Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Arhiva ne laže, iako ponekad umije iznenaditi: otkrio sam da podržavam Naftali Beneta. Novembra 2014. napisao sam: „Sa Benetom Izrael gubi svoje lijepo, lažljivo lice i mogućnost da nastavi po starom. Zato sam za Beneta“. I u avgustu 2020: „Trebalo bi da počnemo zamišljati Naftali Beneta kao budućeg premijera Izraela. To je loša vijest, ali ima i gorih. Zamislimo lanac događaja koji je sve vjerovatniji: Netaniyahuov Likud se raspada, Benetova partija Yamina raste, centar i ljevica su bez pravih lidera, a Benet okuplja oko sebe koaliciju „samo ne Bibi“… Radikalni desničar će zamjeniti umjerenog desničara, religiozni premijer će zamijeniti sekularnog… I to je kraj obmane: pod Benetom Izrael će biti proglašen državom aparthejda“. Čak i sahat koji ne radi, dvaput dnevno pokazuje tačno vrijeme.
I sada to počinje. Nekadašnji generalni sekretar Savjeta jevrejskih naselja na Zapadnoj obali (Moetzet Yesha) iz Raanane danas postaje novi predsjednik naše vlade. Pola građana ima osjećaj da iz mraka izlazi na svjetlost, pola da se iz svjetlosti survava u tamu, u oba slučaja ne zbog Beneta. Njegov izbor jeste loša vijest, ali ne najgora. To što je on premijer u stvari i nije vijest. Ako zanemarimo sve najavljene reforme u ministarstvima zdravlja i saobraćaja koje će se možda dogoditi, dobijamo Pretoriju Bliskog istoka koja je sama sebi izabrala odgovarajućeg premijera.
Ni u Južnoj Africi nije bilo važno ko je premijer, sve dok je nastavljao sa politikom aparthejda. Kome je bilo važno da li John Vorster ima umjerenije stavove od Bote, ili obrnuto – obojica su služila režimu i to je ono što ih zauvijek određuje.
Tako će biti i u Izraelu, sve dok se ne rodi naš Frederik Willem de Klerk, a očigledno još uvijek nije. I u Južnoj Africi su imali slobodne izbore koji nisu bili opći, i tamo su se pravile koalicije, vlade su padale i dolazile su nove, imali su ekstremiste raznih vrsta, ali sve u okviru istog kriminalnog režima.
Ostaje nam da se nadamo. Ni od de Klerka nisu ništa očekivali. Zamislimo Beneta, čija kipa je diskretna i koji je iz urbane Raanane i Amerike, iako je također sa Golanske visoravni i iz Yesha savjeta – zamislimo da za dvije godine koje ima pred sobom, u kojima može ostati fusnota na listi izraelskih premijera ili postati historijska ličnost, on odluči da krene ovim drugim putem. Zamislite.
Ni najmanja vjerovatnoća za to trenutno ne postoji. Tako je bilo i sa svim njegovim prethodnicima, od desnice do ljevice. Ali i vjerovatnoća da Benet bude premijer je bila mala – a evo ga. Mogućnost da baš on učini ono što će jednoga dana premijer Izraela morati učiniti, kada Izrael stigne do provalije, jeste nevjerovatna. Pa ipak, vrijedi sanjati.
Benet nema šta izgubiti. Ili će biti zaboravljena epizoda ili će ući u historiju. Ili će biti paragraf u Wikipediji ili će ući u knjige o historiji Izraela. Možda je on hrabar čovjek. Možda negdje duboko u sebi shvata da postaje premijer 14 miliona ljudi. Od toga 5 miliona nema nikakva prava. Oni ne mogu glasati ni za ni protiv njega, ali on je ipak i njihov premijer, gospodar njihovih sudbina. Benet je sigurno u Americi naučio da se to zove aparthejd. Za to nema drugog imena. Predsjednik vlade aparthejda je predsjednik vlade aparthejda, ne Izraela i ne demokratije. Benet bi morao znati da je u historiji ovakva situacija reverzibilna. U jednom potezu se može promijeniti.
To se i događalo kada niko nije očekivao, zato što više nije bilo moguće nastaviti po starom. A mi smo u toj tački odavno, gospodine premijeru.
(TBT, Haaretz)
