Ratko Mladić, srpski general i komandant Vojske bosanskih Srba, dobro je poznat svjetskoj javnosti, ne samo zbog zločina za koje je osuđen, nego i po 16-godišnjem skrivanju pod patronatom demokratskih vlasti u Srbiji predsjednika Koštunice i Tadića. Danas je Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji potvrdio presudu i proglasio ga krivim po deset od jedanaest točaka optužnice, među kojima su genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Bez obzira na to što je rad Haškog tribunala od izuzetnog značaja za cijelu regiju, jer je utvrdio činjenice koje su nesporne, ipak je propustio dokazati Mladićeve veze s Beogradom, odnosno s predsjednikom Srbije Miloševićem, šefovima Državne sigurnosti Srbije Jovicom Stanišićem i Frenkijem Simatovićem, zatim čelnikom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljom i vođom Dobrovoljačke garde Željkom Ražnatovićem Arkanom, jer su sva ta imena navedena u Miloševičevoj optužnici.
Srbija negira sve presude Haškog tribunala
U presudi Dušku Tadiću, prvoj osobi kojoj je suđeno u Haagu, je utvrđeno da je riječ o međunarodnom sukobu. Haški tribunal je izbjegao potvrditi da je Srbija vodila rat u BiH, kao što je izbjegao i da dobro dokumentiran genocid u još šest općina koji je počinjen na samom početku rata 1992, uključi u presudu, prije svega, Ratku Mladiću.
Srbija, kao što je poznato, negira sve presude Haškog tribunala koje se odnose na Srbe, kvalificirajući ih kao antisrpske i vrlo selektivno koristi samo one presude koje se odnose na ratne zločince drugih naroda. S obzirom na to da nije optužena za udruženi zločinački pothvat, Srbija odbija bilo kakvu odgovornost i tvrdi da se u Bosni “vodio oslobodilački rat Srba”, te da je islamski fundamentalizam odgovoran za raspad Jugoslavije. Iz toga se razvio narativ koji prikazuje Srbe isključivo kao žrtve koje svijet stigmatizira između ostalog i zbog bliskosti s Rusijom.
Genocid u Srebrenici – dio srpske strategije
Genocid u Srebrenici i u istočnoj Bosni bio je dio srpske strategije koja je Srebrenicu, zajedno sa Žepom i Goraždem, smatrala “muslimanskim koridorom” (tzv. “zelena transverzala”) koji povezuje Sarajevo i Tursku preko Sandžaka, Albanije i Kosova. Po njihovom tumačenju, to je bila svojevrsna opasnost za čitavu Europu, pa je zbog toga Srebrenica bila na meti Ratka Mladića još od 1992. godine. Ta interpretacija još uvijek je aktualna u Srbiji.
Događajima u Bosni doveden je u pitanje kredibilitet proklamiranih demokratskih i moralnih vrijednosti zapadnih zemalja a Srebrenica je bila točka koja je diskreditirala svijet jer su međunarodne snage, koje su štitile Srebrenicu kao zaštićenu zonu UN-a jednostavno ovaj grad predale srpskim snagama koje je predvodio Ratko Mladić. S moralne točke gledišta, Srebrenica je bila prekretnica u bosanskom ratu, ali istodobno i simbol ravnodušnosti i ignorancije zapadnih zemalja.
Srebrenica je isprovocirala ozbiljne moralne dileme svuda u svijetu, osim u Srbiji. Rezolucija UN-a da se prizna genocid u Srebrenici je pokušaj da se uspostavi zajednički povijesni narativ i ustanovi dan sjećanja na Srebrenicu. Mnoge države su to prihvatile ali je određen broj zemalja bio suzdržan u tom pogledu, prije svega, Rusija i Kina.
Žrtvovali se za “srpsku stvar”
Dok se Bosna i danas uporno pokušava izboriti za funkcionalnu i pluralnu državu, u Beogradu se rehabilitiraju svi optuženi zločinci u Hagu, uključujući i Ratka Mladića, koji se tretiraju kao nacionalni heroji koji su se žrtvovali za “srpsku stvar”. Potvrđena presuda Ratku Mladiću, najokrutnijem ratnom zločincu, neće imati naročitu recepciju i odjek u Srbiji.Interpretacija raspada Jugoslavije, koja postoji u Srbiji, neminovno je nametnula i različito poimanje odgovornosti.
Radikalna transformacija društva nije moguća sve dok se srpska elita ne suoči s istinom i ne odgovori na određena pitanja:
Je li spremna priznati da je kolaboracija institucija poput JNA i službi sigurnosti bila izvođač Miloševićeve državne politike?
Da prizna da su postojale deportacije i masakri civilnog stanovništva, identificiranih poimence, zajedno s njihovim kulturnim ili vjerskim afilijacijama?
Da prizna da postoje dokazi o dislociranju ubijenih (tzv. sekundarne i tercijarne masovne grobnice) i njihovo skrnavljenje, a, ponekad i njihovo spaljivanje?
Da je namjerno uništavano kulturno i religijsko naslijeđe, kako bi se zatro identitet drugih zajednica i još mnogo toga?
Da prizna da je odsustvo volje političkih i kulturnih elita da s odgovornošću priđe obradi prošlosti značajna opstrukcija u otvaranju europske perspektive Srbije?
Da prizna da je orijentacija na relativizaciju odgovornosti za nedavne ratove prepreka normalizaciji odnosa u regiji?
Da prizna da je takav odnos također još jedan element zatvaranja srbijanskog društva u autističan i retrogradan sustav vrijednosti?
Da prizna da je princip kažnjivosti jedno od ključnih pitanja za uspostavljanje pravnog okvira i sustava u Srbiji?
Bez suočavanja s Ratkom Mladićem i njegovim zločinima Srbija ne može da konstituirati vlastito moderno društvo niti obnoviti povjerenje regije.
Sonja Biserko je jedna od najistaknutijih borkinja za ljudska prava u Srbiji. Od 1994. je na čelu Helsinškog odbora Srbije.
(TBT)
