Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Izbori za načelnika Travnika koji će se održati 11. aprila zapravo su izbori za Srednjobosanski kanton, odnosno za kičmu naše zemlje. Da je tokom rata taj dio Bosne i Hercegovine pao u ruke jednog ili drugog agresora, pitanje je da li bi ikad došlo do Washingtonskih sporazuma i formiranja Federacije, a onda i do Daytonskog mirovnog sporazuma i održanja integriteta naše države. No, ne samo da srednja Bosna nije pala, nego je na njenom prostoru došlo do prijelomnice rata (bitka na Vlašiću pod komandom genijalnog generala Mehmeda Alagića i herojska odbrana Gornjeg Vakufa). I umjesto da tokom ovih dvadeset i kusur godina ubire plodove svoga žrtvovanja, srednja Bosna je bila žrtvovana i u mirnom periodu i do danas prolazi kroz tešku krizu u koju ju je dovela Dinastija i njezini srednjobosanski krimosi i poltroni.
Osim po hrabrosti i plemenitosti, ovaj dio Bosne i Hercegovine, tradicionalno nazivan Travnički srez, poznat je i po svojoj kulturnoj i naučnoj tradiciji, po svojim srednjovjekovnim medresama i gimnazijama, samostanima i tekijama, centrima učenosti i kulture (Prusac, Guča Gora, Gornji Vakuf, Gospino vrilo…). Najviše zahvaljujući tim centrima i bogobojaznim i učenim ličnostima: alimima i fratrima, ovaj kraj je i najgore golgote proživljavao nekako u toleranciji između islama i katoličanstva, uvijek imajući na umu da čovjek ne može graditi svoju sreću na nesreći drugog. Posebno je to bilo izraženo tokom Drugog svjetskog rata. A tokom socijalizma, srednjobosanski katolici, koji su snažno čuvali svoj identitet, bili su kišobran muslimanima da se i oni, odnosno i jedni i drugi, spase od politike velikosrpskog boljševizma. I sve je bilo tako do dolaska Udbinog oficira Mate Bobana na čelo HDZ-a Bosne i Hercegovine, koji je već 1992.g. zatrovao odnose ova dva naroda i srednju Bosnu zavio u crno misleći upravo obrnuto od katoličko-muslimanske tradicije suživota u ovom kraju. On je, pod palicom Franje Tuđmana, vodio politiku u kojoj je sreću katoličkog hrvatskog naroda gradio na nesreći hercegovačkih i srednjobosanskih muslimana Bošnjaka i u kooperaciji s Karadžićem i Mladićem dok su oni provodili genocid nad Bošnjacima.
I umjesto da na takvu politiku odgovori obnovom političke katoličko-islamske tradicije u ovom kraju, SDA-ovi krimosi, pod palicom KOS-ovaca i Udbaša, u godinama poslije rata, najprije su ponizili rahmetli generala Alagića prepustivši ga na milost i nemilost udbaškom „pravosuđu“ u Bihaću, a onda su, u savezništvu sa HDZ-om, krenuli u nezajažljivu pljačku i muslimana i katolika produbljujući ratne rane između ova dva naroda.
Ponižavanje je krenulo sa novom Ajvatovicom, vjersko-kulturnom manifestacijom kojoj su se tradicionalno radovali i muslimani i katolici od davnina, kada je rahm. Alija ponizio ulemu optužujući je da krši prava žena zato što na ajvatovački plato one nikad nisu izlazile (ne znajući, u svome antihodžinskom fanatizmu, da su žene od vremena Hasan Kjafije Prušćaka do danas imale svoju Ajvatovicu u prusačkoj čaršiji i da ni po čemu nisu bile diskriminirane). Ponižavanje naše tradicije dostiglo je vrhunac sa infantilnim a pohlepnim do neslućenih granica SDA-ovim muftijom Nusretom Avdibegovićem koji je prigrabio Ajvatovicu i iskoristio je za svoje lične interese, najčešće povezane s kriminalom. Niko kao taj muftija na čelu travničkih esdeaovaca nije zatrovao odnose između muslimana i katolika, pa čak i između džemata i imama i muslimana općenito, u tolikoj mjeri da ga je novi reis Husein Kavazović, poslije niza afera, morao povući u Sarajevo, a onda ga iz Sarajeva, nakon afere sa vakufskom imovinom, silom prilika poslati u Banju Luku. Najteže afere još nisu zataškane, ali o tom – potom.
Protukandidat SDA-ovim termitima i kosovcima koje je u Travniku instalirao bračni par „naše“ crne dinastije je Haris Kaniža, nekadašnji svršenik Travničke medrese, a danas uspješni advokat. Vjerovatno nema Travničanina koji je bolje upoznao korumpirano savezništvo SDA-HDZ i besmisao njihovih politika po oba i po sve tri naroda. Osim toga, Haris Kaniža je potomak hafiza Kaniže, jednog od najpoznatijih boraca za islam i narod u Travničkom srezu, koji je svoju borbu platio šestogodišnjom robijom nakon što je, 1947.g., kada su snage velikosrpskog boljševizma zabranile održavanje Ajvatovice, fizički napao naoružanu miliciju na mostu u D. Vakufu.
SDA-HDZ savezništvo je došlo u bezizlaznu situaciju, iz koje katolike i muslimane i pravoslavce Travničkog sreza može izvući samo nova stara tradicionalna politika u kojoj je sreća jednog naroda istovremeno i sreća drugog i trećeg naroda i svakog pojedinca, i obrnuto. Bošnjački vladajući bračni par, koji je desetljećima imao apsolutnu vlast nad Bošnjacima, gubi na svim stranama i trenutno se spašava u Travniku. Ukoliko im Haris Kaniža otme Travnik i spasi ovaj kraj od njihovih hobotnica, onda dolaze bolji dani i za čitavu Federaciju, a onda, obnavljanjem tradicionalne srednjobosanske politike. Haris Kaniža sa novom nekorumpiranom generacijom političara, poput Senada Mašetića koji mu se nedavno pridružio, mogu spasiti i cijelu BiH razgradnjom kanceroznih etno-nacionalnih SDA – HDZ-ovih mreža koje nikome nisu donijele dobro. Neprijateljstva su prolazna, narodi ne mogu pobjeći jedni od drugih kada žive na zajedničkoj grudi, a i političke narkoze imaju svoj rok trajanja.
(TBT)
