Baš je nekako bilo i prikladno da era Joachima Löwa završi upravo na Wembleyu. Na stadionu na
kojem je „Elf" dugo vremena suvereno nastupao. I to u utakmici protiv Engleske Nacije čija je
izabrana vrsta dugo vremena, kako se činilo, izgubila korak s modernim nogometom – dok je
Njemačka istovremeno osvajala trofeje.
U osmini finala na Svjetskom prvenstvu 2010., u južnoafričkom Bloemfonteinu, mlada njemačka
momčad u kojoj su nastupali Philipp Lahm, Bastian Schweinsteiger, Jerome Boateng, Sami Khedira,
Thomas Müller i Lukas Podolski doslovno je na putu prema osvajanju bronce demontirala takozvanu
„zlatnu generaciju" Engleske – tada su dres „Three Lionsa" nosili John Terry, Ashley Cole, Frank
Lampard, Steven Gerrard i Wayne Rooney.
Za „Jogijeve dečke" ("Jogis Jungs") bila je to ključna postaja u nogometnoj revoluciji koja je
kulminirala na veličanstvenom SP u nogometu 2014. u Brazilu. A Englezi su tada nastavili s onim što
su radili i do tada – očajnim iščekivanjem međunarodne slave.
Skoro jedanaest godina kasnije dvije su nacije ponovno odmjerile snage u osmini finala EURA2020. Ali
ovaj put je dominirao mladi, poletni tim izbornika Garetha Southgatea, predvođen sjajnim
Raheemom Sterlingom – na koncu su Englezi zasluženo pobijedili 2:0.
S obećavajućim ždrijebom, uz prednost domaćeg terena i ogromnom podrškom javnosti i za mladu
ekipu i za izbornika, možda je ovaj put konačno došlo vrijeme za Englesku.
A za Löwa, nakon 198 utakmica koje je proveo na klupi „Elfa”, to je vrijeme definitivno prošlo –
ustvari je ono prošlo već prije pet godina.
Revolucija 2006.
S vremenom, kad se stvari malo slegnu, 61-godišnji trener iz Schwarzwalda će ostati zapamćen kao
jedan od najboljih izbornika u njemačkoj povijesti. Možda i kao – najveći.
Kada se Löw priključio njemačkoj izabranoj vrsti, bilo je to 2004., tada kao asistent Jürgena
Klinsmanna, zadatak je bio pripremiti "Elf” za nastup na domaćem SP u nogometu 2006. I to nakon
poniženja koje je "Elf” pretrpio u grupnoj fazi natjecanja na prvenstvima Europe 2000. i 2004.
Njemačkom je nogometu bila potrebna revolucija, i upravo je Löw bio čovjek koji je tu revoluciju
predvodio, I to tako da je zauvijek promijenio sudbinu njemačkog nogometa. Kompletno je prerađen
sustav poticanja mladih talenata i akademija za podmladak, počelo se forsirati brzi nogomet, s puno
tempa u igri, s dominacijom po pitanju posjeda lopte. Löw je bio trener koji je unaprijedio profesiju.
Uslijedili su frustrirajući porazi od Španjolske u finalu EURA 2008., odnosno u polufinalu Svjetskog
prvenstva 2010. Ali na toj razini nogometne igre, čak i sitnice mogu odlučiti o pobjedniku, a samo
sreća može napraviti veliku razliku. Löwu se ne može predbaciti zbog tih poraza protiv „Furije”,
Njemačka je ipak nastupala protiv jedne od najvećih momčadi svih vremena.
Vicente del Bosque, tadašnji izbornik Španjolske, kasnije je rekao kako Löwa krasi plemenit karakter,
da je to osoba prema kojoj osjeća poštivanje. Tako je to u nogometu, stvari jednostavno ne idu u
smjeru u kojem se to želi.
Nakon toga je stigao poraz u polufinalu EURA 2012. I on je zabolio. Löw je taktičkim promjenama htio
parirati Italiji, ali to se Nijemcima obilo o glavu i tako „Elf” nije dobio priliku da se u finalu revanšira
Španjolcima za poraz od prije četiri godine.
Kritika njemačke javnosti na račun Löwa je tada bila vrlo glasna. I to nikog nije iznenadilo. I on je tada
rekao da neke stvari nisu produktivne i da sve to umara.
S obećavajućim ždrijebom, uz prednost domaćeg terena i ogromnom podrškom javnosti i za mladu
ekipu i za izbornika, možda je ovaj put konačno došlo vrijeme za Englesku.
A za Löwa, nakon 198 utakmica koje je proveo na klupi „Elfa”, to je vrijeme definitivno prošlo –
ustvari je ono prošlo već prije pet godina.
Vrhunac
Sama činjenica da je samo dvije godine „Elf” kasnije „zaboravio” sve te poraze¸i da je Brazilu osvojio
titulu prvaka svijeta, može se zahvaliti upravo Löwu. Bio je to vrhunac njegove trenerske karijere.
Optimalan kadar, pravi ljudi u pozadini, dobra priprema, pravi mentalitet i ispravna taktika – sve se to
nekako poklopilo, najkasnije u četvrtfinalu, nakon što je Philipp Lahm konačno prešao na poziciju
desnog braniča.
Nijemci su uz malo sreće prošli Alžir u osmini finala, na putu do titule u sjećanju će ostati i brazilski
kolaps, ali i individualna briljantnost Maria Götzea – Njemačka je bila na redu za veliku titulu, bila je
to kulminacija desetljetnog rada.
Debakl
Nijemci su, kao još uvijek ambiciozni prvaci svijeta, na EURO dvije godine kasnije u Francuskoj,
odnosno na prvenstvo svijeta u Rusiji 2018., došli s velikim ciljevima, bilo je sasvim razumljivo. Ali
nakon novog polufinalnog poraza 2016., uslijedilo je drugo poskliznuće” Löwa, a to je, kako će se
kasnije pokazati, ostavilo dugoročne I katastrofalne posljedice.
Nakon što su odmah po završetku SP u Brazilu „Elf” napustili važni igrači poput Lahma I Pera Mertesackera, u mirovinu je otišao i kapetan Schweinsteiger. Bio je to definitivno kraj jedne ere, ali ni Njemački nogometni savez (DFB), a ni izbornik to nisu shvatili – Löw je tako ostao Bundestrainer.
Fotografija preplanulog Löwa kako sa sunčanim naočalama pozira nonšalantno na promenadi u Sočiju zauvijek će ostati simbol debakla na SP-u u Rusiji. I ne treba čuditi da je on bio samouvjeren, na koncu konca je on prije toga potpisao odličan novi ugovor s DFB-om za vrijeme nakon SP2018., i to prije nego što je uopće objavio s kojim kadrom želi braniti titulu prvaka svijeta.
Nakon trijumfa u Brazilu, DFB se nije pripremio za vrijeme nakon Löwa, nogometni savez se našao u epicentru korupcijskih afera, i postao je organizacija koja je gotovo opsesivno njegovala marketinšku i PR-sliku.
Predsjednik DFB-a Reinhard Grindel nikada se nije osjetio toliko sigurnim na toj poziciji da bi se suprotstavio Löwu i označio početak nove ere – zato i Grindel snosi dio odgovornosti. Ali ni to ne umanjuje Löwovu arogantno inzistiranje na tome da će onaj isti nogomet koji je funkcionirao prošlih
godina, funkcionirati opet. Ili od sporne odluke da na turnir ne povede Leroya Sanea.
The End
Ali on je svejedno ostao. Pohvalna je bila njegova želja da potiče razvoj nove generacije igrača, ali istovremeno je to bila stvar koju je trebao puno ranije napraviti. No iznenadno micanje veterana Müllera, Boatenga i Matsa Hummelsa iz „Elfa” je bilo nespretno i kontraproduktivno.
Odgodom održavanja EP-a u nogometu zbog pandemije koronavirusa i prebacivanjem turnira na 2021., Löwu je praktički poklonjena još jedna godina da se oporavi od novih poniženja u Ligi nacija (zadnji u skupini 2019., poraz od Španjolske 0:6 u 2020.) ili u srazu protiv Sjeverne Makedonije (1:2,
kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo) ali i da nekako pređe preko svoje tvrdoglavosti i reaktivira Müllera i Hummelsa.
Njegova čežnja za fleksibilnošću je bila jasna, a pozitivna promjena atmosfere itekako dobrodošla. Löw je zaslužan za to da je uspio formirati grupu koja je bila puno bolje povezana nego momčad od prije tri godine, on je zaslužan za „ubrizgavanje” nove energije u „Elf”. Ali sve to nije bilo dovoljno.
Francuska je mogla pobijediti i uvjerljivije nego samo s tim jednim golom razlike. Pobjeda nad Portugalom je bio ohrabrujuća, ali i pomalo kaotična. Njemačka je samo šest minuta bila udaljena odnovog ispadanja u grupnoj fazi – bilo je to u utakmici protiv Mađarske. I kada se na terenu pojavila ponovno osnažena Engleska, Löw je djelovao kao trener koji se trudio kontrolirati igru koja mu je davno izmakla iz ruku.
I tako on odlazi, a oproštajna turneja neće biti okrunjena bajkovitim krajem. Nekima će možda nedostajati njegov naglasak, tipičan za Baden, regiju na krajnjem jugozapadu Njemačke. Nekima će nedostajati njegovo povremeno bizarno kopanje po nosu. Ali s vremenom će se na njegove zasluge
ipak početi gledati s dozom priznanja koje on svakako zaslužuje.
Ali za sada će Joachim Löw ostati zapamćen kao trener koji je sve osvojio – ali nije znao kad se treba
povući.
(TBT, DW)
