnu destabilizaciju Republike Srpske i
rušenje njenog predsjednika Milorada Dodika. “Zabrinuti” politički
analitičari iz Beograda upozoravaju da su članice opozicionog Saveza za
promjene već počele da ga provode.
Anđelković i Radun tvrde da su autori i ovog
plana “određeni zapadni centri moći stacionirani u BiH, ali i izvan
nje”. To im se “ukazalo” kroz nekakve medijske kampanje, a sve
su im potvrdili i “relevantni diplomatski izvori, kao i oni iz redova
opozicije”. Tvrde i da je akcija već u toku!
-Situacija je vrlo opasna, jer za razliku od
nekih prethodnih vremena imamo jaku podjelu među srpskim političarima od kojih
je nekim bliže Sarajevo nego Banjaluka, istakli su Radun i Anđelković u
autorskom tekstu “Novi pokušaj iz inostranstva sponzorisane
destabilizacije Republike Srpske” za portal “Vidovdan”.
Prema njihovim ocjenama, sam naziv plana –
“Posljednja šansa”, sugeriše da je dio opozicije u Republici Srpskoj
od svojih mentora iz “nekoliko zapadnih ambasada u Sarajevu”dobio
svoju posljednju šansu da “nakon više neuspješnih pokušaja još jednom
udari na vlast Republike Srpske i njenog predsjednika Milorada Dodika”.
Naravno, Milorad Dodik se po njihovom
mišljenju pokazao kao “suviše vješt i žilav igrač koji ne odustaje od
vitalnih nacionalnih interesa i radi njih jača veze Republike Srpske sa
Beogradom i Moskvom”.
I politički neukima jasno je da za česte
odlaske u Beograd Dodik treba da zahvali izbornoj kampanji i potrebi Aleksandra
Vučića i njegovog SNS-a da dobiju koji glas više od Srba-priječana. Kakav će
kurs Vučić zauzeti nakon 24. aprila, direktno će zavisiti od izbornog
rezultata. Ali, Dodik nije u poziciji da bira i poslušno odrađuje svoj dio
kampanje prisustvujući veličanju Vučićevih “uspjeha”.
FOTO: Vučuć, Dodik (Agencije)
Posljednji u nizu predizbornih događaja u
kojima statira Dodik je potpisivanje ugovora prodaji Železare Smederevo
kineskoj kompaniji Hestil.
Radun i Anđelković kažu da, prema
informacijama koje su dobili, ali i prema političkim potezima opozicije,
zaključuju da su strani mentori od opozicije u Republici Srpskoj zatražili
odlučnost i potpunu angažovanost odmah nakon vaskršnjih praznika kako bi se
“Posljednja šansa” iskoristila prije nego što se uđe u predizbornu
kampanju za oktobarske lokalne izbore.
Protesti opozicije, koju analitičari kao i
aktuelna vlast u Republici Srpskoj nazivaju “takozvanom”, najavljeni
su za 14. maj, a to je vrijeme koje se, gle čuda, poklapa sa “Posljednjom
šansom”.
Vrhunac licemjerja plaćenih analitičara
sadržan je u tvrdnji da u “iščekivanju da se provede plan destabilizacije
Dodikove vlasti, mediji bliski opoziciji i sami daju doprinos sprovođenju tog
plana”.
Radun i Anđelković tvrde da su mediji koji
nisu pod Dodikovom kontrolom “napadno prećutali uspješan dvodnevni boravak
u Banjaluci Georgija Poltavčenka, gubernatora Sankt Peterburga i bliskog
saradnika Vladimira Putina, koji je sa Dodikom dogovorio hitno intenziviranje
privredne, ekonomske, kulturne i svake druge saradnje između RS i Ruske Federacije”.
Pokušavajući uporno da Dodika svrstaju među
proruski orijentisane političare, vajni analitičari iz Beograda svjesno
prećutkuju činjenicu da je američka ambasada u BiH, štiteći interese svog
kapitala, od vlasti Republike Srpske nedavno tražila da ne usvoje zakon o
konverziji kredita koje je Hipo banka plasirala u švajcarskim francima. Savez
za promjene je na nivou BiH inicirao donošenje tog zakona, dok ga je SNSD sa
svojim koalicionim partnerima sabotirao u Narodnoj skupštini RS.
O “svježem dašku vjetra sa Balkana”
i Dodiku kao miljeniku američke administracije sve je ispričano. Otkako je uz
pomoć tenkova SFOR-a preuzeo vlast u RS početkom 1998. godine, Dodik nije krio
da uživa podršku SAD. Ostala je anegdota iz tog vremena koja pokazuje političku
drskost i avanturizam Milorada Dodika.
Kada je u novembru 1998. ukinuo platni promet
sa Srbijom, tadašnji lider Socijalističke partije u RS, Dragutin Ilić, sa
zaprepašćenjem ga je pitao:
-Šta radiš to, čovječe?! Nismo te zato birali!
A Dodik mu je u svom stilu odgovorio:
-Je*i se i ti i tvoja partija, ja iza sebe
imam Ameriku!
Danas, kada su Dodikove usluge zapadnim
mentorima sve manje potrebne i kada se od njega očekuje još jedino da
postojanje Republike Srpske obesmisli do kraja, na čemu istrajno radi, postao
je uplašen i unezvijeren. Zna Dodik vrlo dobro da će biti odbačen kao stara
krpa kada im više ne bude imao šta da ponudi.
Onomad je Dodik garantovao američkoj
administraciji da će Republika Srpska ostati mirna na proglašenje kosovske
nezavisnosti. Danas, Kosovo je de fakto postalo država, i to ovdašnja srpska
javnost razumije, kao što razumije da je to stvar interesa i volje velikih i da
na to ne može da utiče.
U takvoj situaciji Dodik nastoji da se prikaže
kao ruski čovjek, primajući kao predsjednik Republike Srpske nižerangirane
činovnike iz Moskve i Sankt Petersburga, koji su na prevaru dovučeni u
Banjaluku sasvim sporednim povodom. Ali, bitno je da su Rusi.
To što se u Vašington ide na koljenima moliti
za novac MMF-a, za Dodika i njegov SNSD nije znak podaništva iz očaja, već
uspjeha. Kao da kreditno se zadužiti jeste vrhunac umješnosti vođenja državnih
finansija.
Dakle, Dodik mirno zaspi kao američki čovjek,
a probudi se ubijeđen da je Putin lično! Zato mu valjda i imponuje da u
dvorištu stambene zgrade u centru Banjaluke postavi spomenik ruskom caru
Nikolaju II, ili da po trećerazrednim portalima plasira vijest da će u
Republiku Srpsku uskoro doći ruski specijalci.
Zato, neće nas iznenaditi kada jednog dana u
audijenciju primi i čistačicu iz Kremlja, sa sve crvenim tepihom i svim
počastima koje slijede! Nek je ruska, pa makar i babuška!
Autori hvalospjeva o Dodiku i podmuklih
podvala opoziciji, pozivaju se i na interna istraživanja javnog mnjenja, koja
navodno pokazuju da Dodik i njegov SNSD bilježe rast, a vodeća opoziciona
partija SDS pad. Tvrde da bi više od 60 odsto anketiranih svoj glas u ovom
momentu dalo Dodiku, koga “doživljavaju kao garanta državnosti Republike
Srpske, dok je SDS pao na najniže grane”.
Na sve to, Anđelković i Radun tvrde da Dodikov
SNSD ima stabilan rast. Iako je istina da permanentno raste jedino narodno
nezadovoljstvo, da se plate u javnim preduzećima sve rjeđe isplaćuju, da
željezničari najavljuju proteste, da novca nema za podsticaje
poljoprivrednicima, naknade invalidima, prosvjetnim radnicima…
Milijardu maraka je duboka rupa u budžetu
Fonda zdravstvenog osiguranja i širi se dalje, a Fond pio je već prešao na
trezorsko plaćanje iz budžeta, da penzije ne bi kasnile. Barem do izbora.
I moglo bi se unedogled nabrajati šta je sve
“stabilno” u Republici Srpskoj, ali to građani odavno znaju i čekaju
da neko ponudi rješenje. Opozicija pokušava da se konačno pokrene, ali je Dodik
već i na sam pomen protesta počeo da koristi medijske bacače plamena.
Njemu 2004. niko nije organizovao
kontraproteste, niti ga je optuživao da radi po nalogu zapadnih centara moći,
iako je bilo mnogo više osnova za to. Tada vladajući SDS, pod teškim pritiskom
sankcija OHR-a, mlako je odgovorio na najavu preuzimanja vlasti.
Od februara 2006. do danas, trpimo posljedice
bezdušnje pljačke i uništavanja privrede, zdravstva, školstva, policije i
pravosuđa. Sistematično poput termita, SNSD je uz sasluženje svojih satelita,
DNS-a i SP-a, uništio i mogućnost obnove Republike Srpske, obesmišljavajući
postojanje njenih institucija. Redom, do insitucije Predsjednika Republike.
Ovakav predsjednik nikom ne treba, ali on je
temeljni kamen kriminalne piramide koja je izgrađena tokom 10 godina vlasti i
preuzela sve poluge moći. Zato se Dodik grčevito bori. I prijeti kontraprotestima,
rešetom plašeći mečku koja još nije ni zaigrala pod njegovim prozorom.
Da završim:
Cilj ovog jeftinog beogradskog spina,
naručenog iz Banjaluke, jeste da se svaki vid otpora režimu proglasi
neprijateljskim činom protiv naroda i vlasti. Dodika okovati u zvijezde,
opoziciju uniziti, način je da se protesti omalovaže i unaprijed proglase
propalim. Da se građani odvrate od izlaska na ulicu i podrške opoziciji.
Strah od gubitka vlasti i ogovornosti za
pljačku, što mu slijedi, Dodika čine slijepim i nesposobnim da sagleda realnu
sliku stanja u kojem se nalazi Republika Srpska. Zato je sve izvjesnije da će
progledati tek kroz dva metalna prstena koja će mu, kada se odigra i posljednji
čin ove tragedije, biti sklopljena oko šaka.
Neko će morati da bude krivac, a podesnijeg od
njega nema – za narod kojem se predstavljao kao svemoćni i sveznajući vladar,
niti za opoziciju koju je godinama ponižavao. Tu ulogu su mu davno namijenili i
oni koji su ga decenijama unazad projektovali za balkanskog despota od Laktaša.
(The Bosnia Times, Istinito Autor:
Željko Raljić)
