ISLAMISTIKA(I)
Da li islam zaista od Muslimana očekuje da, u svakom vremenu
i u svim okolnostima, teže za tim da uspostave islamsku državu, ili je želja za
tim utemeljena samo u njihovom historijskom pamćenju?
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Prije ili kasnije, u životu svakog naroda dođe trenutak kada
mu se učini da on može slobodno uzeti sudbinu u svoje ruke, da su odluke o tome
kojim putem će krenuti u zamišljenu
budućnost lišene svake
prisile koju bi moglo nametnuti neprijateljsko okruženje i okolnosti te da nema
zemaljske sile koja bi taj narod mogla spriječiti da za sebe izabere onaj put
koji se njemu čini najboljim. Takvi historijski trenuci su jako rijetki i
nestalni, i ukoliko narod upravo tada ne iskoristi ponuđenu priliku, iduća mu
se – čini
se – neće ukazati stotinama godina
kasnije.
Takav trenutak slobodnog izbora u današnje vrijeme prispio
je pred narode Svijeta Islama. Nakon stoljeća borbe, nadanja, grešaka i razočaranja, većina
zemalja koje su nastanjene Muslimanima stekle su punu neovisnost oslobodivši se kolonijalne vlasti. To
postizanje neovisnosti odmah je u prvi plan izbacilo pitanje fundamentalnih
principa na osnovu kojih će se vladati tim narodima i s pomoću kojih će se
osigurati njihova sreća i prosperitet. Taj problem se ne tiče samo
administrativne efikasnosti nego i ideologije. Taj problem je nagnao Muslimane
da se odluče da li će njihove novoformirane države biti potčinjene modernim
zapadnjačkim konceptima, koji poriču pravo vjeri da oblikuje svakodnevni život
naroda, ili će se, konačno, odlučiti za islamsku politiku u autentičnom smislu
te riječi. Država u kojoj predominantno ili isključivo žive Muslimani nije nužno
sinonim «islamske države»; ona može postati istinski islamska država samo na
temelju svjesne primjene društvenopolitičkih
načela islama i kada ta načela inkorporira u temelje svoga ustava.
Dobro, u tom slučaju postavlja se pitanje: Da li islam
zaista od Muslimana očekuje da, u svakom vremenu i u svim okolnostima, teže za
tim da uspostave islamsku državu, ili je želja za tim utemeljena samo u
njihovom historijskom pamćenju? Da li je islam zaista konstituiran tako da od
svojih sljedbenika zahtijeva takav definitivan kurs političke i javne akcije,
ili i islam, možda, poput ostalih religija, prepušta da o svim političkim aktivnostima ljudi odlučuju
onako kako im vrijeme u kome žive nalaže? Ukratko, da li je «miješanje vjere i
politike» genuini postulat islama ili nije?
Bliska veza između vjere i politike, tako karakteristična za
muslimansku povijest, manje-više
je nešto na šta se grste moderni, zapadnjački obrazovani
Muslimani koji uobičajeno smatraju da pitanja vjere i praktičnog života
pripadaju sasvim odijeljenim oblastima. S druge strane, nemoguće je postići
ispravno uvažavanje i ocjenu islama ukoliko se ne pokloni puna pažnja ovom
problemu. Svako ko je makar i površno
upoznat sa učenjima islama zna da se ta učenja ne ograničavaju na čovjekov
odnos prema Bogu, nego da ona postavljaju definiranu šemu društvenog
ponašanja koje se usvaja kao
posljedica spomenutog odnosa između čovjeka i Boga. Počinjući od fundamentalne
pretpostavke da se svi aspekti prirodnog života odvijaju po Božijoj volji i da
oni, sami po sebi, imaju svoju istinsku, pozitivnu vrijednost, Kur'an vrlo
jasno ističe da je konačna svrha svega što
je stvoreno pristajanje uz volju Onoga koji stvara. U slučaju čovjeka, ovo
pristajanje, ova predanost – nazvana islam – postulira se kao svjesno, aktivno
usaglašavanje čovjekovih težnji i ponašanja
sa principima života kako ih je definirao Sam Stvoritelj. Ovakav zahtjev
pretpostavlja – barem kad
je riječ o ljudskom životu –
da koncepti «ispravnog» i «pogrešnog» ne mogu da se mijenjaju od slučaja do slučaja
ili od vremena do vremena, nego oni imaju svoj smisao i vrijednost u svim
vremenima i u svim okolnostima. Očigledno, ukoliko se ne definira šta je «ispravno» a šta «loše», to onda vodi u naše nagađanje šta
je to što zauvijek može imati takvu,
vječitu vrijednost – zato što je misao svakog čovjeka
predominantno subjektivna i, prema tome, pod snažnim utjecajem vremena i
okoline. Međutim, ukoliko je zaista svrha vjere da čovjeka upućuje na usaglašavanje
njegovih želja i ponašanja sa Božijom
voljom, on onda mora biti nepogrešivo
podučen kako da napravi razliku između dobra i zla i, posljedično, da zna šta treba, a šta ne treba da čini. One suštinske, opće instrukcije etike – kakve su ‘Voli svoga bližnjega’, ‘Budi
istinoljubiv’, ‘Pouzdaj se u Boga’ –
ne mogu biti dovoljne same po sebi, i zato su one tema mnogih sukobljenih
interpretacija. Potrebni su precizni okvirni propisi koji bi mogli skicirati,
ma kako široku, cijelu sferu ljudskoga života
u svim njegovim aspektima: duhovnom, fizičkom, individualnom, društvenom, ekonomskom i političkom.
Islam ispunjava ovu potrebu zato što on posjeduje Allahovo,
dželle šanuhu, zakonodavstvo – nazvano shari'ah (šeri'at) – koje sadrži opće odredbe iz Kur'ana, odredbe koje
je u njihovoj primjeni nadopunio (ili, radije, detaljizirao i oprimjerio)
poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, u glavnom dijelu učenja koje
mi ovdje nazivamo njegovim sunnetom ili načinom življenja. U svjetonazoru
jednog vjernika, Kur'an i sunnet otkrivaju nam konceptualno shvatljiv segment
Allahova sveobuhvatnog plana stvaranja, a u odnosu na ljude, ta dva izvora sadrže
samo raspoloživi stvarni nagovještaj
onoga što Allah, dželle šanuhu, od nas traži da bude i
da se čini.
Ali, On je nama samo pokazao šta želi od nas; On nas nije
prinudio da se ponašamo u skladu
sa tim nagovještavanjem.
Dao nam je slobodu izbora. Mi možemo, ukoliko želimo, dragovoljno da se potčinimo
Njegovom objavljenom zakonodavstvu i na taj način, da tako kažemo, da sarađujemo
s Njim. Isto tako, mi možemo, ako tako odlučimo, da idemo protiv Njega, da
zanemarimo Njegov šeri'at, ali
i da, zbog toga, snosimo posljedice. Kako god da se odlučimo, odgovornost je na
nama samima. Ne možemo da ne zaključimo da naša
odlučnost da vodimo islamski život ovisi od našeg prethodno donesenog izbora. Pa i kad izaberemo
put služenja Allahu, dželle šanuhu,
mi to nećemo biti u stanju uvijek u potpunosti činiti. Iako je očito da je ona
suštinska svrha šeri'ata ljudska pravednost u individualnom smislu,
na isti je način jasno i da šeri'at
dobrahno postaje djelotvoran samo kroz svjesni koordinirani napor mnogih
pojedinaca, tj. kroz zajednički napor. Iz ovoga proizlazi da pojedinac, ma
koliko dobronamjeran bio, nije u stanju da oblikuje svoj privatni život u
skladu sa zahtjevima islama ukoliko i sve dok društvo u kome živi nije saglasno da svoje svakodnevne
poslove podvrgne obrascu koga je vizualizirao islam. Prema tome, samo svijest o
saradnji ne može dovesti do osjećaja bratstva među ljudima; koncept bratstva
mora se pretočiti u zbiljsku društvenu
akciju – u «naređivanje onoga što je dobro, a zabranjivanje
onoga što je loše» (al-amr bi'l-ma'ruf wa'n-nahy ‘an al-munkar) – ili, drukčije kazano, u
formiranje i održavanje takvih društvenih
uvjeta u kojima bi se najvećem broju ljudi omogućilo da žive u harmoniji,
slobodi i dostojanstvu. Ali, očigledno je da djelimično antidruštveno ponašanje nekog pojedinca može proizvesti poteškoće nekom drugom čovjeku u
ostvarivanju ovog ideala; veći broj takvih «pobunjenika» – veće teškoće za one druge. Drugim riječima,
zajednička volja da se sarađuje na onaj način kako to želi islam mora u
izrazitoj mjeri ostati na planu teorije sve dotle dok ne bude postojala
svjetska snaga koja bi mogla da odgovorno nametne islamsko zakonodavstvo i
spriječi pobunjeničko ponašanje
– barem kad se to tiče društvenih pitanja – jednog dijela članova određene
zajednice. Ovu odgovornu zadaću može ponijeti samo tijelo koje će imati moć da
naređuje (amr) i zabranjuje (nahy), a to je država. Iz ovoga slijedi da je
organizacija islamske države ili država prijeko potrebni uvjet da bi se živjelo
na islamski način u punom smislu te riječi.
PRINCIPI ISLAMSKE DRŽAVE I VLASTI, Naslov originala: THE
PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić
(The Bosnia Times)
