Piše: Bernie Sanders, thebosniatimes.ba
Nezapamćeni globalni izazovi sa kojima se suočavaju Sjedinjene Države – klimatske promjene, pandemija, širenje nuklearnih arsenala, ogromna ekonomska nejednakost, terorizam, korupcija, autoritarizam – istovremeno su izazovi sa kojima se nosi čitav svijet. Nijedna država ne može sama pronaći rješenja za ove probleme. Zato nam je potrebna međunarodna saradnja koja uključuje i Kinu, najmnogoljudniju zemlju na planeti.
I zato je opasno i uznemiravajuće to što se u Washingtonu gradi novi konsenzus koji američko-kineske odnose prikazuje u ključu neizbježnog ekonomskog i vojnog sukobljavanja dvije velike sile u kome samo jedna strana može odnijeti pobjedu. To će za posljedicu imati nastajanje političkog okruženja u kom je praktično nemoguće razviti onu vrstu saradnje kakva nam je danas neophodna.
Zanimljivo je koliko brzo su se nekada najšire prihvaćeni pogledi na američko-kineske odnose iz osnova promijenili. Prije malo više od dvije decenije, u septembru 2000, poslovni svijet u Americi i predstavnici obje političke partije zdušno su podržavali prijedlog da se Kini trajno dodijeli „normalan trgovinski status“. Trgovinska komora SAD, Nacionalno udruženje proizvođača, vodeći mediji i praktično svi etablirani eksperti za međunarodne odnose ponavljali su da je to potrebno da bi američke kompanije na vrijeme ušle na kinesko tržište u ekspanziji i tako sačuvale konkurentnost, te da će liberalizacija kineske ekonomije nužno donijeti liberalizaciju države, širenje demokratije i poštovanje ljudskih prava.
Takve procjene su prihvatane kao očigledno i neporecivo ispravne. Dodjeljivanjem povoljnog trgovinskog statusa Kini, pisao je ekonomista Nicholas Lardy iz Instituta Brookings na proljeće 2000. „pružamo podršku kineskom rukovodstvu koje je prihvatilo velike ekonomske i političke rizike da bi odgovorilo na zahtjeve međunarodne zajednice za sprovođenje ekonomskih reformi“. Da ovaj status nije dodijeljen „američke kompanije ne bi dobile priliku da profitiraju od novih trgovinskih aranžmana koje je Kina morala prihvatiti da bi stekla status članice Svjetske trgovinske organizacije“. Politikolog Norman Ornstein iz konzervativnog Američkog instituta za preduzetništvo formulisao je to još direktnije: „Trgovina između Amerike i Kine je dobra stvar, dobra je za Ameriku i dobra je za osvajanje slobode u Kini. To bi trebalo da je očigledno“.
Meni to nije bilo očigledno i zato sam se pridružio protivnicima trgovinskog sporazuma. Znao sam da će mogućnost da američke kompanije premještaju pogone u Kinu i angažiraju lokalnu radnu snagu po minimalnim cijenama označiti početak trke prema dnu daljim spuštanjem nadnica, da će to dovesti do gašenja dobro plaćenih i sindikalno zaštićenih radnih mjesta u Sjedinjenim Državama i opadanja zarada američkih radnika. To je bilo očigledno i mnogim radnim ljudima. Upravo to se i dogodilo. U naredne dvije decenije bez posla je ostalo oko 2 miliona Amerikanaca, zatvoreno je više od 40.000 fabrika, a plate radnika su stagnirale. Američke korporacije su istovremeno zarađivale milijarde dolara i za to bogato nagrađivale svoje menadžere. Na izborima 2016. Donald Trump je odnio pobjedu između ostalog i zato što je u izbornoj kampanji kritikzirao trgovinske politike Sjedinjenih Država. Tako je svoj razorni populizam iskoristio da pridobije glasače koji su bili najveće žrtve ovih politika.
S druge strane, kao što je poznato, sloboda, demokratija i ljudska prava u Kini nisu napredovali. Izgledi za to sasječeni su u korijenu kada se Kina pomjerila ka autoritarnijem obliku vladavine i počela agresivnije istupati na međunarodnoj sceni. Neutemeljeni optimizam i vjera Washingtona u mogućnosti koje donosi slobodna trgovina sa Kinom danas su ustupili mjesto strahu od bogate, moćne i autoritarne Kine koja se razvila upravo zahvaljujući rastu obima trgovine.
Bruce Jones, analitičar Instituta Brookings, zaključio je u februaru 2020. da je „uspon Kine – koja je sada druga najveća ekonomija na svijetu, najveći potrošač energije i država sa drugim najvećim vojnim budžetom – poremetio ravnotežu u međunarodnim odnosima“ i da su mobilizacija i „suočavanje sa novom realnošću borbe za premoć najvažniji izazovi koji očekuju američke državnike u predstojećem periodu“. Moj konzervativni kolega Tom Cotton, republikanac iz Arkansasa, prije nekoliko mjeseci je prijetnju koju predstavlja Kina uporedio sa prijetnjom Sovjetskog Saveza u doba Hladnog rata: „Amerika je ponovo suočena sa moćnim totalitarnim protivnikom koji gradi dominantnu poziciju u Euroaziji i preoblikuje postojeći svjetski poredak“. U periodu poslije Drugog svjetskog rata sigurnosna arhitektura Sjedinjenih Država je reorganizirana da bi se Washington pripremio za očekivani sukob sa Moskvom, piše Cotton. „Sada se ekonomski, industrijski i tehnološki prioriteti Amerike na duži rok moraju prilagoditi prijetnji komunističke Kine“. Kurt Campbell, jedan od vodećih eksperata za Aziju u nacionalnom savjetu za sigurnost, konstatirao je prošlog mjeseca da je „period saradnje (sa Kinom) završen“ i da će u budućnosti „dominirati paradigma konkurentskog odnosa dvije velesile“.
***
Pripadnici ekonomskog i političkog establišmenta u Americi napravili su grešku prije 20 godina. Stavove su u međuvremenu iz osnova promijenili, ali to ne znači da su danas u pravu. Hvalospjeve vrlinama slobodnog tržišta i otvorenosti u odnosima sa Kinom zamijenili su pozivi na novi hladni rat. Kina se prikazuje kao egzistencijalna prijetnja Sjedinjenim Državama, a političari i predstavnici vojno-industrijskog kompleksa već traže povećanje budžeta za odbranu.
Vjerujem da je važno suprotstaviti se tom novom konsenzusu – kao i onom prethodnom, prije 20 godina. Nema sumnje da kineska država snosi odgovornost za politike i prakse koje osuđujem i koje svaki Amerikanac treba osuditi, kao što su krađa tehnologija, kršenje prava radnika, ograničavanje sloboda medija, represija na Tibetu i u Hong Kongu, prijetnje Tajvanu i neprihvatljiv odnos države prema Ujgurima. Sjedinjene Države s pravom brinu i zbog agresivnih istupa Kine na globalnoj sceni. Amerika mora nastaviti da insistira na takvim problemima u bilateralnim susretima sa predstavnicima Kine, kao i pred multilateralnim institucijama kao što je Savjet za ljudska prava OUN. Ali takav pristup bio bi kredibilniji i djelotvorniji kad bi Sjedinjene Države i od svojih saveznika i partnera zahtijevale da se pridržavaju istih standarda u zaštiti ljudskih prava.
Nova vanjska politika izgrađena oko očekivane i neizbježne globalne konfrontacije – iz koje samo jedna strana može izaći kao pobjednik – sigurno neće doprinijeti promjeni ponašanja Kine. Osim toga, takav pristup je politički opasan i strateški kontraproduktivan. Ta neobična žurba s kojom se ulazi u sukob s Kinom ima relativno svjež presedan u „ratu protiv terorizma“. Poslije napada 11. septembra, američki politički establišment je bez mnogo premišljanja u fokus svoje vanjske politike postavio borbu protiv terorizma. Gotovo dvije decenije i 6 triliona dolara kasnije, shvatamo da je trenutak nacionalnog jedinstva bio iskorišten za pokretanje više beskrajnih ratova koji su nam nanijeli ogromne ljudske, ekonomske i strateške gubitke i podstakli širenje ksenofobije i bigoterije u američkoj politici, zbog čega su najviše trpjeli američki muslimani i arapske zajednice. Ne iznenađuje to što danas, u općoj klimi raspirivanja straha od Kine, raste broj zločina mržnje prema ljudima azijskog porijekla. Amerika je dublje podijeljena nego ikada u novijoj historiji. Trebalo bi da izvučemo pouku iz iskustava stečenih u posljednje dvije decenije i odupremo se iskušenju da nacionalno jedinstvo gradimo na temeljima straha i neprijateljstva.
Administracija predsjednika Bidena je uspon autoritarizma ispravno prepoznala kao najveću prijetnju demokratiji. Ali sukob između demokratije i autoritarizma ne odvija se primarno na međunarodnoj, već na unutrašnjoj političkoj sceni – što važi i za Sjedinjene Države. Demokratija se ne širi pobjedama na bojnom volju, već pokazivanjem da demokratski uređene države mogu pružiti ljudima bolji kvalitet života nego autoritarni režimi. Zato moramo revitalizirati američku demokratiju i vratiti ljudima vjeru u državnu upravu tako što ćemo riješiti dugo zanemarivane probleme radnih ljudi. Moramo otvoriti milione novih, dobro plaćenih radnih mjesta kroz projekte za obnovu dotrajale infrastrukture i rješavanje problema klimatskih promjena. Moramo razrešiti krize u zdravstvu, školstvu, kaznenom sistemu, migracionoj politici i mnogim drugim oblastima. Moramo to učiniti ne da bismo bili konkurentniji kada se poredimo s Kinom ili bilo kojom drugom zemljom, već zato što je to ono što je američkom narodu potrebno.
Primarni interesi američke administracije su sigurnost i prosperitet američkog naroda, ali u današnjem višestruko povezanom svetu moramo imati na umu da sigurnost i prosperitet naše zemlje u velikoj mjeri zavise od sigurnosti i prosperiteta drugih. Otuda nam je u interesu da sarađujemo sa bogatim zemljama u nastojanju da poboljšamo životni standard u čitavom svijetu i smanjimo ekonomsku nejednakost koja je dostigla groteskne razmjere, a koju autoritarni političari širom svijeta koriste za osvajanje vlasti i potkopavanje demokratije.
Bidenova administracija je predložila uvođenje globalne minimalne stope poreza na dobit preduzeća. To je dobar potez koji će nas približiti zaustavljanju dalje trke prema dnu. Ali naši ciljevi moraju biti još ambiciozniji: usvajanje globalne minimalne cijene rada zaštitilo bi prava radnika širom svijeta, omogućilo milionima ljudi da žive pristojan i dostojanstven život i spriječilo multinacionalne korporacije da nastave sa eksploatacijom onih koji imaju najmanje. Da bi pomogle siromašnim zemljama da poboljšaju životni standard svojih građana kroz integraciju u globalnu ekonomiju, Sjedinjene Države i ostale bogate zemlje moraju značajno uvećati investicije u održivi razvoj.
Da bi američki narod mogao napredovati, ljudi širom svijeta moraju vjerovati da su im Sjedinjene Države saveznik i da će uspjeh jedne strane donijeti uspjeh i drugoj. Biden je dao svoj doprinos podrškom za globalni program vakcinaciju COVAX u vrijednosti od 4 milijarde dolara, slanjem 500 miliona vakcina u svijet i podrškom prijedlogu Svjetske zdravstvene organizacije da se vlasnici patenata privremeno odreknu prava intelektualne svojine da bi i siromašne zemlje mogle započeti proizvodnju vakcina. Kina zaslužuje priznanje za korake koje je preduzela radeći na vakcini. Sjedinjene Države mogu učiniti još više. Kada ljudi u svijetu ugledaju američku zastavu, neka to bude zastava na paketima vakcina, a ne na bombama i dronovima.
Sigurnost i prosperitet za radne ljude u Sjedinjenim Državama i Kini podrazumijeva izgradnju globalnog sistema koji doprinosi jednakosti i kao prioritet postavlja ljudske potrebe, a ne militarizam i pohlepu velikih korporacija. Usmjeravanje dodatnih milijardi dolara poreskih obveznika na račune velikih korporacija i Pentagona i dalje raspirivanje bigoterije ne mogu nas približiti tom cilju.
Amerikanci ne smiju biti naivni u pogledu kršenja ljudskih prava i represije u Kini, kao i u pogledu njenih globalnih ambicija. Uvjeren sam da je interes američkog naroda da doprinese jačanju globalnih normi koje nalažu poštovanje prava i dostojanstva svih ljudi, u Sjedinjenim Državama, u Kini, u svakoj zemlji svijeta. Ali bojim se da postupci obje političke partije vode u dalju konfrontaciju sa Kinom, što će sve pokušaje u tom pravcu onemogućiti, dodatno osnažujući autoritarne i ultranacionalističke snage u obje zemlje. To će u isto vrijeme odvratiti pažnja sa zajedničkog interesa dvije zemlje za rješavanje stvarnih egzistencijalnih prijetnji našeg doba, kao što su klimatske promjene, pandemije i prijetnja nuklearnog rata.
Razvoj obostrano korisnih odnosa sa Kinom neće biti nimalo lahak. Ali moramo izbjeći zamku novog hladnog rata.
(TBT; Foreign Affairs)