Potpuno razumijevanje današnje šeriatski nevažeće fetve na kojoj se zasniva sakupljanje i raspodjela zekata i sadekatu-l-fitra od strane Islamske Zajednice Bosne i Hercegovine nije moguće bez prethodne analize života i rada njenog ideološkog mentora, odnosno donosioca Huseina ef. Đoze. Očigledno je da pitanje zekata i sadekatu-l-fitra za rahmetli Huseina ef. Đozu nije bilo nimalo jednostavno, te da se pitanjem sakupljanja i raspodjele zekata bavio dugi niz godina. Tokom ovog perioda nastojao je graditi svoju argumentaciju koristeći modernistički pristup idžtihadu. Za to vrijeme unutar same Islamske zajednice bilo je uleme koja se nije slagala s njim po ovom pitanju i otvoreno mu se usprotivila. Husein ef. Đozo je bio dužan da u svom intelektualnom radu pri donošenju fetvi sljedi učenje i metoldologiju Hanefijske pravne škole što svakako uvijek nije bio slučaj.
UTJECAJ EGIPATSKIH REFOMRATORA
Dok je studirao na Al-Azhar Univerzitetu u Kairu, na Đozu je jako utjecalo učenje tadašnjih reformista, prije svega,” Jamaludina Afganija, Muhammeda Abduhua, Rashida Ridaa, Mahmuda Seltuta, te drugih obnovitelja i reformatora iz Egipta.”
Stoga je cjelokupno mišljenje Husein ef. Đoze u uskoj vezi sa reformatorskim i modernističkim idejama oblikovanim u Egiptu krajem XIX i tokom XX stoljeća.” U svom članku, „Husein Đozo i Islamski Modernizam“, profesor Enes Karić citira sljedeće Đozine riječi: “Smatram veoma sretnom okolnosti u mom životu i razvoju, čim se osobito ponosim, što sam bio učenik šejha Mustafe Meragije, šejha Mahmuda Seltuta i šejha Rashida Ridaa, neposrednih i odanih učenika Jamaluddina Afganije i šejha Muhammeda Abduhua.” Nakon studiranja na prestižnom Egipatskom univerziotetu u Kairu, Husein-ef. Đozo je završio El-Ezher, smjer šeriatskog prava, 28. augusta 1939. godine.”
Na osnovu svog tumačenja Kur'ana, Hussein Đozo je smatrao da se sredstva prikupljena od zekata i sadakatu-l-fitra mogu koristiti u svrhu finansiranja institucija Islamske zajednice i njenih aktivnosti. Đozo je bio mišljenja da nema boljeg mjesta za raspodjelu zekata i sadekatu-l-fitra od fonda Islamske zajednice, koji je smatrao ne samo dopuštenim već i preporučenim u njegovom tumačenju islamskog prava. Prema mnogima, gradnja medrese i fakulteta islamskih nauka će biti jedini razlog zašto je Đozo tražio u novoj raspodjeli zekata i sadekatu-l-fitra rješenje vrlo osjetljivog problema. Oni koji opravdavaju fetvu koju je izdao Đozo čine to na osnovu gore navedenog argumenata.
Međutim, za Đozu u vremenu u kojem je živio zaštita siromašnih i onih koji su u potrebi nije jedini niti primarni cilj obaveze plaćanja zekata. U svojoj knjizi „Islam u vremenu“, Đozo kaže da, “Osnovna misao zekata kao materijalne osnove na kojoj počiva cijelokupni razvoj društva iz koje se podmiruju sve potrebe društva, ostaje nepromjenljiva i uvijek aktuelna. Mijenja se samo način njene primjene i realizacije, shodno mijenjanju potreba društva.” To je prema Đozi jedini razlog zašto u Kur'anu ne nalazimo određenu stopu zekata, nisaba, kao i vrstu imovine za koju se zekat plaća, potvrđujući to sljedećim svojim riječima: “Zato i samo zato Kur'an nije odredio stopu zekata, nisab, vrstu imetka koje podliježe zekatu itd. Ostavio je to društvu, da ono prema svojim potrebama odredi odgovarajucu formu primjene, jer je to ono što podliježe promjeni.”
Braneći svoj modernistički pristup razumijevanju časnog Kur'ana i idžtihada, Đozo je smatrao da se “islamska misao potpuno zatvorila u prve forme praktične primjene i njen razvoj je zadržan u oblacima prve interpretacije. Ona još uvijek čami okovana u shvaćanjima prvih mudžtehida. Time je zaustavljen i paraliziran razvoj islamskog društva.”
Glavnog krivca za ovu dekandencu islamskog društva koja traje već dugi vremenski period Đozo vidi u nepostojanju novog progresivnog idžtihada kada je u pitanju zekat. Zbog toga je, prema Đozi, „njegova prva razrada, kakva je i danas, bila diktirana i uvjetovana materijalnim potrebama prvobitne islamske zajednice, koja je bila tek u razvoju i čije su potrebe bile vrlo ograničene. Bilo bi suviše smiješno misliti da bi zekat u takvoj obradi mogao podmirivati potrebe savremenog društva.”
Zbog toga, oživljavanje islamske misli Đozo vidi u ponovnom razmatranju i razradi koncepcije zekata koja bi bila u skladu sa potrebama savremenog društva. Kada je riječ o idžtihadu vezanom za zekat, Đozo smatra da bi „na prvom mjestu trebalo ponovo razmotriti pitanje visine stope, zatim vrste imetka koji se oporezuje zekatom, nužne potrebe, koje se izuzimaju, nisab, i način ubiranja i raspodjele. Sve su to pitanja koja imaju tehničko-organizacijski karakter čija rješenja ne mogu biti jedanput za uvijek data.”
Rahmetli Husein Đozo je smatrao da sredstva prikupljena od zekata i sadakatu-l-fitra prije svega treba koristiti za izgradnju islamskih obrazovnih institucija poput madrese i fakulteta islamskih nauka. Časni Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Zapravo, zekat ne treba davati ni Muhammedu ni Muhammedovoj porodici. Zekat nije ništa drugo nego prljavština koja dolazi od imovine ljudi.“
Pitanje koje se neizbježno nameće je kako se može dozvoliti finansiranje izgradnje islamskih obrazovnih institucija nečim što je sam Allahov Poslanik, s.a.w.s., proglasio nečistim?
Učenje Huseina Đoze u vezi sa zekatom protivriječi se prije svega općem principu zašto je zekat nametnut. Glavna svrha zekata je materijalna pomoć siromašnima i onima koji su u potrebi.
SPASITI GLADNE I BOLESNE
Uzvišeni Allah,dž.š., im je zajamčio ovo pravo namećući plaćanje zekata svakom bogatom muslimanu. Opći princip da zekat pripada samo siromašnima i onima koji su u potrebi (a zbog toga su i postali siromašni) također je izveden iz hadisa u kojem Božiji Poslanik, s.a.w.s., kaže da “sadaka (zekat) nije dozvoljena za bogatu osobu“.
Božiji zakoni se ne mogu poništiti na osnovu državnih zakona, postojanje socijalne države u našem slučaju ovdje. Zadovoljenje potreba siromašnih pripadnika Ummeta ne mogu se ograničiti na teritorij samo jedne države. Muslimani se moraju brinuti jedni o drugima ma gdje da se nalazili. Apsolutno je neprihvatljivo da neko umre, bilo od gladi ili zato što nije mogao kupiti najobičniji lijek, a mogao mu se zekat poslati iz druge države ili sa drugog kontinenta. Nije li Svemogući Allah, dž.š, rekao u časnom Kur'anu da onaj ko spasi jedan život kao da je spasio čitavo čovječanstvo.
Hussein Đozo prije svega nije bio mudžtehid te stoga je njegova razumijevanja idžtihada, njegove primjene i metodologije su bila manjkava. Kao rezultat toga, Đozo čak nije primjenjivao određene vrlo poznate principe Hanefijske pravne škole u vezi sa zekatom. Naprimjer, Islamska zajednica kao pravno lice ne može se finansirati iz sredstava prikupljenih od zekata i sadakat-ul-fitra, jer primalac zekata može biti samo fizičko lice koje je siromašno ili u potrebi a nikako pravno. Fundamentalni princip zakata je temlīk. Temlīk se odnosi na prijenos vlasništva opipljivog predmeta bezuvjetno s uplatnika zekata na primatelja. Siromašna osoba mora primiti predmet novčane vrijednosti u svoje vlasništvo. Burhan al-Din al-Farghani al-Marghinani u svom poznatom hanefijskom djelu Al-Hidayah u vezi sa gore navedenim kaže da se džamija ne može graditi novčanim sredstvima prikupljenim od zekata, niti se ćefin može kupiti, zbog odsustva prelaska vlasništva, što je esencijalan element kod zekata. Dugovi preminule osobe također se ne mogu podmiriti iz sredstava sakupljenih od zekata, jer otplata duga drugoga ne podrazumijeva prijenos vlasništva na tu osobu,, posebno u slučaju rahmetlije. (Ovaj hadis prenose Ahmad i Muslim u svojim zbirkama hadisa)
Poznato je načelo u islamskom pravu potvrđeno konsenzusom Islamskih pravnika da se bilo koja Poslanikova (s.a.w.s.) izreka u vezi s pravilima islamskog prava smatra jednom vrstom objave.
Prema drugom važnom principu iz Usulu-l-Fikha, kada se spominje broj, ne možemo koristiti vlastiti um, odnosno logiku i pokušati izmijeniti broj iz bilo kojeg razloga. Prema tome, ako je Poslanik, s.aw.s., rekao 2,5% u slučaju zekata, onda to mora biti 2,5% nikada 3% ili 2% i sl. Kijas nije moguće primijeniti u ovom slučaju zato što se osnovni uzrok (zašto je baš 2,5%), ne može sa sigurnošću utvrditi a utvrđivanje osnovnog uzroka zašto je određeni hukm spušten je jedan od uvjeta za valjanost kijasa. Shodno tome, ne možemo koristiti svoje racionalno razmišljanje u slučaju kada broj spominje časni Poslanik, s.a.w.s, samo zato što je samo Uzvišeni Allah,dž.š., taj koji zna zašto je Poslanik, s.a.w.s., spomenuo određeni broj osim ako Poslanik, s.a.w.s., to nije izričito objasnio . Nikada ne bismo smjeli zaboraviti da je u islamskom pravu Uzvišeni Allah, dž.š., jedini zakonodavac, te da je zadatak mudžtehida da uvijek pronađe, sazna, koja je volja Uzvišenog Allaha,dž.š., u konkretnom slučaju koja je predmet idžtihada.
/Autor Dr. Sejo Sušić je profesor na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu na Odsjeku za šeriat i međuanradno pravo/
IZVORI:
Enes Karić, HUSEIN ĐOZO I ISLAMSKI MODERNIZAM, ZNAKOVI VREMENA • Sarajevo, jesen 2006. Vol. 9 • broj 33 2 Ibid., 3 Ibid., 4 Ibid., 5 Husein Đozo, Prijevod Kurána s Komentarom. Prvii Džuz (Sarajevo: Vrhovno islamsko starjesinstvo u SFRJ, 1966), 197–198.
Husein Đozo, Islam u Vremenu (Sarajevo: El-Kalem, 2006), 52 7 Ibid., 8 Ibid, 53 9 Ibid. 10 Ibid, 54
Al- Marghīnānī Burhān al-Dīn al-Farghānī and Nyazee Imran Ahsan Khan, Al-Hidāyah: the Guidance: a Classical Manuscript of H̥anafī Law, vol. 1 (Bristol: Amal Press, 2006), 291
(TBT)