Da nije bilo toliko novca u Leskovcu, da nije bilo toliko radnika koji bi da jedu i piju i vesele se i zaborave na sve što će ih čekati sutradan, možda ne bi bilo ni sudbinskog susreta dvoje ljudi koji su, svako na svoj način, obilježili jugoslovensku narodnu muziku i postali simbol i legenda.
I postali veći od svog imena, jer kada se kaže Toma, nazdravlje onom čovjeku koji je jedno vrijeme obnašao dužnost predsjednika Srbije, i kada se kaže Silvana, zna se, nepogriješivo, da to može biti samo jedan Toma i samo jedna Silvana.
Postoji nekoliko verzija priče o tome kako su se, tamo krajem pedesetih godina prošlog vijeka, sreli Silvana i Toma.
Po onoj najromantičnijoj, Zilha Barjaktarević, kako joj je bilo pravo ime, a koja je glasom za kruhom – glas je, zapravo, išao ispred nje, a za njom su išli oni koji bi je slušali i gledali – stigla u Leskovac iz svog Doboja, preko Sarajeva, srela je promrzlog dječaka na klupi u parku, nahranila ga a onda joj se on povjerio da ume i da pjeva, zbog čega mu je obezbijedila tezgu, da dopuni njene nastupe.
Istinitije je, biće, da je momčić koji nije mnogo tražio, a gosti su voljeli da ga slušaju, i bez Silvane imao zakazane kraće nastupe u “Hisaru”, na kraju grada, ali bez Silvane možda ne bi stekao toliko samopouzdanje, i tako brzo natjerao publiku, ljutu i pijanu i sretnu i nasmijanu, svejedno, da mu jede iz ruku.
Na tom prvom nastupu pred njom i on je bio smeten, da bi mu ona odmah posle prišla i rekla sada već čuvene riječi:
“Lijepo pjevaš, bato. Ipak, moraš malo da se dotjeraš, ne možeš takav pred ljude, što ne obučeš nešto lijepo… I moraš da vjeruješ u sebe, bato. Samo tako možeš da uspiješ.”
Od bakšiša koji su dijelili muzičari iz pratećeg orkestra, Toma je mogao da preživi, i mogao je da “obuče nešto lijepo”, kako ga je savjetovala žena čiji će život, sve do njenog preranog odlaska, biti isprepleten sa Tominim.
Da je samo rekla “Lijepo pevaš, bato”, pa bi bilo dovoljno da Silvana Armenulić, kako će se prezivati kada, tokom angažmana u “Grand kazinu” u Beogradu koju godinu kasnije, upozna teniskog asa Radmila Armenulića, u tom prvom jugoslovenskom estradno-sportskom braku – docnije će se historija ponoviti sa “Brenom i Bobom”, samo što će ova druga priča, srećom, više ličiti na happpy end – bilo bi dovoljno da Silvana Armenulić zasluži pjesmu kojom će pokoriti Jugoslaviju.
I dalje jedna od najpopularnijih kafanskih pesama na ovim prostorima, koja se pjeva i u teškoj tuzi (“Noćas mi srce pati, noćas me duša boli…”) i kao zavjet za vječnu ljubav na zlatnim i dijamantskim svadbama (jer “Samo si ti u srcu mom…”), “Šta će mi život” etablirala je Tomu Zdravkovića kao jednog od najboljih tekstopisaca, jer je stvarno nevažno da li je njegove stihove pevala Silvana ili ih je pevao Toma – oboma su pristajale savršeno i obje verzije, evo već pedeset godina, održale su svežinu i mladost.
(TBT)
