Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Rajko Vasić je nedavno rekao jednu oporu istinu kada je opoziciji sugerirao da se kane borbe protiv kriminala i korupcije i da se bave državom, ukoliko misle pobijediti režim Milorada Dodika. Ova preporuka je čak prihvatljivija za sarajevsku opoziciju jer se ovih dana ogleda u svom punom sjaju. Afera sa „non paper na Balkanu“ u roku od dva-tri dana potpuno je marginalizirala kriminalne afere u Sarajevu koje su iz temelja potresale bošnjački režim. Bakir Izetbegović od prošlogodišnjih izbora nije izgledao tako čio i nadahnut u svojim nastupima pred kamera. Ozaren u licu pun adrenalina govorio je kako nema „mirnog razdruživanja“, što navodno zagovara slovenački premijer Janez Janša, jer „Bošnjaci neće dozvoliti da im opet budu izbrisani tragovi“ i da će se stoga „sukob iz Bosne i Hercegovine prelit i u EU!“. U ovakvim situacijama Izetbegovićeve ratnohuškačke izjave budu popraćene sa saopćenjima boračkih organizacija koje još drčnije zaprijete kako su borci opet spremni „dati svoje živote“ itd.
REVOLUCIONARNI DUH
Kao što se pokazalo i do sada i to u više navrata „non paper za Balkan“ je projektirana afera iz evropske kuhinje, a sačinile su je, po svemu sudeći, Trumpovske desničarske snage koje u Evropi predvodi mađarski predsjednik Viktor Orban. To je njihov odgovor na dobrodošlicu koju je velika većina evropskih lidera poželjela Joeu Bidenu.
Tako je to sa vanjskom politikom Bosne i Hercegovine, svakih par godina se pojavi slična afera. Takvu buru je izazvao i tekst britanskog analitičara Timothya Lessa, objavljen u prestižnom časopisu Foreign Affairs prije tri godine, u kojem je sugerirao evropskim liderima da prestanu podržavati multietničke države na Balkanu i dozvole prekrajanje granica po etno-teritorijalnom principu. Ali, na žalost, unutar Bosne i Hercegovine skoro uopće nema novih vizija za ustrojstvo države. Sve tri režima, odnosno sva tri nacionalna lidera drže se svojih stereotipa u politici. Kako Dragan Čović i Milorad Dodik zagovaraju etno-secesionistički koncept, sa mogućim podvarijantama federalizacije konsocijativnih modela razdruživanja, tako Izetbegović odbija njihove koncepte bez jasne artikulacije sopstvenog koncepta i vizije države. Zapravo, drugi iščitavaju šta Izetbegović želi reći, pa mu imputiraju centralizam i unitarizam. On se nedavno ipak odvažio izreći da se zalaže za građanski ustroj države, što je suviše općenit pojam. Takav koncept zagovara i ljevica koja se artikulira kroz nekoliko građanskih stranaka samo u Sarajevu. Njihova ideologija je opet naslijeđeni stereotip na kojem je Bosna i Hercegovina egzistirala kao jedna od republika u Jugoslaviji. Oni se pozivaju na proklamacije ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, koje danas zvuče više kao povijesni mitovi nego životne političke ideje. Jedina stvarna vrijednost tih tekovina jeste antifašizam. Savremena (sarajevska) ljevica ne može još da ponudi alternativu komunističkoj ideji „bratstva i jedinstva“ naroda koja je služila kao ideološko „ljepilo“ u sjedinjavanju različitosti nacija i nacionalnih manjina. I to je ključni problem impotente ljevice, odnosno građanskih političkih opcija koje nemaju intelektualnu snagu da izdefiniraju, a potom i da afirmiraju vrijednosti bosanskog društva koje bi inspirirale nova naraštaje da grade zajedničku budućnost u, opet, zajedničkoj državi. Ljevica nema hrabrosti da u duhu svojih revolucionarnih tekovina zamisli drugačiju Bosnu.
DŽIHAD PROTIV SIROMAŠTVA
Ali zato kad se pojave ovakve situacije koje podgrijavaju latentne sukobe među narodima, kada su nacionalne vođe mnogo decidnije i jasnije u iznošenju svojih prijetećih vizija države i društva. I ovdje su Dodik i Čović lukaviji i vispreniji od Izetbegovića; oni se jasno ograđuju od novih etičkih sukoba i insistiraju da svoje političke ciljeve žele ostvariti mirnim putem. Dodik je čak eksplicitniji kad kaže da ne želi rat, pa da čak ne želi ni da Srbi ratuju za RS dok Izetbegović zapjenušan prijeti kako su Bošnjaci spremni opet ginuti kao što su i ginuli u agresiji na Bosnu i Hercegovinu itd. Možda i jeste sva postratna drama Bosne i Hercegovine u odsustvu gandijevskih miroljubivih ideologija i vizija. Posebno bi takvim idejama trebali biti skloni Bošnjaci. Ali, avaj, taj najmiroljubiviji, što bi rekli najmerhametniji i najsolidarniji narod na Balkanu, koji je kao takav spasio Titov NOP u vrijeme bitke na Neretvi kada je prigrlio partizane oboljele od tifusa, ne gledajući kako se zovu, dozvolio je sebi da bude radikaliziran kroz vjersko-ideološku indoktrinaciju režima. Pojava govora mržnje na društvenim mrežama primorala je reisul-ulemu Huseina Kavazovića da apelira na političke lidere da se suzdrže i klone tog zla. Odakle takav poriv za mržnjom kod bosanskih muslimana? Nije to samo odgovor na zločin, tačnije na genocid, koji je počinjen nad njima. To je opet jedna mitska percepcija četnika i ustaša koji bi ih, opet, klali kao što su to činili nekoliko puta u proteklom stoljeću. To je glupost i mit kojim se raspiruje strah kako bi režim manipulirao njima i držao ih pod svojom kontrolom. Niko ne kaže da ne postoje grupacije u Srbiji ili Hrvatskoj koje ideološki još uvijek imaju takvu percepciju čišćenja muslimana sa ovih prostora. Ali, malo ko ima argumente da bi novi genocid nad bosanskim muslimanima bio uopće moguć, zbog općih geopolitičkih konstelacije i odnosa u Evropi, bez obzira na te zle grupacije. Bošnjacima je veća prijetnja za opstanak na ovim prostorima zaostalost u odnosu na druge narode na ekonomskom i naučnom polju. Iseljavanje mladih kadrova do sada je koštalo Bosnu i Hercegovinu stotinjak milijardi. Do ove cifre se dolazi računicom da jedan radno sposoban mlad čovjek koji napusti BiH vrijedi milom KM, ta da ih je takvih do sada napustilo zemlju stotinjak hiljada. Ove brojke u izvjesno mjeri mogu demantirati Izetbegovića. Jer ako bi se trend iseljavanja nastavio skoro da ne bi imao ko braniti zemlju, kao što ni mnogi mladi ljudi njemu ne vjeruju i ne bi za njega ratovali. Ti borci koji se oglašavaju nakon Izetbegovićevih ratnohuškačkih izjava, da su iskrene patriote, imaju pred sobom časniji zadatak kojeg su zapostavili. Pošto se svaka hulja predstavlja herojem odbrane države, teže će im u ovakvom političkom ambijentu biti odbraniti čast borca Armije BiH, a posebno čast šehida, nego državu.
Ako smo kao bosanski muslimani u ratu nedostatak pameti plaćali krvlju, kao što danas zbog nedostatka pameti i sposobnih ljudi u pandemiji koronavirusa umiremo „ko na traci“, u budućnosti ćemo nestati isključivo zbog nedostatka sopstvene pameti. Tada nas četnici i ustaše neće ni morati klati! Zato Bakir Izetbegović nema pravo u tom kontekstu govoriti o ratu. Jedino u čemu bi bilo dozvoljeno jednom bošnjačkom lideru da objavi rat jeste siromaštvo. Navodno je Alija ibn Ebu Talib, četvrti halifa, rekao da je siromaštvo nešto živo objavio bih mu rat. To je zlo koje prijeti svakoj naciji i državi. U tom džihadu nećemo vidjeti Bakira Izetbegovića. Znamo zašto ne!
(TBT)