ANALITIKA
Da li je zabrana
nošenja mahrame sudija i uposlenika sudova u BiH najvažnije pitanje koje treba
riješiti kako bi sudovi u BiH bili efikasni, odnosno efikasniji u osiguranju
vladavine prava i pravne sigurnosti građana?
Piše: Enver Išerić, thebosniatimes.ba
Visoko sudsko i
tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine donijelo je zaključak o zabrani nošenja
vjerskih obilježja sudijama i službenicima suda i time je grubo prekršilo Ustav
Bosne i Hercegovine i izašlo iz okvira nadležnosti koje su mu propisane Zakonom
o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine.
Zakoni na koje se
poziva VSTV, a koji su, kako ističu predstavnici VSTV-a, osnov za donošenje
zaključka doneseni su 2005. godine (Zakon o sudovima u FBiH, sa izmjenama i
dopunama 2006. i 2010. godine), 2012. godine Zakon o sudovima Republike Srpske,
čijim donošenjem je prestao važiti Zakon donenes 2004. godine i 2007. godine
Zakon o sudovima Brčko Distrikta, sa izmjenama i dopunama 2007., 2009. i 2011.
godine, čijim donošenjem je prestao važiti Zakon donesen 2000. godine.
Možemo zaključiti
da su zakoni kojima se uređuju pitanja ispoljavanja i isticanja oznaka vjerske pripadnosti doneseni prije 10,
odnosno 12 godina, te opravdano možemo postaviti pitanje zašto VSTV BiH baš
sada, a nakon toliko godina, donosi zaključak o zabrani isticanja oznaka,
odnosno nošenja mahrame. Znači li to da je sve vrijeme do sada VSTV kršio
zakone BiH kojima se uređuje ovo pitanje?
Drugo pitanje na
koje VSTV bosanskohercegovačkoj javnosti treba dati odgovor je: Da li je
zabrana nošenja mahrame sudija i uposlenika sudova u BiH najvažnije pitanje
koje treba riješiti kako bi sudovi u BiH bili efikasni, odnosno efikasniji u
osiguranju vladavine prava i pravne sigurnosti građana?
Svojom odlukom,
odnosno zaključkom VSTV je prekršio ustav BiH kojim je svakom licu na
teritoriji BiH osigurano uživanje ljudskih prava i sloboda, uključujući slobodu
misli, savjesti i vjere (član II 3.g Ustava BiH), kao i dodatne sporazume o
ljudskim pravima koji se primjenjuju u BiH.
Od 15 sporazuma o
ljudskim pravima navedenih u Aneksu I Ustava BiH spomenut ćemo Konvenciju o
uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, kojom je propisano da
će „države članice preduzeti sve prikladne mjere, uključujući zakonodavne, da
bi osigurale potpuni razvoj i napredak žena , kako bi im se garantiralo
ostvarivanje i uživanje prava čovjeka i osnovnih sloboda, ravnopravno sa
muškarcima.“(Član 3. Konvencije). Također je članom 4. Konvencije propisano da
„usvajanje posebnih privremenih mjera, od strane država članica, čiji je cilj
da se ubrza ostvarenje ravnopravnosti muškaraca i žena de facto, ne smatra se
diskriminacijom kako je definirana u ovoj Konvenciji.“
Iz citiranih
odredaba konvencije jasno proizilazi da će države usvojiti posebne mjere koje
bi praktično značile napredak žena u odnosu na muškarce i te mjere bi važile
sve dok se ne ostvari cilj da se svima pruže jednake mogučnosti i tretman.
Umjesto da BiH usvoji posebne mjere, ili da VSTV ima u vidu odredbe ove
Konvencije, VSTV svojim zaključkom direktno, otvoreno i grubo vrši
diskriminaciju žena.
Također je članom
II.A.2.(2) Ustava FBiH propisano da će “ Federacija BiH osigurati primjenu
najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenim u dokumentima
navedenim u Aneksu ovog Ustava. Posebno:
(1) l) osnovne
slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja, savjesti i uvjerenja;
slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje; slobodu
okupljanja; slobodu udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja
sindikatima i slobodu neudruživanja; slobodu na rad;
(2) b) politička
prava: da učestvuju u javnim poslovima; da imaju jednak pristup javnim službama;
da biraju i da budu birani.“
Ista prava (pravo
na jednakost pred zakonom, bez obzira na vjeroispovjest ili drugo lično svojstvo osigurana su i u
Ustavu RS (Član 10. Ustava RS). Članom 28. Ustava RS jamči se sloboda
vjeroispovjesti, a članom 33. je propisano da građani imaju pravo da učestvuju
u obavljanju javnih poslova i da pod jednakim uslovima budu primljeni u javnu
službu.
Sve su to dokumenti
kojima se garantiraju ljudska prava, uključujući i pravo vjeroispovjesti i
pravo pristupa javnim službama.
Ako pažljivo čitamo
član 13. Zakona o sudovima FBiH kojim je
propisano:
„Sudije i
službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu
ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.
Oznake vjerske, političke,
nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u
prostorijama suda. Zabrana iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na stranke i
treća lica „ možemo zaključiti slijedeće:
-sudijama i
službenicima suda je zabranjeno ispoljavanje vjerske, političke, nacionalne
ili druge pripadnosti za vrijeme vršenja službene dužnosti, a ispoljavanje
znači javno iznošenje svoga mišljenja ili raspoloženja, objavljivanje, odnosno
iznošenja u javnost , odnosno pozivanje u vjeru ili političku stranku.
Sigurno je, ako
koristimo ciljno tumačenje, zakonodavac, formulirajući ovu zabranu na ovakav
način, imao na umu upravo gore navedeno značenje izraza „ispoljavanje“. Da je
to tako potvrđuje i stav 2. koji zabranjuje isticanje oznaka vjerske, političke,
nacionalne ili druge pripadnosti u prostorijama suda.
Mahrama svakako
nije oznaka vjerske pripadnosti u smislu odredaba Zakona o sudovima, jer je
skoro nemoguće zamisliti pravnu normu koja zabranjuje isticanje „mahrame na
zgradi suda kao vjerske oznake“. Osim toga mahrama sama po sebi ne mora značiti
nikakvo vjersko obilježje ako nošenje mahrame ne prati svijest o tome da se
nošenjem mahrame izvršava dužnost koja proizilazi iz islamskog
zakonodavstva, jer mahramu iz različitih
razloga mogu nositi i žene koje nisu islamske vjere.
Istu odredbu sadrži
i Zakon o sudovima u RS (član 14.).
Zakon o sudovima Brčko Distrikta u članu 14. propisuje „ Sudije ne smiju
isticati oznake vjerske, političke, nacionalne
ili druge pripadnosti niti se
takve oznake smiju isticati bilo gdje u sudskim prostorijama. U sudovima Brčko
Distrikta zabrana se odnosi samo na sudije (ne i na uposlenike suda) i zakonom se ne zabranjuje ispoljavanje
vjerske, nacionalne i političke pripadnosti, nego samo isticanje oznaka te pripadnosti.
I konačno, Zakon o
sudu BiH ne sadrži odredbe o zabrani ispoljavanja i isticanja oznaka vjerske,
političke i nacionalne pripadnosti, te se opravdano postavlja pitanje osnova
(po shvatanju VSTV-a) „skretanja pažnje na zabranu nošenja vjerskih obilježja u
pravosudnim institucijama BiH“.
Moramo istaći da
VSTV BiH nije tijelo koje je ovlašteno
Zakonima o sudovima FBiH, RS i BD da
svojim pravilnicima, odlukama ili zaključcima utvrđuje značenje termina
„ispoljavanje“ i „oznake vjerske, političke i nacionalne pripadnosti“, niti je
to propisano članom 17. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine kojim je utvrđena nadležnost Vijeća, a akti doneseni od strane nenadležnog
organa su ništavi i ne proizvode pravno dejstvo.
I na kraju u pismu
koje je VSTV uputio svim sudovima u BiH
broj: 08-02-1-3163-1/2015 od 21.10.2015. godine ne navodi se o kojim se
to vjerskim obilježjima radi, jer za to nije ni nadležno, (VSTV u pismu ne
navodi pravni osnov za donošenje ovakvog zaključka) nego samo„ skreće pažnju na
zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama u
BiH“, a „za pitanja nošenja vjerskih obilježja od strane stranaka Vijeće je
zaključilo da nosioci pravosudnih funkcija cijene i odlučuju o ovom pitanju u svakom
konkretnom slučaju, bez obzira na činjenicu da je u Zakonu o sudovima FBiH
naglašeno da se zabrana ne odnosi na stranke i treća lica. Time je praktično odgovornost za kršenje
osnovnih ljudskih prava (definiranje vjerskih simbola i odlučivanje o nošenju
vjerskih simbola od strane stranaka) prebacilo na nosioce pravosudnih funkcija
dajući istim pravo na diskreciono odlučivanje o ovako važnom pitanju.
(The Bosnia Times)