Rakete i vojna ofenziva je samo jedna dimenzija najnovijeg sukoba u Izraelu i Pojasu Gaze. Još složenijim se čini problem nasilja između Židova i državljana Izraela arapskog podrijetla kakav se još nije vidio i kojeg ima u čitavom nizu mjesta u Izraelu.
Već nakon prvih ispaljenih projektila iz Pojasa Gaze na teritorij Izraela je izbila srdžba: u Lodu jugoistočno od Tel Aviva su snage sigurnosti morale spriječiti ulične borbe te dvije sukobljene skupine, tu se posegnulo i za vatrenim i za hladnim oružjem. Isto tako u Lodu već početkom prošle sedmice je zapaljena jedna sinagoga i ješiva, židovska vjerska škola Talmuda.
U drevnom lučkom mjestu Akko i u području Tel Aviva je rulja izvlačila ljude iz njihovih automobila kako bi ih isprebijali, sav apsurd i opasnost ovakvog obračuna se vidio i u Akku kad je tako stradao i vozač jednog vozila za kojeg su mislili da je Arap – zapravo je bio Židov.
To su samo neki od brojnih primjera nasilja koje se rasplamsalo u mnogim izraelskim mjestima. Nakon takvih akcija je uhapšeno na stotine osoba, u Lodu je već zbog toga proglašeno izvanredno stanje.
Predsjednik Izraela Reuven Rivlin upozorava na “građanski rat” koji prijeti toj zemlji. I izraelski premijer Benjamin Netanjahu se izrazio neuobičajeno oštro i jasno: “Građanima Izraela želim reći: potpuno mi je svejedno ako vam je uzavrela krv. Ne smijete se upuštati u samostalno istjerivanje pravde. Ništa ne opravdava kada Židovi linčuju Arape niti obrnuto. To se ne može dopustiti.”
Koliko ima palestinskih Izraelaca?
Istovremeno s osnutkom države Izraela 1948. je oko 700.000 Palestinaca napustilo svoje domove. Zašto – to je nešto o čemu vjerojatno nikad neće biti sloge između Palestinaca i Židova: sa stajališta Arapa je to bila Nakba (“katastrofa”), etničko čišćenje gdje su bili žrtva izraelskih vojnika. S izraelskoga gledišta je to bila možda ne baš posve dragovoljna, ali slobodna odluka muslimana koji nisu željeli ostati živjeti u novoj državi “nevjernika” i na odlazak su Palestince pozvali vođe i drugih arapskih država.
No ipak nisu otišli svi, a iz te etničke skupine koja je ostala u današnjem području Izraela se stvorio taj udio “palestinskih Izraelaca”. Doduše, muslimansko stanovništvo Istočnog Jerusalema formalno ima drugi status.
Palestinski Izraelci ili izraelski Arapi su 2019. činili oko 21% stanovništva Izraela. Prema tabelama državnog izraelskog statističkog ureda CBS, već pedesetak godina njihov udio neprestance raste jer je i natalitet te etničke skupine viši od prosjeka. Desničarski političari Izraela u tome vide “problem” jer u neko doba bi se moglo dogoditi da u Izraelu ima više Arapa nego Židova. Obzirom da i doseljavanja Židova u njihovu državu već odavno nema toliko koliko ih je dolazilo nakon osnutka Izraela, tu brojčano razliku čini nešto manjim tek izuzetno visoki natalitet i među ultraortodoksnim židovskim obiteljima – ali i to je tek još jedan problem za svjetovnu vladu te zemlje zbog njihovog osobitog odnosa prema državi Izrael i obvezama koje bi trebali preuzeti.
Siromaštvo
Palestinci – ili Arapi u Izraelu žive nešto boljim standardom nego što žive Palestinci u područjima Zapadnog Jordana i pogotovo Pojasa Gaze, ali su znatno siromašniji od izraelskog prosjeka i manje obrazovani. Prema statističkim podacima, 2016. je gotovo polovica arapskih porodica živjela u siromaštvu nasuprot 13% židovskih obitelji. I u toj statistici su izuzete porodice haredima, ultraortodoksnih Židova koje formalno niti nemaju – ili ne prijavljuju prihode. Tako ispada da 45% tih obitelji živi ispod praga siromaštva.
Dok već i tako ti Arapi imaju dojam kako su “osuđeni na siromaštvo”, 2018. je desničarska vlada Netanjahua uvela “Zakon o nacionalnoj državi” u kojem se Izrael proglašava “nacionalnom domovinom židovskog naroda”s (nepodijeljenim) Jeruzalemom kao glavnim gradom. Jedinim službenim jezikom Izraela je proglašen hebrejski, a arapskom se dodjeljuje tek “poseban status” koji ničim nije definiran.
Izraelski parlament
Formirati vladu u Izraelu graniči s čudom: 120 zastupnika dolazi iz čak 10 stranaka ili pak blokova stranaka. Četiri arapska zastupnika tu bi lahko mogli postići mnogo već i prešutnom podrškom ovoj ili onoj političkoj konstelaciji.
Već taj zakon je naveo palestinske skupine da pozove na bojkot predstojećih izbora za parlament Izraela. To je dovelo do toga da su Arapi u parlamentu Knesetu mnogo slabije zastupljeni nego što bi se to moglo očekivati prema njihovom udjelu u stanovništvu. Njihova “Udružena lista” se priključila političkoj frakciji protivnika Netanjahuove koalicije, ali pred najnovijim izborima ovog marta se Ra'am stranka na čijem je čelu Mansour Abas, izdvojila iz tog bloka.
Jer u izraelskom parlamentu je mnoštvo razmjerno malenih stranaka koje redovito trebaju stvoriti vladajuću koaliciju i to je prilika koju je želio iskoristiti i Abas. On je objavio kako je načelno spreman podržati neku buduću koaliciju, naravno ako će ta vlada biti spremna učiniti i ustupke Arapima Izraela. Trenutno su četiri zastupnika stranke Ra'am u parlamentu, ali oni bi u određenim sastavima koalicije mogli biti jezičac na vagi koji će odlučiti premijera Izraela.
Ali naravno, raketni napad ekstremista Hamasa iz Pojasa Gaze je prekinuo sve pregovore i čitav proces vratio na ulicu i divlje obračune. To je razvoj koji zapravo odgovara usijanim glavama na obje strane, ali nipošto ne građanima Izraela željnim mira.
(TBT, DW)
