Nema tog Bosanca i Hercegovca, bio on kršćanin ili musliman, da ravnodušno gleda na povlačenje trupa zapadnih zemalja, posebno američkih, iz Afganistana, te munjevit vojni uspon Talibana. Mogu Bosansko-hercegovački kršćani mogu biti čak i zluradi, ali bosanske muslimane sigurno obuzima jeza pri pomisli šta ako tako Amerikanci jednog dana odluče povući svoje vojnike iz BiH i prepuste ih njima samima kao što su ostavili Afganistance na cjedilu?!
DANAS U AFGANISTANU, SUTRA U VAŠEM STANU
Svjetski analitičari situaciju u Afganistanu ocjenjuju kao kraj sna o izvozu demokratije. „S povlačenjem stranih trupa iz Afganistana umire i ideja Zapada da nakon vojnih intervencija može širom svijeta izvoziti svoje vrijednosti“, smatra Christoph Hasselbach.
Vojna misija koja se sada okončava u Afganistanu, samo na početku je bila isključivo borba protiv terorizma, a onda je postala mnogo više. Trebalo je napaćenoj zemlji brzo donijeti i demokratiju, ljudska prava, obrazovanje za sve i blagostanje.
No ideja izvoza demokratije je zakazala, ne samo u Afganistanu, nego generalno. Uprkos vladi koju podržava Zapad i koja kontrolira sve manji teritorij, Afganistan spada u zemlje s najvećom korupcijom na svijetu. I po svemu sudeći, talibani će uskoro formirati vlast, ili će se nametnuti silom kao jedini vladari. Skoro 20 godina mukotrpne „izgradnje nacije“ – sve uzalud! Zato se mogu okriviti bar tri faktora. Prvi krivci su korumpirane elite koju su u Kabulu na vlast dovele SAD. Ljudi poput Hamida Karzaija ili odbjeglog Ashrafa Ghanija stalno pribjegavali falsificiranju izbornih rezultata da bi ostali na vlasti. Potom brojni lokalni gospodari rata i narko-bosovi koji su postali najtješnji saveznici Zapada na Hindukušu. Oni su se, zahvaljujući obilatoj novčanoj pomoći iz inostranstva, obogatili i prebacili milijarde dolara u druge zemlje. A bogatili su se i zahvaljujući vlastitim zaštitarskim firmama koje su stvorili kako bi branili jedinice NATO-a od napada – koje su sami fingirali. Tako su potpisivali stalno nove unosne ugovore sa NATO-om.
Afganistan nije jedini primjer. Američki predsjednik George Bush mlađi, poslije američke vojne intervencije u Iraku 2003, nije htio samo osloboditi zemlju od diktatora Sadama Huseina i da mu oduzme njegovo (nepostojeće) oružje za masovno uništavanje, nego i da zemlji donese zapadne vrijednosti. Niko danas ne tvrdi da je ta namjera makar i približno urodila plodom.
Skoro da je sa Bosnom i Hercegovinom, kad su u pitanju bosanski muslimani, ista situacija kad su u pitanju zapadne vrijednosti i izgradnja slobodnog društva. Samo se to još nije otkrilo i ogolilo u onoj formi u kojoj se to otkriva u Afganistanu i Iraku. I ovdje je (politički) islam više (zlo)upotrebljen u kreiranje vjerskog radikalizma i fanatizma nego za izgradnju slobodnog pluralnog društva, što je bila stoljetno nasljeđe koje su bosanski muslimani uživali kroz suživot i multikuturlarnost sa bosanskim kršćanima i Jevrejima. Zato je odgovorna vladajuća Stranka demorkatske akcije (SDA) čija je temeljna ideologija populislamizam. Pored proklamacija o afirmiranju islamskih vrijednosti SDA se pokazala kao potpuno korumpirana i kriminalna organizacija. Paradoksalno je da to uopće ne smatra vjerskim fanaticima koji zbog benignih „grijeha“ progone ljude.
Nikad bosanskim muslimanima nije dat odgovor da li je Alija Izetbegović „prodao vjeru za večeru“ u palati tadašnjeg kralja Saudijske Arabije Fahda bin Abdulaziz Al Sauda, o čemu su pisali ugledni evropski analitičari. Riječ je o dogovoru da Izetbegović dopusti selefijskim daijama širenje selefizma da bi za uzvrat od kralja Fahda dobio materijalnu i političku podršku za vojnu intervenciju SAD u BiH. Prema nekim analitičarima to se desilo nakon što su evropski lideri odbili takve Izetbegovićeve zahtjeve ili molbe, iako su ga smatrali liberalnim prozapadnim političarem i umjerenim islamistom. Također se tvrdi da je kralj Fahd obećavao obrazovnu i vjersku reformu u selesfističkoj kraljevini, nešto što danas pokušava ostvariti princ Muhamed Bin Salman, te da je stoga Izetbegović pristao na takav dogovor. On je pored toga u poratnim intervjuima tvrdio da je selefizam kao ideologija štetna za bosanske muslimani i nikad nije iskazivao bilo kakav oblik simpatija prema vehabijama. Bez obzira na to selefije u BiH su veliki poklonici njegove politike i slave ga.
U ideološkom smislu kod bosanskih muslimana se mogu razlikovati dvije vjerske struje ili grupacije na vrlo jednostavan način. Selefije ili vehabije su školovana ulema u arapskim zemljama, posebno na fakultetima Saudijske Arabije, Sirije , Jordana… Oni se tamo školuju već pola stoljeća. Počeli su odlaziti u Saudijsku Arabiju sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tako da je destine njih uposleno u Islamskoj zajednici BiH kao imami ili nastavni kadar u medresama, akademijama i Fakultetu islamskih znanosti (FIN).
Dok su sufije, ili derviši na neki način vjerski amateri i altruisti. Oni nisu školovani na posebnim univerzitetima i katedrama specijaliziranim za tesavvuf, kao duhovni i ezoterijski islamski pogled na svijet. Tako da samo Ćazim Hadžimejlić, šejh tekije u Kaćunima kod Fojnice, ima akademsko zvanje doktora kaligrafije, islamske umjetnosti pisanja levhi. I samo je on završio medresu i to u generaciji sa reisom Huseinom Kavazovićem. Dok su svi ostali šejhovi, manje više, laici, i nisu čak završili niti vjersku srednju školu medresu. Osim Mehmeda Karahodžića, predavača Mesnevije u novosagrađenoj tekiji na Jekovcu u Sarajevu, drugi uopće ne poznaju orijentalne jezike. A i Karahodžić je laik i nije završio medresu. Njegov učitelj je bio hafiz Halid Hadžimulić od koga je preuzeo pravo (izun) da predaje Mesneviju, čiji je autor Dželaludin Rumi.
Tekiju na Jekovcu su finansirali Turci i osobno ju je otvorio Bakir Izetbegović sa Ahmetom Davutogluom, kao premijerom Turske. Ovaj punkt pohode familijarno Emin Švrakić sa sinovima Muhamedom i Elvirom. Oni (s)love kao veliki turkofili što ukazuje na to da dobivaju finansijsku pomoć za „NTV Hayat“. Predstavljaju kao heroji i komandanti „Zelenih beretki“ iako ih narod doživljava kao ratne profitere i derikože. Prije rata Emin Švrakić je imao samo malu radnju na Baščaršiji gdje je popravljao televizore, a danas njegova familija posjedu veliko bogatstvo.
Hafiz Hadžimulić je svojim autoritetom uspio preobratiti Ramiza Delalića Ćelu, kao ratnog komandanta, u praktičnog vjernika, tako da je ovaj bio redovan posjetilac sijela u hafizovoj kući gdje je predavao Mesneviju i davao vjerske naputke učenicima. Tako je Delalić dobio sms-poruku dok je sjedio u hafizovoj kući nakon koje je napustio sijelo obećavši prisutnima da će se vratiti i donijeti plate miješanog mesa iz neke ćevabdžinice. Ramiz se nije vratio. Društvo koje je očekivalo gozbu još je sjelilo u hafizovoj kad je objavljena vijest o njegovom ubistvu. Ćelo je ubijen u sačekuši ispred kuće. Kao što je poznato ubice Delalića nisu otkrivene kao ni u drugim političkim atentatima koji su izvršeni u Sarajevu nakon rata. Grijeh Ramiza Delalića je bila optužba da je 1. marta 1992. godine ubio srpskog svata Nikolu Gardovića , što je on kategorički nijekao. Ovo ubistvo je poslužilo Srbima kao izgovor za napad na Sarajevo.
Drugi najpoznatiji i najuticajniji šejh je Halil Brzina, penzionirani general Armije BiH, koji je također laik. On je zbog svoje vojne harizme uspio oformiti punkt kao tekiju na Mejtašu uzurpirajući jednu džamiju. Kod njega se skupljaju kadrovi SDA, a neki, poput Nedžada Brankovića, Denisa Zvizdića i Bisere Turković su njegovi muridi, sljedbenici. Zahvaljujući svom političkom uticaju uspio je sagraditi velebnu tekiju u Stocu, na Begovini, koja je koštala par miliona KM. Navodno je dobio novac od Turaka, a sumnja se da je novac za izgradnju dobio od tajkuna i državnih firmi. Također na taj način zapošljava svoje derviše u državne firme (kao uhljebe) i tako regrutira mlade pristalice. Pored toga ono ima uticaj na kadrovsku politiku u vojsci, tako da je general Senad Mašović njegov izbor jer je ovaj bio oficir 7. muslimanske brigade. To znači da je Brzini, koji slovi kao vrlo lukav i prepreden moćnik iz sjene, omogućen uticaj na kadroviranje u vojsci kako bi bio spriječen upad selefistički indoktriniranih oficira u vojsku.
Dakle, derviši su u velikom zaostatku kad je obrazovanje, pa i politička podrška iz islamskog svijeta u pitanju u odnosu na selefije čije su mecene bogati šejhovi iz Saudijske Arabije ili UAE.
Ostaje sumnja da li Iranci imaju uticaj na derviške redove, odnosno na same šejhove. Pošto su glavni sufijski autoriteti, pa tako i temeljne sufijske klasične knjige nastale na Persijskom jeziku, jasno je da derviši na Iran gledaju sa simpatijama. Ali, nastaje problem sa šiizmom, kojeg derviši ne poznaju dovoljno. Šiizam kao islamska frakcija uopće nije prijemčiv za muslimane sa Balkana. Rijetki su Bošnjaci tamo studirali jer niko nema interesa za šiizam. Malo je poznato da novi teokratski iranski režim ne gaji baš simpatije prema derviškim redovima, jer su se u vrijeme islamske revolucije u Iranu držali po strani. Zbog toga postoji stereotip da vehabije derviše tretiraju kao šiitsku pod sektu i gaje izrazit animozitet prema njima kao i prema šijama.
Iranska politika prema BiH poslije rata se promijenila. Oni su svjesni da ih je Alija Izetbegović „žrtvovao“ na insistiranje Amerikanaca. Tako da je njihova taktika „drži vodu dok majstori odu“. Zato su se opredijelili vrbovati ugledne intelektualce poput akademika Rusmira Mahmutćehajića, iranskog akademika Rešida Hafizovića, kao i generala Fikreta Muslimovića, preko kojih ostvaruju svoj politički i ideološki uticaj. Imaju specijalne privatne i konspirativne relacije sa Bakirom Izetbegovićem, ali se klone javnog političkog angažmana da mu ne bi naudili kod zapadnih diplomata.
I taj prostor je potpuno popunila turska diplomatija, tako da se može reći da velika većina derviških krugova gravitira sličnim krugovima u Turskoj.
OD MAOČE DO IDBILA
Selefije su bili posrednici u dolasku mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu i sa njima humanitarnih radnika koji su po principu „hranjenja trojanskog konja“ širili svoju selefističku ideologiju. Zato je tokom rata došlo do ideološkog buma selefizma. Bogati šeikovi su financirali „džihad ratnike“ pojedinačno i slali ih u Bosnu. To je bio slučaj sa Ahmedom Zuhairom (Abu Handala), koji je tokom rata boravio oko Žepča, a nakon rata je izveo neke terorističke akcije, pa je pobjegao u Afganistan gdje je, navodno, ubijen.
FOTO: (Fotoilustracija)
Sličan slučaj je bio i kod ubistva Paula Gudala, radnika engleske agencije ODA, a u stvari agenta MI6, kojeg je ubio jedna od četvorice mudžahedina u Zenici 1993. On je bio uhapšen, dok su ostali pobijeni na Igmanu prilikom pokušaja ulaska u Sarajevo kroz Tunel. Njega je MUP sprovodio iz Zenice u Sarajevo, da bi pobjegao negdje kod Kiseljaka na planini Lopatica. To je bila klasična namještaljka jer je neko vrlo utjecajan iz Saudiske Arabije intervenirao kod tadašnjeg bosanskog ambasadora u Rijadu. Vjerovatno se radi o istom slučaju kao i kod Ebu Handale.
Odlaskom mudžahedina, zaista ih je većina napustila BiH, ili su pobijeni, poput Ebu Harisa i Šejha Šabana kod Žepća, samo nekoliko dana nakon potpisivanja Deytonskog sporazum. Dok je Ebu Meali, komandant odreda El Mudžahid, napustio BiH uz pomoć Alije Izetbegovića. Otišao je bio u Maleziju, da bi se vratio u svoj Alžir gdje je prije četiri-pet godine umro, kao relativno mlad čovjek. Vjeruje se da je tamo likvidiran, najvjerovatnije otrovan.
Najpoznatije lice koje je ostalo u BiH je Ebu Hamza. Bio je osuđen na deportaciju, ali nakon dugogodišnjeg boravka u Imigracionom centru oslobođen i uvjetno pušten na slobodu. On je bio obavještajac odreda El Mudžahid i to mu je bila glavna krivica. Tu informaciju je znao Raffi Gregorijan i zbog toga je bio protiv njegovog oslobađanja.
Iza mudžahedina ostale su manje-više bosanske vehabije. Oni su se bili organizirali u mrežu Aktivne islamske omladine (AIO), koja će biti zabranjena nakon ubistava hrvatskih povratnika u jednom selu kod Konjica. Ubica je bio Mumamer Topalović pripadnik Aktivne islamske omladine.
Međutim, spisak od 120 pripadnika AIO se pregrupirao i rasporedio u druge humanitarne i kulturno vjerske organizacije.
Najistaknutije vođe AIO su Predsjednik udruženja SAFF-a Abdusamed Nasuf Bušatlić, glavni odgovorni urednik Ezher Beganović i Semir Imamović. Dok je stvarni lider AIO Adnan Pezo, bivši pripadnik odreda El Mudžahid, potom pripadnik AIDA-a, a danas (vjerovatno) na platnom spisku OSA-e. Pezo bi mogao biti ključni čovjek Bakira Izetbegovića preko koga kontrolira vehabije. Jednom je tretiran na FTV u emisiji „Mreža“, zbog snimke na aerodromu kako unosi velike količine novca u kešu. Tvrdilo se da je skupljao zekat i sadekatul-fitr u Saudijskoj Arabiji za pomoć agitaciji (da'wa) selefizma u BiH.
Bakir Izetbegović je sa Senadom Šahinpašićem Šajom odmah nakon rata pomogao vehabijama da otvore lanac mesara, preko firme „Zmajevac“ iz Zenice. Spisak od 120 članova AIO posjeduje Tužilaštvo BiH jer je taj spisak sačinjen od strane stranih obavještajnih službi.
Zbog odlaska brojnih vehabija iz BiH na ratište u Siriju, među kojima je i Nusret Imamović iz Maoče, potom sukoba reisa Huseina Kavazovića sa vođama tzv. paradžemata, glavne vehabijske vođe su „podvile rep“. Najagilniji je relativno Jasmin Pezić koji drži predavanja i veoma je popularan među mladim vehabijama koji ga prate na društvenim mrežama. Također je vrlo agilan i Dževad Gološ iz Mostara. Ali, najvjerovatnije da su oni više zanesenjaci, nego vođe. Stvarni vođa vehabija, nakon odlaska Nusreta Imamovića, je Safet Kuduzović. On ima status „vehabijskog halife“ u BiH.
(Nastavit će se)
