Za regionalne rivale, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati imaju puno zajedničkog. To su male konzervativne države na Arapskom poluotoku, bogate ugljikovodikom, s bliskim saveznicima na Zapadu i kritičnom slikom ljudskih prava. Međutim, ove dvije zemlje se nerijetko nadmeću i prepiru u globalnoj političkoj areni, sa neslaganjima u regionalnim pitanjima, od vojnih sukoba do demokratizacije i slobode medija. Emirati su otišli toliko daleko da su se čak pridružili četverogodišnjoj ekonomskoj blokadi Katara.
Slične, a opet različite zaljevske zemlje se ipak slažu oko jedne stvari: sport je sila kojom možeš pridobiti prijatelje i utjecati na mase.
- godine, Sheikh Mansour bin Zayed Al Nahyan, stariji član kraljevske porodice Abu Dhabija i emiratske vlade, odlučio je kupiti drugi najveći fudbalski tim u Manchesteru, čime je ovaj preko noći postao jedan od najbogatijih kluba na svijetu.
Tri godine kasnije, katarski suvereni investicijski fond – kojeg je osnovala i vodi vladajuća porodica Al-Thani – kupio je francuski fudbalski tim Paris Saint-Germain.
Deset godina kasnije, obje zemlje su uložile preko milijardu dolara u svoje klubove i od njih napravili najuspješnije timove u Engleskoj i Francuskoj.
Sada će se regionalno rivalstvo između Dohe i Abu Dhabija odigrati direktno na nogometnom terenu, u srijedu, kada se PSG i Manchester City sastaju u polufinalu UEFA-ine Lige prvaka.
Dva bogata velikana, koji su porazili svoje protivnike u domaćim ligama i kupovima, borit će se za najveću nogometnu nagradu ovog kontinenta, koja je dosad zaobišla oba.
Ali slavni susret dešava se u jeku skandala i gnjeva, nakon što su vrhovni evropski klubovi prošle sedmice pokušali napraviti zasebnu ligu, gdje su se ova dva tima opet našla na različitim stranama.
Manchester City bio je jedan od 12 timova koji su rekli da namjeravaju napustiti Ligu prvaka kako bi učestvovali u novom, unosnom takmičenju, poznatom kao Evropska superliga (ESL). PSG je bio jedan od najpoznatijih timova koji su odbili projekat.
Pokušaj odcjepljenja propao je za manje od 48 sati, nakon što su ga političari, fanovi i nogometni autoriteti nazvali antitakmičarskim, antidemokratskim i sebičnim.
Propast ESL-a dodatno je začinio ono što je već bila fudbalska igra geopolitičkih razmjera, a posebno istaknuo razlike koje zemlje Zaljeva imaju u pristupu evropskom nogometu.
Kao jedan od 12 potencijalnih timova za odvajanje, Manchester City je izazvao bijes UEFA-e, administrativne uprave za nogomet u Evropi, koji je osuo paljbu po „izdajnicima“ koji žele uništiti Ligu prvaka.
Aleksander Ceferin, predsjednik UEFA-e, nazvao je planove Superlige „sramotnim, sebičnim prijedlozima… potaknutim, prije svega, pohlepom“. PSG je, s druge strane, pohvaljen zbog ostanka.
To je bio još jedan prikaz oprečnih odnosa koje ovi klubovi imaju sa UEFA-om.
Trenutno vlada velika harmonija između zmeđu PSG-a i UEFA-e. Predsjednik ovog pariškog kluba, katarski biznismen Nasser al-Khelaifi, član je UEFA-inog izvršnog komiteta i blizak Ceferinov saradnik.
“On ne želi da izgubi sve svoje privilegije nakon što je PSG tako često bio UEFA-ina meta, posebno ranije, sa Finansijskim fair playem (FFP).“
Ovaj klub je privukao pažnju UEFA-inih finansijskih regulacija kada ih je, prije deset godina, preuzeo Katarski sportski fond, podružnica Katarskog suverenog investicijskog fonda.
Istraga je sprovedena zbog velikih suma novca u sponzorskim ugovorima i transferima igrača, uključujući skoro 450 miliona dolara potrošenih na samo dva igrača: svjetsku superzvijezde, Neymara i Kyliana Mbappea.
Ali stav vodećeg tijela prema PSG-u se izgleda smekšao posljednjih godina, dobrim dijelom zahvaljujući Khelaifijevim vezama.
Ovaj 47-godišnjak je na čelu medijske grupe BeIN – mreže bazirane u Dohi, koja je velike sume novca odvojila za televizijska prava od UEFA-e, kako bi ekskluzivno prenosila Ligu prvaka širom Bliskog istoka.
„Ako se UEFA izvuče iz ove krize, Khelaifi će moći dobiti još prava na emitiranje za BeIN,“ kaže Veyssiere.
On je dodatno učvrstio svoje mjesto u središtima moći kasnije ove sedmice, nakon što je izabran za predsjedavajućeg Evropskog udruženja klubova, jedinog tijela prepoznatog od UEFA-e koje predstavlja klubove u Evropi.
Prilika se javila nakon što je Andrea Agnelli, predsjedavajući italijanskog kluba Juventus, prisiljen da podnese ostavku zbog njegove uloge u planiranju odcjepljenja. Ceferin, koji je kum Agnellijevoj kćerci, nazvao ga je „zmijom“.
„Nogometu su potrebni dobri ljudi na višim pozicijama i Nasser je neko ko se pokazao sposobnim da pazi na interese ne samo svog, nego i drugih klubova,“ rekao je Ceferin prošle sedmice o Khelaifiju. „On je čovjek u kojeg mogu imati povjerenja.“
Ovaj Katarčanin je prošle godine imenovan za najutjecajniju osobu u nogometu i ta pozicija se izgleda samo učvršćuje zahvaljujući prošlosedmičnim dešavanjima.
Odnos sa Manchester Cityjem je bio mnogo nemirniji. Prošle godine, klub je dobio kaznu od 36 miliona dolara i dvogodišnju zabranu učešća u takmičenjima evropskih klubova, zbog „ozbiljnijih prekršaja“ FFP regulacija.
Istraga je pokrenuta nakon što su procurili dokumenti koji ukazuju da je Cityjev vlasnik, Sheikh Mansour, većinski finansirao sponzorstvo kluba od 85 miliona dolara kroz Etihad, u sezoni 2015-16.
Zabrana je, nakon dugotrajne pravne borbe, ukinuta, a kazna smanjena.
„Manchester City je bio ekstremno agresivan sa UEFA-om i svoje navijače uvjerio da ih UEFA želi uništiti,“ rekao je James Montague, autor The Billionaire Club-a, koja istražuje vlasništvo nogometnih klubova u eri super-bogataša. „To je uglavnom zavjera, ali Cityjevi vlasnici su uspješno radikalizirali svoje navijače u antiuefovce.“
Ovaj sjevernoengleski klub se često predstavljao kao autsajder među dugogodišnjim gigantima evropskog fudbala, poput Real Madrida i susjednog Manchester Uniteda. Oni vjeruju da su se na njih ih nepravedno okomile sile, još otkako su ih 2008. preuzeli Emirati.
„Ova percepcija Manchester Cityja kao autsajdera je čisti PR narativ, koji im dopušta da napadaju UEFA-u i FFP,“ kaže Nicholas McGeehan, koji se bavi ljudskim pravima u zemljama Zaljeva.
McGeehan tvrdi da je bilo očekivano da će vlasnici ovog engleskog kluba biti među onima koji su radili UEFA-i iza leđa i uspostavili rivalsku ligu. „Ako kako mogu steći moć u antidemokratskom, ekskluzivističkom projektu, oni će se prvi prijaviti,“ rekao je.
„Vanjska politika Ujedinjenih Arapskih Emirata je mnogo nemilosrdnija i nalik na trumpovsku,“ tvrdi on. „Katar je više diplomatski nastrojen. On nema takvu vojnu ili geopolitičku podršku.“
„Umjesto da divljaju, oni se drže mirno, i ako ne mogu dobiti ono što žele, hvataju se diplomatskih putova.“
Kao i UEFA, globalno upravno tijelo FIFA je također optužilo pokušaj odcjepljivanja. Postoje naznake da bi čak mogla zabraniti učešće nekim igračima u međunarodnim susretima zbog njihove involviranosti u taj projekat.
S obzirom da se FIFA Svjetsko prvenstvo odvija u Kataru iduće godine, Doha bi napravila pogrešan potez pristupivši projektu koji je mogao ozbiljno naštetiti takmičenju u kojeg je uložila preko deset godina planiranja i pripreme.
Tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo prošlog mjeseca, nekoliko nacionalnih timova, uključujući Norvešku, Njemačku i Holandiju, obukli su majice kao znak protesta protiv kršenja ljudskih prava u ovoj zaljevskoj zemlji.
To se desilo nakon februarskog izvještaja u Guardianu, u kojem se navodi da je preko 6,500 migranata umrlo u Kataru otkako su, prije deset godina, proglašeni domaćinima Svjetskog prvenstva „Katar mora da promijeni svoj cijeli imidž do Svjetskog prvenstva,“ kaže Veyssiere. „Ono što je otkrio Guardian je nanijelo ozbiljnu štetu ovom emiratu.“
Da je PSG, kojeg u stvarnosti drži država Katar, učestvovao u kreiranju nove lige optužene za pohlepni elitizam, to bi bio potez samoranjavanja, posebno nakon globalnih protesta.
„Posljednjih nekoliko sedmica sve se vrtjelo oko toga da je Katar otjelovljenje svega pogrešnog u vezi modernog fudbala,“ kaže McGeehan. „Da li su željeli uskočiti naglavačke u nešto što bi samo potvrdilo tu reputaciju ili se povući i pustiti da neko drugi bude meta neko vrijeme?“
„Uvijek su se mogli kasnije priključiti, da je liga uspjela,“ dodao je.
Izvor iz PSG-a rekao je da evropsko takmičenje ne treba ograničiti na najbogatije klubove i da manji timovi zaslužuju svoju priliku.
„Katar boli briga za dobrobit malih klubova. To trebamo uzeti sa rezervom,“ rekao je McGeehan. „Ali im je sigurno u cilju da bude viđeni kao spasioci navijača malih klubova.“
Od četiri polufinalista u ovogodišnjoj Ligi prvaka, samo je PSG odbio uključiti se u novu ligu, dok su Manchester City, Chelsea i Real Madrid pristali.
Montague vjeruje da odluka francuskog kluba neće mnogo promijeniti stav navijača koji ih odbacuju kao super-bogati klub, kojeg finansiraju „naftne pare“.
„Ali su Katarci ovime dobili rijetku PR pobjedu,“ rekao je. „Dobit će imidž najboljih među najgorima.“
Za razliku od drugih engleskih klubova Manchester Uniteda, Arsenala i Liverpoola, vlasnici Manchester Cityja u ovom sportu nisu zbog novca.
Opće je mišljenje da je Sheikh Mansour, zamjenik premijera UAE i predsjednikov polubrat, postao fudbalski vlasnik kako bi poboljšao reputacije ove zemlje.Emiračani već dugo trpe kritike zbog svoje vanjske politike i stanja ljudskih prava, tako da im je sport pružio priliku da promijene diskurs.
Cityjevim vlasnicima su izrazito zahvalni njihovi fanovi, jer su transformirali klub iz – u najboljem slučaju – prosječnog tima u Premijer ligi u evropskog giganta. Ali su proširili svoj utjecaj i na širu manchestersku zajednicu, ulažući stotine miliona funti u obnavljanje istočnog dijela grada.
„Obnova je bila dijelom politična, a dijelom komercijalna; odličan način da se steknu utjecaj i politički poeni. Itekako je imalo smisla,“ rekao je McGeehan.S obzirom kako su mukotrpno vlasnici radili da izgrade ovaj politički kapital, povlači se pitanje: zašto bi dozvolili da to propadne, doslovno, preko noći?
Za razliku od drugih vlasnika i predsjednika, koji su jedva dočekali da se priključe ligi, sa idejom da će se imovina njihovih klubova udvostručiti i utrostručiti, Sheikh Mansour imao je više toga za izgubiti nego dobiti.
„Mora im se pripisati zasluga za to što su među posljednjima potpisali ugovor,“ rekao je Montague. „Iako bi se očekivalo od Cityja da jedva dočeka priliku da prisjedne UEFA-i na muku, oni su bili među posljednjima koji su potpisali, a prvima koji su se povukli iz dogovora“. Izvještaji ukazuju na to da su Cityjevi vrhovnici oklijevali da pristanu na odcjepljenje, ali nisu željeli ni kaskati za drugima. Moguće da im nije bilo svejedno biti iza PSG-a i Bayern Minhena, dva kluba koje potpuno ili djelomično finansira njihov regionalni rival, Katar.
Čim su se odlučili uključiti u novo takmičenje, City je suočen sa velikim izazovom.
Uvidjevši da je njihov politički utjecaj doveden u pitanje, specijalni izaslanik Ujedinjenog Kraljevstva u Zaljevu, Lord Udny-Lister, rekao je emiratskim vlastima da bi Cityjevo učešće u Evropskoj superligi naštetilo čvrstim vezama ove zemlje sa Britanijom.
Nakon toga su ispred stadiona Etihad uslijedili protesti fanova, koji su, bez obzira na sve, ostali vjerni klubu. Konačni udarac došao je od samog Cityjevog menadžera, Pepa Guardiole, koji je otvoreno iskritizirao ovaj projekat.
„Nije to sport ako odnos između truda i nagrade ne postoji,“ rekao je o takmičenju u kojem nema ispadanja. „Nije to sport ako je uspjeh već zagarantiran, niti je sport ako nije važno da li gubiš.“
Nekoliko sati nakon Guardiolinog komentar, i manje od dva dana nakon što su pristupili projektu, City je postao prvi klub koji je službeno obznanio svoje povlačenje iz ESL-a.
Izvinivši se fanovima, izvršni direktor Ferran Soriano rekao je da „uprava iskazuje duboko žaljenje zbog odluke koja je zaboravila na historijske vrijednosti ovog kluba“.
Dok su njihovi fudbalski i politički rivali u PSG-u utvrdili svoje mjesto za evropskih vrhovnim stolom, Cityju je samo ostalo da liže svoje rane nakon velike strateške greške.
Iako su planovi za novu ligu propali, priča se tek treba nastaviti.
Pored rasprave o sankcijama i kaznama, jedna šira diskusija je započeta o budućnosti igre, a posebno o vlasništvu.
„Ovo je idealno vrijeme za promjenu,“ kaže Montague. „Potrebno je napraviti značajnu reformu, gdje će se navijačima dati moć i igri vratiti takmičarski balans. Ne trebaju nam milijarderi u fudbalu.“
Ovaj pisac i novinar vjeruje da vladama, poput onima u Emiratima i Kataru, treba zabraniti da posjeduju klubove, jer „remete takmičenje na način koji uprave ne mogu kontrolirati“.
Posljednjih dana bilo je dosta razgovora o alternativnim vlasničkim modelima, posebno pravilu 50+1, koje se primjenjuje u njemačkom fudbalu. Njime se propisuje da navijači moraju imati većinu glasačkih prava u klubu, dok privatni investitori ne smiju imati više od 49% udjela.
Prošle sedmice, britanska vlada najavila je reviziju engleskog fudbala koju će voditi navijači, gdje će se raspravljati o vlasništvu, finansijama i uključenosti fanova u igru. Takvi razgovori i potencijalne reforme mogle bi također promijeniti mišljenje trenutnih i budućih vlasnika.
„I City i PSG su politički projekti. Moguće je da će oni izaće, sigurno se neće grčevito držati toga,“ rekao je Montague.
„Ako Svjetsko prvenstvo prođe dobro, koliko će Katar uopće željeti biti u nogometnom biznisu? U jednom trenutku, Manchester City i porodica Al Nahyan će postaviti pitanje: jesmo li dobili sve što smo htjeli?“
Posljedice ESL-a bi mogle prouzrokovati probleme i zaljevskom susjedu, Saudijskoj Arabiji, čiji je neuspješni pokušaj da kupi Newcastle United prošle godine pokrenuo raspravu o nastojanju zemalja da „operu“ svoju reputaciju kroz sport.
Sa velikom koalicijom koja se gradila prošle sedmice i snažnom retorikom protiv vlasnika koji su milijarderi ili podržani od strane države, još jedan saudijski pokušaj otkupa bi vjerovatno izazvao još veći gnjev.
Izdržljivost britanskog establišmenta pod pritiskom kritike će biti stavljena na ozbiljan test, ako i kada se Saudijci ponovo vrate,“ rekao je Motnague.
Za sada, status quo ostaje, dok dva od najbogatijih fudbalskih klubova odmjeravaju snage u polufinalu Lige prvaka.
Ali dok su Katar i UAE koristili nogometno vlasništvo kao alat mehke sile sa znatnom lahkoćom proteklih decenija, posljedice skandaloznih 48 sati potencijalno ukazuju na mnogo teže izazove koji stoje pred njima.
(TBT, MEE)