Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Ako kompanija Ben&Jerry’s uspije održati riječ i povuče svoje proizvode sa okupiranih teritorija u roku od godinu i po dana – u šta sumnjam zbog strašnih pritisaka koji se očekuju od strane američkih Jevreja – počet ću kupovati njihov sladoled. Imat ću utisak da jedem sladoled kompanije koja pokazuje malo više empatije, angažiranosti, savjesti i iznad svega pristojnosti od drugih.
Za sada se možemo samo smijati zbog ove pomame. Da li Izraelci trebaju bojkotirati ovaj sladoled kao izraz protesta protiv odluke kompanije? Ili ga kupovati još više kao znak poštovanja prema lokalnom korisniku franšize, jer će ga on nastaviti prodavati na okupiranim teritorijama dok mu ugovor ne istekne? Priznajte da je sve to jadno. Bavimo se sladoledom. To više govori o Izraelu nego hiljadu naučnih studija.
Ben&Jerry’s su nam priredili veliko zadovoljstvo. Nema stvari koju Izraelci više vole od pojave vanjske prijetnje koja zbližava narod dok se suočava sa gorkom sudbinom. Od narodnog jedinstva do protunapada uz obaveznu optužbu za antisemitizam kao desert. Kada je korisnik McDonald’s franšize Omri Padan odlučio bojkotirati teritorije, manje smo se bunili. Zašto? Zato što je Padan izraelski patriota i ne može se optužiti za antisemitizam. Sa američkom firmom je to mnogo lakše.
Osrednji sladoled je uspio u onome u čemu nije uspjelo 67 djece ubijenih u Gazi ovog maja – podsjetio je Izraelce na okupaciju. Ali ludilo se ne predaje: okupator je žrtva, jedina žrtva. Svaki put kada se neko usudi podsjetiti Izraelce da nešto nije u redu, poteže se tema o nama kao žrtvama. Bezbrojni naslovi i diskusije, a samo jedno niko ne pita: zašto?
Zašto bi neko želio bojkotirati Izrael? O da, to je zbog pritiska koji vrši BDS. Samo zbog pritiska. Inače ne postoji vjerovatnoća da politički svjesna kompanija sama zaključi da više ne želi zaslađivati život naseljenika. Nema šanse da postoje poslovni ljudi sa nekakvim vrijednostima. Sve je pitanje pritiska. Mehanizme potiskivanja i negiranja koje je izraelsko društvo razvilo neće razbiti kugla Chubby Hubby sladoleda. Oni su gvozdeni štit našeg društva, koji je nemoguće probiti.
Baš zato su potrebne istinske sankcije prema Izraelu, prema svim Izraelcima, na svakom mjestu, bolne, skupe i štetne. Nije dovoljan ovaj lahki bojkot preko sladoleda koji se prodaje u Rami Levy supermarketu na raskrsnici Gush Etziona, već su nam potrebne takve sankcije da ih svaki Izraelac osjeti u svom džepu i srcu. Samo tako se Izrael može izliječiti od svog sljepila i razotkriti laž kojom se hrani već toliko godina.
Zanimljivo je i jedinstvo i jednoumlje koje je ova afera stvorila. Odjednom se ispostavilo da smo svi naseljenici. Zelena linija odavno ne postoji, a Ben&Jerry’s je razotkrio da nema nikakve razlike između radikalne desnice i ljevice. Svi podržavaju naselja na okupiranim teritorijama. Svi se protive bilo kakvoj šteti koja im može biti nanijeta, čak i ako je u pitanju sadržaj njihovih frižidera.
Ali da li smo stvarno iznenađeni? Jair Lapid bulazni o antisemitizmu, ministarka ekonomije Orna Barbivai teatralno baca sladoled u kantu za smeće, a neki od nas se pitaju zašto imamo tako groteskne političare i zašto se niko ne usuđuje da se zahvali kompaniji Ben&Jerry’s zato što je poduzela ovaj mali, neophodan korak. On je naravno nedovoljan: naseljenici i Izraelci ostaju jedno. Pometnja sa sladoledom je to pokazala.
Moramo zahvaliti kompaniji iz Vermonta: oni neće okončati okupaciju, to i nije njihov posao, ali ovog ljeta su nam otkrili nekoliko istina o nama. Ostaje samo jedno pitanje koje svaki razuman Izraelac mora sebi postaviti: šta bi mislio o kompaniji sladoleda koja bi u doba aparthejda bojkotirala Južnu Afriku?
(TBT, Haaretz)
