Jučer u zoru izraelska avijacija pokrenula je 54 borbena aviona za operaciju u pojasu Gaze, koja je trajala pola sata. Radilo se o jednom od najsnažnijih napada na Gazu u posljednjih tjedan dana rata. Istodobno stanovnici južnog Izraela ne mogu napuštati svoja svoja skloništa. U Ashkelonu, dvadeset kilometara sjeverno od pojasa Gaze, ljudi se žurnim koracima kreću ulicama i spremni su pobjeći u skloništa na prvi zvuk sirene.
“Užas svakih deset do petnaest minuta. Ne izlazimo iz skloništa za bombe”, kaže jedan od stanovnika toga grada, u kojemu je raketa ispaljena iz Gaze pogodila i sinagogu, oštetivši krov i zidove uoči obilježavanja židovskog blagdana Shavuota. Vjernici su se trebali okupiti dva sahata nakon samog napada, tako da bi žrtava sigurno bilo da je eksplozija uslijedila kasnije.
Dalekometna Hamasova raketa “Qassam” ispaljena je i na stambenu zgradu u Ashdodu, a srušeno je nekoliko katova odjednom. Više je osoba samo lakše ozlijeđeno jer je najveći broj ljudi bio u obližnjem skloništu.
Jedan Palestinac ustrijeljen je 17. MAJA dok je pokušavao pregaziti izraelskog vojnika u blizini grada Nablusa. Dan ranije, u nedjelju, u jeruzalemskoj četvrti Sheikh Jarrah, napadač je automobilom doslovno srušio nadzornu točku, ozlijedivši šest policajaca. Dvoje od njih su u teškom stanju.
U Izraelu se jedva guše unutarnji međunacionalni sukobi, a u zemlji više gotovo da i nema sigurnih i neranjivih područja.
U Gazi je stanje kudikamo gore. Srušeni su mnogi objekti, žrtva je sve više, a sprovodi se nižu jedan za drugim. Do sada je, tokom zračnih bombardiranja i topničkih napada, ubijeno više od 200 ljudi. Među mrtvima je i 59 djece. Spasioci čine sve što je moguće, a u protivnom bi žrtava bilo još više ispod ruševina brojnih stambenih zgrada.
Pod vatrom su i industrijske tvrtke za koje Izrael tvrdi da služe za proizvodnju komponenti za rakete
Istodobno Gaza je potpuno blokirana: pristup stranim novinarima je zabranjen, isto kao i u Izraelu iza nadzornih točaka i na graničnom prelazu s Egiptom.
Izraelski vojni i politički vrh navodi kako je do sada, od početka vojne operacije, likvidirano više od 30 visokih čelnika Hamasa. S druge strane Hamas tradicionalno ne komentira ove navode, kao što ne komentiraju izjave izraelskih generala da je uništeno više od sto kilometara podzemnih tunela u Gazi.
FOTO: (MEE)
Monstruozne snimke krvave djece zastrašujuće su, dok međunarodna zajednica inertno reagira anemičnim saopćenjima, gotovo kao preslikanih jedni drugima prema identičnom obrascu – o nužnosti prekida sukoba i mirnom rješenju krize. Kao da svi čekaju kada će se, konačno, pokrenuti Sjedinjene Države i što će učiniti Washington. Bruka i sramota po tzv. međunarodnu zajednicu, UN, i koje sve ne institucije za zaštitu ljudskih ili ovih i onih prava – koje su glasne samo onda kada znaju da su države i političke vođe zemalja koje one namjeravaju kritizirati ili slabe ili politički neutjecajne.
Niti reakcija islamskog svijeta, blago rečeno, ne ide u prilog Gazi. Zemlje koje imaju zajedničku granicu s Izraelom, podržavaju palestinsku enklavu samo riječima, ali pri tom i čine sve što je nužno da ostanu po strani i da se ne uvuku u sukob.
Turska je na tom području najaktivnija. Njezin čelnik Recep Tayyip Erdogan Izrael je čak nazvao terorističkom državom. Egipat je, s druge strane, odabrao konstruktivniji pristup.
“Zajedno radimo na okončanju ovog sukoba”, izjavio je egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi iznoseći svoje prijedloge za prekid vatre. Istodobno, Kairo je već poslao kamione s humanitarnom pomoći u Gazu, a počela je i evakuacija teško ranjenih Palestinaca u egipatske bolnice.
Jordan je pak opterećen svojim unutarnjim problemima i ne pada mu na pamet ulaziti u sukob s Izraelom usprkos činjenici da u njemu sada od bijesa kipti višemilijunska palestinska dijaspora koja poziva na otpor Izraelu i pomoć svojoj subraći u Gazi.
S druge strane Sirija je ionako disfunkcionalna i opterećena svojim desetogodišnjim građanskim ratom kojega Assad de facto dobiva, ali cijena toga je golema. Još će proći desetljeća (i to pod uvjetom mira i stabilnosti) da ta zemlja ponovo postane barem onakva kakva je bila do 2011. godine.
Iz toga kuta gledano izraelska vanjska politika, njezini lobisti i sponzori, na prostoru šireg Bliskog istoka uspjeli su pacificirati sve nekadašnje vojno i politički neugodne arapske protivnike – Siriju, Irak i Libiju, a Egipat su već davno ranije primirili potpisivanjem sporazuma iz Camp Davida krajem 70.-ih godina prošlog stoljeća i time de facto razrušili dotadašnje monolitno jedinstvo arapskih država kada je bila u pitanju potpora Palestincima i njihovom pitanju. Na taj način, još jedini stvarni, ali i najopasniji protivnik po opstojnost izraelske države i po rješavanje palestinskog pitanja prema modelu koji je zamislio izraelski državni vrh ostaje jedino – Iran. Turska je u tom smislu za Izrael ipak drugorazredan problem: sputana svojim interesima i kombinacijama sa Zapadom (uz to je i članica NATO saveza) Ankara može samo zaoštravati retoriku i glumiti stvarnog zaštitnika palestinskih interesa u vrijeme dok su oni ostavljeni od strane bogatih arapskih monarhija. Osim toga i sam Erdogan želi poboljšati odnose i s Izraelom i s arapskim monarhijama, kao i s Egiptom. Dok mu god to ne pođe za rukom on će ustrajavati na oštroj protuizraelskoj retorici, bez prevelikih dividendi po sebe, a još manje po interese samih Palestinaca.
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)
