Bio toga svjestan ili ne, imao takvu ambiciju ili ne, Nermin Nikšić je spasio ideju socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Njegovo veliko „NE“ Bakiru Izetbegoviću i još veće „NE“ reisu Huseinu Kavazoviću, bar što se tiče Socijaldemokratske partije (SDP), znači njeno uspravljanje i vraćanje digniteta i ponosa lidera stranke kojeg je Zlako Lagumdžija bio srozao na mizernu razinu i srevilan položaj. Više je nego indikativno da je u oba slučaja kad je Nikšić rekao „NE“ u igri bio Lagumdžija. Pod izgovorom udruživanja probosanskih snaga Lagumdžija je podržavao Izetbegovića kao lidera tih snaga. U to ime i s tim ciljem se čak bio pomirio sa Željkom Komšićem da bi s njim pokušao oformiti neki novi lijevi, antifašistički, građanski blok. Potom se otkrilo da je Lagumdžija sa grupom bošnjačkih intelektualaca (Hilmo Neimarlija, Tarik Haverić and company) autor izjave koju su trebali potpisati lideri bošnjačkih stranaka u kabinetu Reisul-uleme. Vjerovatno će nekad neko ko vjeruje u Darwinovu teoriju evolucije napisati kako je Lagmudžija evoluirao kao ljevičar i kako se nacionalizirao, bošnjakizirao i čak islamizirao, ali sad je to ne bitno u odnosu na spoznaju da se kao predsjednik SDP-a prostituirao dijeleći postelju sa bošnjačkim nacionalistima. Također je danas nevažno da li je to Lagumdžija radio zbog ucjene, nakon ozbiljnih sumnji da je bio sklon korupciji, što je pokazala afera „Reket“, ili je takve odluke donosio iz ubjeđenja i egoističnih pragmatično-političkih razloga. Što bi rekli sarajevski šaneri fakat je Lagumdžija bio zavalio SDP!
FOTO: (Fotoilustracija/Faktor)
Možda Nikšić nije ni svjestan tog svog „NE“ jer se ne busa u prsa kako i koliko bi trebao zbog toga što je učinio historijski čin. Ako je iz skromnosti, lijepo je. Ali trebao bi biti svjestan tih svojih poteza iz više razloga. Glavni razlog što bi morao biti svjestan svog čina jeste da će mu se režim osvetiti! Iza te osvete će glavom i bradom stajati Bakir Izetbegović koju će „servirati“ preko tajkunskog paraobavještajnog podzemlja koji u svojim raljama drži policijsko sudski državni aparat! Doduše, Izetbegović nije više tako moćan kao nekad kada se mogao nemilosrdno svetiti svojim političkim oponentima poput Harisa Siladžića, Fahrudina Radončića i drugih, ali on još uvijek kontrolira (para)obavještajno podzemlje regrutirano o kriminogenih tajkuna i medijskih kerbera. Njihov lavež i zavijanje je Nikšić već mogao čuti iz režimskog glasila koje je personifikacija užasa medijskog primitivizma. Tamo u tim glasilima obezglavljena bošnjačka inteligencija već traži glavu Nermina Nikšića.
Kako će se braniti i kakav odgovor će Nikišić dati nakon što je etiketiran kao najopasnija politička persona po režim, teško je iz ove perspektive procijeniti. Prvo, ta lijeva, ispravnije bi se razumjela riječ izgovorena kao lapsus – lijena inteligencija, koja se zamorila od silnih intervjua po sarajevskim televizijama, ne promalja nosa u vrijeme pandemije korone iz svojih udobnih izbi. Bez zluradosti može se konstatirati da se radi o vremešnim ljudima s kojima samo još biologija nije svela račune do kraja. Epoha njihovog ljevičarenja kao intelektualnog ljenčarenja je završena. Oni su izgubili sve bitke koje su mogli izgubiti i njihove političke vizije, bez izuzetka, kao i vizije Bosne i Hercegovine kao države su isporofanizirane, pa čak i demantirane. Njihovo intelektualno naslijeđe je ključni problem s kojim se sada suočava SDP, kao i sam Nikšić. Oni su krivi što je socijaldemokratska ideja postala nezanimljiva u toj mjeri da mlađi naraštaji čak imaju odbojnost i averziju prema ljevici, dok desnica zbog ideološko-vjerskog radikalnog narativa koji je već desetljećima dominantan u režimskim medijima, mnogo lakše regrutira podmladak. Lokalni izbori su pokazali da SDP kuburi sa kadrom i da mu je nužna kadrovska perestrojka i regeneracija. Da bi to sproveo Nikšiću je potreban novi politički narativ i ideološki izričaj. Zaista je bila rogobatna parola „nacionalni torovi“ kojom su ljevičari definirali političke nacionalne stranke koje su srušile njihov „ljevičarski raj“. Savremena ljevica nema veze sa SDP-ovim tim i takvim postkomunističkim ideolozima. Danas su liberalizam i demokratija najveća politička vrijednost na zapadu, posebno u Evropi i Americi, dok populizam i autokrate haraju u zemljama bivšeg socijalističkog lagera. Vladimir Putin finansira ekstremne desničarske stranke poput Pegide u Njemačkoj i Nacionalnog fronta u Francuskoj, dok su mu saveznici i prijatelji autokrate poput Viktora Orbana, Recepa Tayipa Erdogana i drugih. To i takvo prozapadno ruho mora zaodjenuti na sebe SDP ako misli pridobiti mlade za sebe.
Što se tiče Nikšićeve liderske pozicije ona dolazi do izražaja u punom kapacitetu sa formiranjem koalicije tzv. Četvorke. Time je Nikšić pokazao da je demokrata za razliku od nacionalističkih autokrata koji vladaju postkomunističkom Bosnom. Samo demokrate mogu formirati koaliciju od stranaka sa različnim ideološkim predznacima, kakva je Četvorka.
Ovakav demokratski pristup može okupiti koaliciju koja će deblokirati državne institucije nad kojima se trojica rigidnih autokrata iživljavaju godinama. Dakle, primjer funkcioniranja sarajevske Četvorke je urnek kako se demokratske snage mogu organizirati i pobijediti na izborima nacionalističke autokrate te deblokirati državne institucije. Zbog ovoga bi Nikšić trebao imati podršku i međunarodne zajednice. Ali pošto nigdje svoje licemjerstvo zapadne diplomate nisu pokazale kao u Bosni i Hercegovini, nije mu preporučljivo pouzdati se u njih. Oni se javno zaklinju u demokratiju i liberalizam, a tajnu šuruju sa autokratama tolerirajući im nacionalizam, populizam i separatizam. Prototip njihovog idealnog lidera bio je Zlatko Lagumdžija jer je licemjeran kao i oni!
(TBT, Tim za analitiku)