Situacija u Afganistanu se razvija upravo onako kako je većopćenito analizirano i predviđano; Amerikanci odlaze isto kao što su to učinili i Sovjeti, počinje građanski rat tako što bi talibani na kraju preuzeli prednost i da bi postojeća afganistanska vlada prije ili kasnije kapitulirala. Talibani ne bi imali kompromisa u prihvaćanju novo strukturiranog ustava, da će talibani provoditi islamski sistem i islamski zakon i da će inzistirati na tome da se država nazove imenom koje su ranije dali, tj .: „Islamski Emirati Afganistana ”
Povlačenje SAD -a bilo je neizbježno: čemu izrazi čuđenja?
Ipak, vidimo iznenađenje među našim iznenađenim pakistanskim intelektualcima kao da se iznenada suočavaju s nečim potpuno novim i neočekivanim. Ako je to zaista istina, da su ovi upornici iznenađeni, onda smo zapravo okruženi najneinformiranijim eltiom koja u neodstatku znanje ostaje zbunjena oko cijelog afganistanskog spektakla. Naslovi u novinama sada vrište da će se, ako se SAD povuku, Afganistan suočiti s građanskim ratom.
To se moralo dogoditi i kada je Pakistan željno uložio sve napore i omogućio američko-talibanski dijalog, svi su moglirazumjeti moguće implikacije.
Prvo, da će, ako ne postoji dogovor, u Afganistanu ostati status quo i da će Amerikanci morati birati između ostanka do postizanja stabilnosti ili odlaska uprkos nasilju kojem će biti izloženi.
U drugom slučaju, ako je postignut sporazum, implikacije su bile vrlo očite: S obzirom na jasno izražen stav talibana o njihovoj averziji prema novom Ustavu, njihovu percepciju o formuli podjele vlasti, naziv države, islamski zakon i sistem upravljanja itd., bilo je vrlo malo za pregovaranje ili diskusiju.
Međutim, dogovor je postignut uprkos nefleksibilnom stavu talibana u odnosu prema glavnim tačkama. Takav sporazum, čekivano, bio je ograničen na sporazum o prekidu vatre između talibana i SAD -a (ne talibana i afganistanske vlade),po kojem će Amerikancima biti dozvoljeno i olakšano neometano povlačenje iz Afganistana.
Pakistanski intelektualci su trebali zanti da svaki pregovori između SAD -a i talibana koji isključuju afganistansku vladu znači građanski rat, jer se talibani nikada neće pomiriti s vladom za koju su smatrali da je omogućila stranu okupaciju i koja se oštro protivi svemu za šta se talibani zalažu od ustavnog poretka do ljudskih prava – posebno emancipacije žena.
Talibani su sada nezaustavljivi
Talibani sada žele preuzeti potpunu kontrolu i nema nikoga ko će ih spriječi u tome. Postoji i element opravdanja u etničkom i ideološkom sukobu koji se može završiti tek kada se i posljednji Afganistanac bude opredjelio za neku od zaraćenih strana. Takva priroda građanskog rata koja će se vjerojatno razviti i ništa ne može zaustaviti, ublažiti ili utjecati na njega.
Talibani su ispratili udružene snage Međunarodne koalicije i Sjedinjenih Država; osjećaju pobjedu i ispravno procjenjuju da će ono malo što preostalih snaga koje pružaju otpor lahko savladati. Slom Afganistanske nacionalne armije (ANA) i američkog sigurnosnog aparata desio se gotovo preko noći.
Budući da su se borili oko 20-tak godina, očekivanja da će Talibani položiti oružje i tražiti političko rješenje u sukobu u kojem se čini da su pobjeda i uspjeh tako blizu, ne samo da su nerealna, već pokazuju odsustvo razumijevanja osnovne situacije.
Ovakav ishod sukoba je bio očekivan nakon pokušaja SAD -a da se petljaju u samu suštinu afganistanskog nacionalnog karaktera zasnovanog na historiji, tradiciji, kulturi i geografiji. Ove elemente SAD su ignorirale dok su krpile nerealnu “Vladu afganistanskog jedinstva“ i dale im zapadnjački Ustav za primjenu koji očito nije bio prihvatljiv za afganistanski narod niti mu je bilo mjesto u afganistanskom etosu.
Pakistanska upozorenja talibanima su nevažna
Stoga, kada se čini da Pakistan pokazuje nezadovoljstvo zbog talibanskog zauzimanja Kabula silom, čini se ne samo pogrešnim, već i potpuno nevažnim. Uostalom, šta Pakistan zapravo želi: podržati neprijateljsku vladu koja je učinila sve što je mogla da naškodi Pakistanu i radi s Indijcima u tom cilju?
Strah od potpunog uspjeha talibana je prirodan, ali s obzirom na izbor, najgori talibanski scenarij ipak je bolji od onog kojeg smo imali da predstavnicima sadašnje afganistanske vlade. Činjenica koja se uvijek iznova dokazivala kroz duboko ukorijenjenu mržnju prema bilo čemu u Pakistanu, a posljednju uvredu prenio je afganistanski savjetnik za nacionalnu sigurnost Hamdullah Mohib, navodeći da je Pakistan bordel, samo zato što to on može reći.
U svakom slučaju, zašto bi talibani postupali drugačije uoči historijske vojne pobjede i zašto Pakistan očekuje da će nakon poraženih SAD imati riječ po tom pitanju? Druga zbunjujuća tvrdnja u nekim krugovima je da bi se građanski rat u Afanaistani negativno mogao odraziti i na Pakistan. Da li bi se zaraćene strane borile u Pakistanu?
Suočavanje sa svojim ekstremistima
Naravno da bi ekstremisti i fundamentalisti u Pakistanu izvršili pritisak na vlasti da slijede primjer talibana i uvedu islamski sistem vlasti. Ali to nije produkt afganistanskog građanskog rata, već pakistanska nejasna situacija u kojoj se mlako pdnosi prema takvim pojavama. Mula Aziz na slobodi u Islamabadu, ubica guvernera Tasira, Mumtaz Qadri koji je postao heroj, podlegao je TLP -u itd. Itd. Nisu to problemigrađanskog rata u Afganistanu, već su posljedica nesigurnosti i slabog provođenja zakona i reda od strane Pakistanskih vlada.
Da li će Pakistan izdržati oluju dok se Afganistan ne stabiliziraili smiri na razumne nivoe, ovisi o mjerama i koracima koje bi trebalo poduzeti, a koje bi u osnovi bile unutrašnje stvariPakistana. To uključuje reforme medresa, čišćenje Islamabada od sumnjivih elemenata, osiguranje graničnih prelaza i provođenje zakona.
Mora se shvatiti da se Afganistanski rat privodi kraju u vrlo kritičnom trenutku u regiji, a njegov stvarni utjecaj leži u drugom domenu. CPEC postaje punoljetan i bez obzira na zastjakivanja, ide dalje.
SAD i Indija mogu pokušati poremetiti CPEC (Ekonomski koridor Kina -Pakistan) CPEC -ova implikacija je povezanost 2/3 svijeta svijeta kroz Inicijativu pojasa (BRI) od Afrike do Evrope. Kina je već spojila konzorcij nacija u Transpacifičkom partnerstvu (RECP) ukupne vrijednosti 29% svjetskog BDP-a.
U međuvremenu su Sjedinjene Države izbačene iz Afganistana i više nisu relevantne u regiji i uporno pokušavaju pronaći način da ponovo uspostave svoje prisustvo. Indija je sada novi strateški partner Sjedinjenih Država. Obje zemlje imale su udjela u Afganistanu, Sjedinjene Države mogle bi osporiti kinesku regionalnu dominaciju, a protiv Indije bi se mogao pokrenuti međunaarodni krivični postupak zbog ratnih dejstava s afganistanskog tla protiv pakistanskog Balučistana.
Strateški ciljevi za obje zemlje poklopili su se ograničavanjem Kine narušavanjem CPEC -a destabilizacijom Pakistana. Tako će jedna globalna supersila postati uzrujana, a drugi regionalni aspirant biti razočaran ishodom afganistanskog građanskog rata, oboje će vjerovatno pribjeći drugim remetilačkiaktivnostima koje bi se usredotočile na najslabiju kariku CPEC-a, odnosno Pakistan.
Pakistan je sada doveden u vrlo ranjiv položaj i mogao bi biti izložen, između ostalog, nasilju kroz militantnost i terorizam, globalnoj izolaciji, privrednom slomu, društvenoj polarizaciji, političkoj destabilizaciji i financijskim ucjenama u skladu s pravilima. Pakistan stoga mora poduzeti preventivne mjere i poduzeti odgovarajuće mjere zaštite.
SAD očekuju Pakistanske baze
Gledajući unaprijed, SAD su uoči svog odlaska zatražile baze iz zemalja u regionu, kako bi mogle nastaviti djelovati protiv Talibana ako i kada im, Talibani, izmaknu kontroli. Pakistan je bio prirodan izbor za takve baze, ali očigledno, na iznenađenje i razočarenje Sjedinjenih Država, Pakistan je odbio razmotriti proširenje bilo kojeg takvog objekta. Nadalje, Sjedinjene Američke Države, uvrijeđene napretkom talibanske vojske, zaprijetile su usporavanjem njihovog povlačenja, ali nisu navele svrhu takvog usporavanja: implicirajući da bi mogle obuzdati napredak Talibana nakon prodora ANA -e (Afganistanska nacionalne armije).
Čini se da se implicitni osjećaj bilo kakvog usporavanja predviđenog povlačenja SAD -a ne temelji na razumu ili logici. Uostalom, niko nije tražio od SAD-a da se povuče, jer je to bila njihova odluka jer su zaključili da je ovo rat koji nema kraja i da se ne može dobiti. U žurbi da se povuku napustili su svoje saveznike: vladajuću vladu Afganistana, kao i iznevjerili svoje strateške partnere, Indijce.
U želji da sa Talibanima pregovaraju o nekoj vrsti rješenja kako bi im se osigurao siguran izlaz za izlazak iz Afganistana, čak je i nepouzdan Pakistan pritisnut da uvjeri talibane da razgovaraju sa SAD -om. Konačno, nakon što su osigurali prekid vatre između sebe i talibana, ali naglašeno ne i afganistanske vlade i talibana, Sjedinjene Države su se odlučile povući – ostavljajući Afganistan prepušten sam sebi.
Nedavna prijetnja Amerikanaca da neće priznati talibansku vladu ako uđu u Kabul nasilno zvuči neubjedljivo. To jesmiješan i djetinjast odgovor kad se kaže neprijatelju da neće priznati osvojeni terotprij, iako ga je okupirao !
SAD možda neće priznati talibansku vladu
Nepriznavanje talibanske vlade od strane SAD -a nije novi čin. To, naravno, nije spriječilo Madeline Olbright u službenoj državnoj posjeti Afganistancima za vrijeme vladavine talibana ili za UNOCAL -u da odvede talibanske vođe u Teksas 1997. godine u pokušaju da sklope pogodbe o naftovodima. Ronald Reagan pozvao je afganistanske militante u Bijelu Kuću 1983. godine i uporedio ih s osnivačima Amerike – tako da se prijetnja nepriznavanjem afganistanske vlade može uzeti sa skepticizmom.
Talibanska vlada će samo kratko vrijeme biti u oskudici. Vrlo brzo će biti u poziciji da osigura osnovne potrepštine za održavanje života; tu su usjevi maka, plus 70 milijardi dolara dionca plasiranih na međunarodnom tržišt. Afganistanski minerali i rezerve rijetkih sirovina za koje se procjenjuje da čine 60 miliona tona bakra, 2,2 milijarde tona željezne rude i 1,4 miliona tona rijetkih ruda, ostaju potencijal zbog kojegpostoji velika vjerovatnoća da će doći do velikih međunarodnih dilema oko priznavanje ili nepriznavanjetalibanske vlade.
Kina je već potpisala sporazum s talibanima na koncesije rudau iznosu od 3 milijarde dolara još 2016. godine, a spremna se učiniti i više. Svako ko namjerno želi ostati podalje od ovog potencijala bit će gubitnik.
Pakistan se mora ponašati oprezno
Uzimajući u obzir sadašnje stanje Pakistan se mora ponašati vrlo oprezno. Vrlo je dobro igrati prestave za mase i pokazatikako su Sjedinjene Države ponižene snažnim odbijanjem Pakistana da im ustupi vojne baze. Iako odluka nije ni na koji način pogrešna, sam način na koji je Pakistan postupio ne pokazuje samo loš ukus već i nedostatak pijeteta. Prikazao nas je kao infaltinu naciju. Odbijanje je moglo biti iskazano i na dostojanstveniji način.
Nadalje, upoređivanje takvog odbijanja sa saradnjom PervezaMušerefa s međunarodnom koalicijom bilo je nekorektno i zasnovano na neznanju. Okkruženje u to vrijeme bilo je potpuno drugačije, a odluka je rezultat Rezolucije 1377 UN -a koja je jednoglasno potpisana i postala nacionalni zakon na osnovu međunarodne prakse.
Alternativa je bila borba protiv koalicije u ime Talibana. Činjenica da je Pakistanska vojska bila jedina vojska na svijetu, koja je učestvovala u ovom sukobu, koja nije imala nijednog čovjeka pod komandom SAD -a i da je djelovala na svom području govori tadašnjoj administraciji. Uspjeli su sačuvati neovisan stav Pakistana o tome da se ne upuštaju u Afganistan ili Irak niti dijeluju pod američkom komandom.
Mark Twain je slavno rekao: ‘Prvo uzmite svoje činjenice, a zatim ih možete iskriviti kako želite.’ Svaka kritika Mušarafovog režima u vezi s ratom protiv terorizma opravdana je u smislu načina zaključivanja i izvršavanja sporazuma. Hvaliti se da smo uspostavili naš suverenitet je još jedan slogan bez pokrića. Sve dok su IMF (Međunarodni monetarni fond) i Svjetska banka naši dobrotvori, ne možemo zahtijevati suverenitet.
SAD i Indija postiđeni
Dakle, nakon što su Sjedinjene Države izbačene i Indijci istisnuti iz Afganistana, vrijeme je da pokažete malo poniznosti i milosti. Pomoći će nam u suočavanju sa zajedništvom nacija s višeg moralnog plana. To ni na koji način ne implicira da bi Pakistan trebao biti popustljiv ili pristati na svoje legitimne tvrdnje, već jednostavno sugerira: “govori tiho, ali nosi veliki štap”. Govorimo o političkim rješenjima i promoviramo osamostaljujuću orijentaciju kao da smo u potrazi za izazovom i sukobom.
Ni na koji način se ne sugerira da ne treba biti čvrst tamo gdje je to važno, ali tada u ovom svjetlu ima previše retorike o Kašmiru koji se proždire pred našim očima. Ovdje leži istinski slučaj gdje treba biti agresivniji i gdje se može opravdano pozvati na naš zahtjev za suverenitetom.
Treba samo proučavati i učiti od Azerbejdžana i njegovog nedavnog sukoba u regiji Nogorno-Karabakh da bi se shvatilo šta suverenost zaista znači i kako ga se stiče; to nije bilo političko rješenje kao što su Talibani s pravom odavno otkrili.
Umjesto toga, žalosno je svjedočiti mulama koji svakodnevno osporavaju vladine odluke, ali ta opsesija suverenitetom gubi se u kakofoniji ideoloških ograničenja nametnutih vlastitom društvu općenito i cijeloj zemlji. Stavovi samopravednika nisu metoda za stjecanje suvereniteta, već put do sukoba i podjela. Previše propovijedi i još više propogande neće Pakistanu donijeti suverenitet za kojim traži.
Dakle, sa iznerviranim Sjedinjenim Državama i ogorčenom Indijom šta se može očekivati. Neki od njih već su viđeni u obliku eksplozije u Lahoreu, porasta nasilja duž zapadne granice, posljedice FATF –a…
Gomilanje Indijske vojske u Kašmiru nije slučajno, a postepeni napad bespilotnim letjelicama na zračnu bazu u Srinagaru nije nešto što je prošlo indijske mahinacije, posebno kada se u obzir uzme vrijeme incidenta. SAD će vjerojatno potaknuti Indiju da se potvrdi. Gilgit-Baltistan i Indijski protesti tvrdit će da CPEC-ova ruta prolazi kroz spornu teritoriju.
Ovo bi moglo postati slučajno vjerovanje da će indijska vojna avantura u Skardu i okolicu poremetiti napredak CPEC -a. Sjedinjene Američke Države će iz ovog ili onog razloga vjerojatno uvesti sankcije Pakistanu kako bi poremetile ekonomski rast i razvoj. Vlada će biti postiđena neprijateljskim prelijetanjima dronova za bombardiranjeAfganistana, a može se očekivati da krstareće rakete povrijede pakistanski zračni prostor na putu do ciljeva u Afganistanu. Separatistički pokret Baluchistan će ojačati, a politička polarizacija će se povećati jer će se neki političari i lideri prodati za sitne pare. Ograničenja putovanja u inostranstvo mogu se primijeniti na više rukovodstvo Pakistana, a nekim takozvanim disidentima bit će dozvoljen politički azil i potaknuti ih da slobodno kritiziraju Pakistan na međunarodnom planu.
Imajući u vidu ovu situaciju, preporučuje se da Pakistan mora poboljšati svoju diplomatske aktivnosti. Pokušajte uvjeriti Sjedinjene Države da ostanu relevantne učestvujući u sličnom projektu kao što je CPEC. Moraju biti uvjereni da je ekonomska konkurencija još jedan put do globalne dominacije, a ne vojnog sukoba.
Nadalje, Pakistan bi trebao upotrijebiti sve svoje resurse da sukob SAD-a i Kine zadrži van svog prostora. Ako se to ne dogodi, bez obzira na to ko je pobjednik, Pakistan će izgubiti. Takav sukob mora se odnijeti u južnokinesko more ili istočno od pakistanske teritorije. To je veliko pitanje, ali to bi trebao biti fokus Pakistanske diplomatske ofenzive.
Ipak, ako je sukob neizbježan i odvija se kako je gore analizirano, Pakistan mora ozbiljno preispitati svoje kapacitete za provođenje zakona. Obavještajne agencije moraju biti brze. Vlada mora biti spremna proglasiti vanrednu situaciju i suspendirati parlament. Vijeće za nacionalnu sigurnost pod premijerom trebalo bi agresivno upravljati i uskratiti bilo kakva antidržavna kretanja iznutra. Granice moraju biti osigurane. Na indijski avanturizam mora se odgovoriti dobro pripremljenim planovima koji odvraćaju svaku njihovu dalju agresivnu inicijativu. Logistika će poprimiti novo značenje ako se stavi pod sankcije i sada se moraju pojačati zalihe goriva i hrane. Moraju se uspostaviti alternativne linije komunikacije za održavanje kontinuiteta i stabilnosti u zemlji u slučaju prekida. Planovi zaštite infrastrukture moraju biti detaljno izrađeni i implementirani.
Pakistanu u bliskoj budućnosti mogu doći teška vremena, ali Pakistan ima kapacitet i sposobnost da se nosi s tim. To zahtijeva unaprijed razmišljanje i planiranje. Ove poteškoće neće biti zbog afganistanskog građanskog rata, već zbog indo-američke veze koja je nastala zbog istiskivanja iz Afganistana sa zajedničkim strateškim ciljem suzbijanja Kine. Pakistan mora osigurati da poduzima sve mjere opreza kako ne bi bio uvučen u rat koji nije njegov, ali ako do toga dođe mora poduzeti mjere ne samo za preživljavanje, već i za dobro predstaVljanje sebe.
(Autor general -Potpukovnik Tariq Khan, HI (M) bio je general Pakistanske vojske kao komandant Prvog udarnog korpusa u Mangli. Ratni je heroj. Stekao slavu kada je predvodio granični korpus do pobjede protiv Tehrik-e-Taliban Pakistana u bitci za Bajaur, 2009./
(TBT, Preveo: Sejo Sušić)