SPECIAL
Kanadsko-američki
inženjer i inovator Gerald Bull imao je tu nesreću da je svoje životno djelo
vezao uz vojni program Sadama Huseina, tačnije uz projekat supertopa, pa je to
na kraju platio i životom. Ubijen je u atentatu, na vratima svog stana u
Briselu, pre tačno 26 godina, 22. marta 1990
FOTO: Husein
(public)
Top cijevi duge
156 metara, kalibra 1000 mm, Bull je izvorno zamislio kao način jeftinog
lansiranja satelita u svemir, po cijeni od samo 1727 dolara po kilogramu
tereta, što je neuporedivo jeftinije od današnjeg NASA cjenovnika od čak 22.000
dolara po kilogramu.
Okrenuo se
Sadamu, jer su ga na Zapadu ignorisali
Bilo je to Bullovo
životno djelo. Jedini problem je bio u tome što na zapadu niko nije bio spreman
da ga finansira. Bull je zato osamdesetih godina prošlog vijeka pristao na
ponudu iračkih vlasti da oni finansiraju njegov satelitski program s apsolutno
najvećim topom svih vremena, ako on njima zauzvrat razvije neviđeno masivni
artiljerijski sistem.
Bull je još
šezdesetih počeo da razvija svoju tehnologiju supertopova za potrebe kanadskih
i američkih vlasti koje su te topove koristile za ispitivanje nadzvučnih brzina
letjelica. Ideja o tome da bi se topovi mogli koristiti i za lansiranje
satelita u orbitu Bullu i saradnicima je, po svoj prilici, pala na pamet 1961.
kad su razvili sastav HARP (High Altitude Research Project) u sklopu kog su
napravili top cijevi duge 39,6 metara, koji je mogao da ispaljuje projektile na
visini od 180 kilometara i s početnom brzinom od 2,3 kilometra u sekundi.
Kanađani i
Amerikanci koristili su projekat za ispaljivanje meteoroloških sondi na
podorbitalne visine. Iz toga bi se ubrzo vjerovatno razvio i svemirski projekat
da se SAD nisu “zaglavile” u Vijetnamskom ratu koji je sa svojim troškovima pojeo
sve ostalo.
Bullova ideja
bila je da top zamjeni rakete koje su već i za dosezanje Zemljine orbite morale
koristiti dva stepena sagorijevanja. Tvrdnje o tome da bi oprema satelita bila
osjetljiva na velika ubrzanja unutar cijevi topa, danas padaju u vodu jer
vidimo da mnogi navođeni projektili u sebi nose mnoštvo vrlo složene elektronike:
GPS, lasersku i optičku navigaciju, kompjutere, i sve to funkcioniše bez
najmanjeg problema.
Kako na zapadu
sedamdesetih za njegove ideje više nije bilo interesa, Bull je posao počeo da
traži na drugom mjestu. Počeo je da se bavi stvarima koje su na njegovo ime
bacile ozbiljnu ljagu. U Kanadi je osnovao kompaniju Space Research Corporation
of Quebec i ubrzo počeo da prodaje oružje Južnoafričkoj Republici.
Amerikanci su ga
uhapsili 1976. zato što je kršio UN embargo prema Južnoafričkoj Republici i to
ga je koštalo pola godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je po
starom, pa je u sljedećoj prilici kad su ga uhvatili, dobio kaznu od 55.000
dolara.
Niko ne zna ko ga
je ubio
Ubrzo se preselio
u Brisel, da bi 1981. za njegove projekte naišao interes iračke vlade koja je
bila na samom početku rata s Iranom, a zanimljivo im je bilo i to što bi takvom
artiljerijom Iračani mogli dobaciti i do svakog dijela Izraela. Posebno
oduševljen Bullovim razvijenim planovima o supertopu bio je tadašnji
44-godišnji Sadam Husein, koji je 1979. postao irački predsjednik. Husein je
Bula veoma cijenio.
1988. Irak je Bullu
odobrio 25 miliona dolara za pravljenje dva supertopa za svemirske namjene.
Irak je naime planirao da lansira takve projektile u orbitu u pokušaju da njima
onesposobe špijunske satelite u orbiti iznad Iraka. Tako je jedan prototip topa
imao kalibar od “samo” 350 mm.
Veliki topovi
trebalo je da budu teški čak 1510 tona i oslonjeni na neku od planina kako bi
se postigao željeni nagib od 45 stepeni. Trebalo je da ispaljuju rakete teške
dvije tone koje bi nosile satelite od po 200 kg.
Naravno da je Bull
imao sopstveno mišljenje o ratnoj primjeni njegovih topova. No, savjest je
smirivao time što je, u stvari vrlo utemeljeno, tvrdio da bi ionako bila riječ
o vrlo nepraktičnom oružju.
Mogli su ga
usmjeriti samo u jednom smjeru, mogli su iz njega ispaljivati vrlo sporo, na primjer
jedan projektil dnevno, a i trzajni udar u tlo bio bi snage čak 27.000 tona,
što je ekvivalento nuklernoj eksploziji, pa bi se ispaljivanje osjetilo bitno
prije pada samog projektila.
Uostalom,
sedamdesetih je Irak bio saveznik zapadnih sila, posebno SAD. A i topovi bi,
imajući sve ono na umu, bili izloženi udarima bombardera ili projektila.
Međutim, na kraju se ispostavilo da među Bullovim kritičarima ima i ozbiljnih
tipova kojima ništa od toga nije bilo bitno. Od Nove godine 1990. stan u
Briselu mu je nekoliko puta bio provaljen.
Da bi ga 22.
marta konačno posjetio i ubica koji ga je na vratima upucao iz pištolja s
prigušivačem, s tri metka u leđa i dva u glavu. Prvi na listi osumnjičenih bili
su agenti Mossada, ali se vrlo ozbiljno govorilo i o interesima da ga ubiju iz
SAD, Velike Britanije, Južnoafričke Republike, čak i samog Iraka.
Dvije sedmice
nakon što je ubijen, britanska carina zaustavila je pošiljku komponenti za top
koja je trebalo da brodom krene iz luke Tisport za Irak. A ubrzo nakon toga
Sadam Husein napao je Kuvajt i to je bio uvod u Zaljevski rat.
(The Bosnia
Times, express.hr)