Područje koje čini današnji Afganistan dugo je bilo sjecište civilizacija, jedna spona između kultura u središnjoj Aziji, istočnoj Aziji, Bliskom istoku u južnoj Aziji.
Dolaskom islama na ovo podneblje, brojni arapski, perzijski, turkijski i mongolski vladari cijenili su ovu planinsku teritoriju zbog njene blizine trgovinskim rutama, plodnim dolinama i strateške pozicije sa koje se, preko Hindu Kush planina, mogao napadati jug.
Mogulski vladar Babur je svoju prijestolnicu smjestio u Kabul, prije nego će napasti Indiju; glavni grad njegovih timuridskih predaka bio je Herat, odakle su upravljali carstvom koje se prostiralo velikim dijelom središnje Azije, Irana, Iraka i Anadolije.
Pojam „Afganistanac“ se obično koristio za etničke Paštune, ali današnja država Afganistan obuhvata regije koje tradicionalno pričaju perzijske dijalekte, poznate kao Tadžik, te turkijske jezike, kao što je Uzbečki.
Historijski je ovo područje bilo dom malih arapskih zajednica, koji su pristizali kao vojnici, službenici, trgovci i misionari u stoljećima nakon pojave islama, ali ovo stanovništvo se u međuvremenu asimiliralo u susjedne etničke grupe. Unatoč tome, njihovo postojanje dodatno naglašava ključni značaj Afganistana u srednjovjekovnom islamskom svijetu.
U nastavku je pregled nekih od najutjecajnijih ljudi rođenih unutar granica modernog Afganistana, a posebno njihovog uticaja na Bliski istok.
Rumi
Nadaleko poznat kao jedan od najvećih pjesnika na perzijskom jeziku, Dželaluddin Muhammed Belhi, kasnije poznat kao Rumi, rođen je u septembru 1207, u afganistanskoj pokrajini Belh.
Sin vjerskog učenjaka, Rumi je i sam bio islamski pravnik i predani sufija, koji je većinu svojih stihova posvetio razumijevanju prirode Boga.
Rumi je rano napustio Belh, bježeći sa porodicom od mongolskih hordi koje su navirale u središnju Aziju, a kasnije je u navratima živio u Iraku, Siriji i današnjoj Turskoj.
U zrelijim godinama, Rumi je izučavao sunnitsku pravnu teoriju hanefijske škole, a kasnije se preselio u Konju, u Turskoj, u regiji koja se tada zvala Rum, gdje je radio kao predavač.
Ovaj pjesnik bio je vrstan poznavalac arapske gramatike i kazivanja pripisanih Poslaniku Muhammedu, kao i sekularnih predmeta poput historije, filozofije i astronomije. Zbog svojih studija dobio je epitet mevlana, „naš učitelj“, a varijantama tog imena nazivaju ga i danas.
Rumijeva poezija proučavala je različite teme i prenosila duhovne pouke o predanosti Bogu, bratstvu svih ljudi i odricanju prolaznog postojanja. Neki stihovi posvećeni su i njegovom prijatelju, mistiku, Šemsu Tabriziju.
Njegova djela imala su značajan utjecaj na razvoj turske, perzijske i južnoazijske književnosti, a Rumijevi originalni stihovi se i danas čitaju kako na izvornom perzijskom, turskom i arapskom, tako i u prijevodima.
Danas se prijevodi Rumijevih djela nalaze u knjižarama širom Zapada; naglas ih je čitala Madona, pomogli su Chris Martinu iz Coldplaya da prebrodi razvod sa glumicom Gwyneth Paltrow, a pojavljuju se i kao inspirativni citati na društvenim mrežama.
Ovaj trend nije promakao kritičarima, muslimanima i stručnjacima za perzijsku književnost koji zapadne umjetnike i prevodioce optužuju za brisanje islamskih referenci iz Rumijevih djela i pretvaranje duhovne u romantičnu poeziju.
Rumi je umro u Konji, u decembru 1273, u 66. godini, a njegova sahrana okupila je hiljade, među kojima je bilo i pripadnika drugih vjera. Turbe iznad njegovog groba i dalje je popularna atrakcija kako za duhovnjake tako i turiste.
Imam Ebu Hanifa
Ebu Hanifa Numan bin Sabit bin Zuta rođen je u Iraku 689. godine n.e. Njegov otac bio je Perzijanac iz Kabula. On će postati jedan od najutjecajnijih muslimanskih pravnika i teologa u historiji, najbolje poznat po osnivanju hanefijske pravne škole, koja od četiri glavne sunitske tradicije ima najviše sljedbenika.
Dok je bio mladić, očekivalo se da će nastaviti stopama svoga oca i postati trgovac, ali privrženost teološkim raspravama prerasla je u stručno izučavanje islamske vjere.
Prema njegovoj pravnoj metodi, prvenstvo se daje direktnom čitanju Kur'ana, nakon čega se oslanja na predaje pripisane Poslaniku Muhammedu (s.a.v.s.), zatim ponašanje Poslanikovih prijatelja, a onda se razmatra analogija, naučni konsenzus, običaji te praktičnost.
Ebu Hanifa živio je u vremenu u kojem nije bilo ljudi koji su poznavali Poslanika Muhammeda, a oni rođeni za njegova vremena bili su premladi da bi ga se sjećali. To je, u kombinaciji sa potrebom mladog Islamskog carstva za kohorentnom i jasnom pravnom strukturom, stvorilo uvjete za kodifikaciju islamske tradicije u stvarni zakon.
Ovaj teolog i njegovi učenici su stoga radili na primjeni islamskih principa na pravnim problemima koji bi se pojavljivali u društvu.
Njegovo naslijeđe nije samo u posebnim pravilima koje su on i njegovi studenti donijeli, nego u uspostavljanju metodologije za njihovo izvođenje.
Ovaj učenjak umro je u 70. godini, dok je abasidski halifa El Mensur vršio na njega pritisak da prihvati poziciju glavnog sudije. Ebu Hanifa je odbio tu funkciju, navukavši gnjev halife, iz straha da bi preuzimanjem te službene funkcije izgubio svoju nezavisnost.
El Mensur, bijesan zbog suprotstavljanja njegovom autoritetu, naredio je da se Ebu Hanifa strpa u zatvor, gdje je učenjak i umro.
Ova epizoda, međutim, nije naštetila njegovom naslijeđu: temelji hanefijske škole nisu poljuljani, a na njegovu sahranu došlo je toliko ljudi da je molitva morala biti ponovljena pet puta. Turbe i džamija se i danas nalaze iznad njegovog groba u Bagdadu.
Šah Abas I
Šah Abas I rođen je 1571. godine u Heratu, mjestu koje je dijelom današnjeg Afganistana. On je bio peti kralj safavidskog Irana i smatran je za jednog od najmoćnijih vladara te dinastije, odakle je dobio naziv „Abas Veliki“.
On je na vlast došao za vrijeme krize Safavidskog carstva, sučeljen sa vojnim pobunama, ekonomskim neizvjesnostima i rivalskim carstvima, kao što su Osmanlije, koje su pokušavale iskoristiti te turbulencije.
Međutim, Abas je, kao vrhunski strateg, uspio centralizirati moć, uspostavivši klasu lojalnih vojnika, poput osmanlijskih janičara, iz pokorenih kršćanskih naroda, poput Čerkeza, Gruzijaca i Armena.
Ova elitna grupa vojnika preuzela je civilnu i vojnu upravu, smanjujući utjecaj starih ratničkih staleža, poput Qizilbasha.
Jedan od najvećih Abasovih poduhvata bila je ekonomska obnova Irana koja je postignuta tako što je glavni grad prebačen u Isfahan 1597-98.
Tokom njegove vladavine, posebna pažnja posvećena je arhitekturi, zanatima i umjetnosti. Književnost i umjetnici doživjeli su procvat pod njegovom vlašću, utirući put za cijenjene minijaturiste, poput Aqa Rize i Mir ‘Imada.
Abasa je također isticala njegova poprilična tolerantnost prema drugim vjerama, gdje je dozvoljavao gradnju crkvi za manjinske kršćanske zajednice i dopuštao misionarima da uspostavljaju baze za širenje svoje vjere.
Šah je umro 1629, ostavljajući za sobom naslijeđe kakvome je onima poslije njega bilo teško parirati. 1722. Isfahan je opkolilo Paštunsko pleme pod vodstvom dinastije Hotaki, koji su se pobunili protiv Safavida. Porazom koji je uslijedilo propala je i safavidska dinastija.
Džemaludin Afgani
Sejid Džemaludin Asadabadi, poznatiji kao El Afgani, bio je politički aktivista, političar i novinar 19. stoljeća, rođen 1838, koji je proputovao širom muslimanskog svijeta propagirajući panislamsko jedinstvo.
Nije sigurno gdje je tačno rođen; neki tvrde da je rođen u Afganistanu, a drugi da je on zapravo Iranac, koji se pretvarao da je Afganistanac kako bi od većinski sunitskih krugova sakrio da je šiit.
U svakom slučaju, ove sektaške razlike nisu bile bitne aktivisti koji je najveći dio svoje karijere usmjerio na političku agitaciju protiv zapadnih imperijalista.
On je svoju karijeru započeo u Britanskoj Indiji, uspostavljajući ustaljenu rutu širom muslimanskog svijeta, gdje je radio sa lokalnim aktivistima u Iranu, Iraku, Turskoj i Egiptu, organizirajući aktivizam protiv kolonizatora.
To indijsko iskustvo, koje se desilo za vrijeme Indijske pobune protiv britanske vlasti, smatra se prijelomnom tačkom u njegovom političkom razvoju i formaciji njegovih antizapadnjačkih stavova.
- El Afgani je dobio poziciju u vladi Afganistana, pa je za to vrijeme putovao diljem svijeta, između ostalog u Egipat, Francusku, Tursku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Rusiju.
Srž njegove ideologije bilo je pan-muslimansko jedinstvo i ideja da se zapadnjačko zadiranje u islamski svijet moglo pobijediti samo na temelju zajedničke borbe.
Iako se protivio zapadnjačkoj interferenciji i kolonijalizmu, El Afgani je zagovarao moderne pristupe nauci i tehnologiji, i vjerovao da se muslimani ne mogu civilizacijski razviti sve dok strano prisustvo eksploatira njihove zemlje.
Neki od El Afganijevih najznačajnijih poduhvata desili su se u Kairu, gdje je bio od 1870. do 1879. Tamo je predavao islamsku filozofiju i svoje studente izlagao svojim idejama o političkoj reformi.
Tu se uključio u egipatsku nacionalističku i antibritansku politiku, potičući svoje sljedbenike da pokrenu političke novine. Jedan od njegovih sljedbenika, Muhammed Abdu je kasnije postao vođa modernističkog islamskog pokreta; Sad Paša Zaglul, još jedan od njih, osnovao je egipatsku nacionalističku Wafd stranku.
El Afghani je umro od raka, u Turskoj, u martu 1897, gdje je pokopan. Afganistanska vlada tražila je da se njegovi ostaci prebace u Afganistan 1944, gdje je u njegov spomen izgrađen mauzolej.
Ovaj aktivista i učenjak smatra se jednim od osnivača panislamskog pokreta.
Ibrahim ibn Edhem
Ibrahim ibn Edhem, negdje nazivan Ibrahim Belhi, rođen je u Belhu, Afganistanu, 718. godine u aristokratskoj arapskoj porodici, ali će postati poznat po svom odricanju materijalnog komfora i asketskom životu.
Ovaj mistik utjecao je na razvoj sufizma i bio je cijenjen od strane Rumija, koji je legendu o njemu ispričao u svojoj Mesneviji.
U priči koja podsjeća na onu o Gautami, Budi, Ibn Edhem bira asketski život, nakon što se odrekao svog prijestolja, vjerujući da je nemoguće pronaći Boga sve dok luksuz zaokuplja pažnju.
Prema jednoj predaji, naišao je na pastira koji je tražio svoju kamilu na krovu njegove palače. Kada je Edhem u nevjerici upitao kako je moguće da se kamila popela na krov, ovaj mu je odgovorio da je jednako nevjerovatno tražiti Boga okružen materijalnim bogatstvom.
Smatra se da ga je ovo iskustvo prosvijetlilo, nakon čega je Ibn Edhem postao mudrac, putujući širom regije, a smrt je dočekao u Siriji, 776. godine, gdje se nalazi njegov grob i turbe.
Ibn Edhem se često pojavljuje u sufijskim legendama, gdje mu se pripisuju čuda i susreti sa svetim bićima.
(TBT, MEE, Prevela: Esma Latić)