Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nakon prilično mlakih razgovora Josepha Bidena sa Recepom Tayyipom Erdoganom i Vladimirom Putinom, koji su održani nakon vrlo prijetećih izjava koje je američki predsjednik odašiljao moćnim svjetskim autokrama, sigurno će splasnustni i očekivanja od nove američke politike koja je najavljena i u BiH. Ta očekivanja su se bazirala na pismima državnog sekretara Antoniya Blinkena upućena bosansko-hecergovačkim liderima, kao i najavljenom uredbom američke vlade kojom je zaprijećeno onima koji podrivaju stabilnost, podržavaju korupciju i slabe ljudska prava.
Tako se očekivalo da će Biden Erdogana uvjetovati na poštivanje ljudskih prava, a o tome nije bilo ni riječi na sastanku u Ženevi.
Što se tiče nas, stvari bi mogle biti još lošije jer bi se neke američke diplomate, koje su posljednjih par desetljeća prodefilirale kroz Sarajevo, trebale naći na spisku američke vlade za sankcioniranje jer su na indirektan način bili saučesnici u takvim rabotama sa lokalnim političarima. Posebno su imali problematičan odnos sa bošnjačkim liderima kojima su bar šutnjom odobravali i nisu ih spriječavali da čine kriminalne rabote i narašuvali demokratske ideale. Pred njihovim očima, na primjer, SDA je na pretprošlim izborima ukrala pola miliona glasova. Bez znanja stranih diplomata, posebno američkih, nije se mogao izvršiti ovakav odabir kadrova u sudskim organima, posebno u tužilaštvima. Osim Dragana Mektića, u poslijeratnom periodu uvijek su bili ministri sigurnosti iz stranke SDA, kao i šefovi OSA-e. Upravo se u ovom trokutu vlasti nalaze sve kriminalne radnje koje Bijela kuća želi sankcionirati.
Pošto sam osobno iskusio na vlastitoj koži sve reperkusije ovakvih kriminalnih radnji bošnjačkog režima koje su tolerirali indolentni strani dilomati, a koji se danas ufaju da podržavaju temeljne vrijednosti demokratije, kao što su nepristrasni sudovi i sloboda medija, uzimam sebi za pravo da ovako kritički otvorim ovu temu. S jedne strane mogao bih likovati zbog svojih oponentskih stavova iskazanih kroz tekstove na svom portalu, kao i kroz svoje posljednje dvije knjige. Jedan od tesktova koji će, između ostalih, obilježiti moju novinarsku karijeru jeste tekst o ubistvu Dženana Memića, ovih dana dobiva svoju potvrdu kroz hapšenje Alise Mutap. Kao što se u mojoj knjizi „Sarajevski armagedon“, koju sam objavio prije šest godina, glavni lik Sebija Građević Izetbegović, svakodnevno „prikazuje“ pred očima građana, igrajući svoju rolu koju sam joj prorokovao u toj knjizi. Angažirajući se na taj način rukovodio sam se geslom da je bolje patiti zbog istine, nego biti nagrađen za laž.
Da bih izmanipuliranim bosanskim muslimanima objasnio svoj postupak distanciranja od režima, posebno distanciranja od predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, s kojim me je vezalo dugogodišnje prijateljstvo, moram reći da se mi nismo razišli zbog politike ili ideologije SDA, već zbog političkih ubistava iza kojih, po mojim ozbiljnim saznanjima, stoji „duboko grlo“ bošnjačkog režima. Zaista, na posljednjoj kafi koju sam prije desetak godina popio sa Bakirom Izetbegovićem bila je ta tema. Bio sam preneražen kad sam osjetio da kroz njegova usta govori to zloguko „duboko grlo“ . Tad sam se zakleo sam sebi da više nikad s njim neću popiti kafu i održao sam obećanje. Doduše, zarekao sam se da to treba „umrijeti u meni“ pravdajući svoj postupak činjenicom da nisam Sherlock Holmes i da to nije moja dožnost ni obaveza. Što se mene tiče to bi se vjerovatno tako stvari i odvijale. Ali, „zla krv ne miruje“ – bila mi je namijenjena sudbina mog zemljaka akademika Sulejmana Redžića kojeg su, u to sam uvjeren, ubili režimski „odredi smrti“ infiltrirani u nekoj od režimskih agencija sekuritasa.
Opozicioni lideri kao i mediji samo na nivou izjava tretiraju ovu problematiku i nikad tome nisu posvetili istraživačke tekstove. Da li zbog straha ili ne znanja izbjegavaju ući u bitku sa režimom na ovom nivou, nije ni važno, važno je da zbog toga imaju izborne rezultate koji su ispod nivoa općeg nezadovoljstva narodnih masa. A upravo zbog tog nezadovoljstva kojeg su narodne mase iskazale kroz demonstracije februara 2014. Izetbegović je našao razlog da militarizira stranku formirajući stranačke falange, regrutirane od kriminogenih ratnih komandanata, potom uhode koje je regrutirao od stranačkih uhljeba, i armiju zloglasnih botova koji su preplavili društvene mreže. Zbog paljenja dijela zgrade Predsjedništva BiH u vrijeme demonstracija sigurnosni organi, poput FUP-a, i režimski mediji okvalificirali su demonstracije pokušajem držvanog udara. To će Izetbegoviću poslužiti kao izgovor i opravdanje pred međunarodnim diplomatama koji su se i sami bili prestravili od žestine narodnog bijesa iskazanog tokom demonstracija.
Zbog straha koji je zavladao među građanima od takvih militantnih stranačkih falangi, sigurno je zemlju napustilo desetine hiljada mladih ljudi, posebno nebošnjaka, što se vidno osjeti u samom Sarajevu. Zluradi komentari kolumnista koji tvrde da je definitivno srušen „mit o multietničkom Sarajevu“ upravo se baziraju na ovako ostrašćenoj politici SDA.
Pošto u totalitarnim režimima tačno znate ko vlada vama, a u slobodnim demokratijama pravi se vladari kriju iza lažnih marionetskih vlada, ne mogu se oteti zaključku da to nije slučaj i sa bošnjačkim režimom.
Jer u totalitarnim režimima zatvaraju i ubijaju novinare zbog otkrivanja nezgodnih istina o moćnicima, a u slobodnim demokratijama ubijaju novinare zbog otkrivanja nezgodnih istina o moćnicima, a svi ostali novinari skaču na društvenim mrežama kako bi rekli da je to zaslužio. Takav vam je slučaj bio sa mnom!
Sve to prolazi jer u totalitarnim režimima niste slobodni i to znate, a u slobodnim demokratijama niste slobodni, a to ne znate!
(TBT)
