POLEMIKA
Dok gledamo naše sestre kako se bore za pravo na hidžab, mi, u ovom velikom Bajramu naše vjere, vidimo snagu koja će, ako Bog da, ovdje učvrstiti islamsku civilizaciju
Piše Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
U povodu zaključka koga je Visoko sudsko i tužilačko vijeće naše zemlje (VSTV)
donijelo u pogledu onih muslimanki koje, kao sudske uposlenice, nose hidžab,
ovih dana čulo se mnogo mišljenja, i o tome, prema našem mišljenju, čovjek koji
se bavi proučavanjem islamskih izvora ne bi imao posebne potrebe da piše budući
da je obaveza Islamske zajednice i države da to pitanje riješe na ravni prava,
na temelju Ustava ove zemlje i konvencija o ljudskim pravima koje je naša
zemlja potpisala i ratificirala. No, u vezi sa tom polemikom u ova dva-tri dana
pojavila su se dva teksta koja grubo napadaju islamsko zakonodavstvo, Kur'an i
Sunnet, i na koja bi morali reagirati svi vjerski učenjaci. Riječ je o tekstu
koga je na internet portalima objavila orijentalist/kinja dr. Jasna Šamić pod
naslovom „ Zašto sam protiv hidžaba„ (09.2.) i koga je prenio portal The Bosnia
Times, a zatim i o stavu koga je u printanom izdanju Oslobođenja 10.2.2016.g.
obznanio akademik Rešid Hafizović, profesor na Fakultetu islamskih nauka, koji
glasi: “Hidžab nije zaštitni znak islama.“
Agitatorica socijalističkog
„progresa“
Evo
glavnih stavova Jasne Šamić: „u Svetoj knjizi muslimana ne stoji da žena mora
sakrivati kosu, pa i lice“; hidžab je „ropstvo za ženu koje joj je nametnuo
muškarac još od postanka monoteističkih religija“; „nošenje „mahrame“ i
skrivanje kose ( i još manje skrivanje lica) ne samo da nije islamska obaveza,
nego taj fenomen nije čak ni islamskog porijekla“; „hidžab“ nema nikakve veze
sa maramom“. U ostalom dijelu teksta orijentalist/kinja se, u povodu protesta
koje su naše sestre u islamu i borci za ljudska prava ovih dana organizirali
protiveći se spomenutom zaključku VSTV, govori o „neznalačkom poimanju vjere“,
(islamskom) totalitarizmu u Bosni, neznanju i primitivizmu, čak i o strahu pred
„makabarskom ideologijom“ koju su, navodno, u našu zemlju uvezli „vehabije i
salafiti“ te o „mračnom srednjovjekovlju“ u koji je Bosna i Hercegovina,
navodno, zapala, o čemu svjedoči sve
veći broj „izmanipuliranih“ muslimanki koje nose „hidžab“.
Opasna neukost šiijskog akademika
Akademik
iranskog prozelitskog predsjednika Ahmedinedžada, Rešid Hafizović, koji blizu
40 godina predaje na Fakultetu islamskih nauka, iskazuje „poštovanje prema
hidžabu“ i pita se: “ko nam to zavrće pamet i ko nam listu prioriteta mijenja i
podmeće i kazuje nam da su prioriteti ono što nisu i da su krunske vrijednosti
islama ono što nisu… Hidžab nije zaštitni znak islama… Spoznaja je zaštitni
znak islama… Hidžab je negdje poprilično nisko, u drugoj polovini na listi temeljnih
krunskih vrijednosti islama.“
I
prvi i drugi bošnjački intelektualac pozivaju se na neke samo njima poznate
izreke bošnjačkih sufijskih autoriteta, šejha Hadžimejlića i Fejzi-babe
Hadžibajrića, r.a., kojima „dokazuju“ da hidžab „nije zaštitni znak islama“,
odn. da to nije islamska obaveza.
Istina
je u slijedećem: hidžab, tj. pokrivanje cijelog tijela žene osim lica, šaka i
stopala, naredio je Allah, dž.š., a potvrdio i pojasnio Sunnet, te je, prema
tome, on zaštitni znak islama i njegove civilizacije. Takav zaključak idžma'om
(konsenzusom) usaglasili su svi imami ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata, i to
nikakav teozof Hafizović ili orijentalist/kinja ne mogu promijeniti (Nejma promjene u Allahovim riječima, Kur'an,
10, 649). Dokaz za takav stav svi mufessiri (komentatori Kur'ana) i muhaddisi (eksperti za Sunnet) ehl-i
Sunneta ve'l-džema'ata nalaze u kur'anskom, 31. ajetu simbolično nazvane sure
En-Nur (Svjetlost), u kome se kaže: A reci vjernicama neka obore poglede svoje i
neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dopuste da se od ukrasa
njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje (illā ma zahere
minhā), i neka vela svoja spuste na grudi svoje (ve'l-jadribne
bi-khumurihinne ‘alā džujūbihinne); i neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu
samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih…
Hidžab: poslušnost Stvoritelju, a ne
muškarcu; sloboda, a ne ropstvo žene
Zaista, hidžab jeste kur'anska leksema koja
označava i „zastor“, a u novije vrijeme naše muslimanke, pokrivajući svoj tzv. ‘avret („ukrase“ tijela koje je
dozvoljeno vidjeti samo suprugu), poistovjećuju sa pojmom khumur- a iz navedenog
ajeta. Uglavnom, iz ovog ajeta se vidi da je pokrivanje žene Allahova, dž.š.,
naredba, u vezi sa kojom svi mufessiri (Ibn ‘Abbas, Seid ibn Džubejr, Kurtubi,
Razi, ibn Džuzejj, Zemahšeri, Džessas…)
uopće ne raspravljaju, već samo kažu: emerellahu
– Allah je naredio, a zatim donose
potvrdu iz Sunneta Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., za šta mi ovdje nejmamo
dovoljno prostora. (Uvaženi čitalac može šire da se obavijesti o tome u
knjigama mudžtehida našeg doba, šejha Jusufa Karadavija: Halal i haram u islamu i Savremene
fetve I i II, kao i u drugim
relevantnim djelima.) Manje je poznato da šiijski izvori fikha odbacuju
idžtihad ranijih generacija pa, prema tome, i idžmā’.
Kur'an je ovu riječ khumur (pokrivanje glave i
prsa, ne i lica, jer Kur'an kaže: niz
grudi svoje, iz čega je jasno da
lice žene ne spada u avret) preuzeo iz predislamskog arapskoga jezika; prof.
Jusuf Ramić pronalazi je u jednoj pjesmi Hassana ibn Sabita u kojoj se govori
kako su mušrikinje svojim khumurima pokušavale
da zaustave muslimansku konjicu u vojnom kontranapadu na njihove muškarce (v.
njegovu knjigu Na obzorjima arapske
književnosti), ali mušrikinje te khumure, šalove, nisu spuštale niz grudi svoje, nego su
u javnom prostoru hodale s nekom vrstom dekoltea, razgolićujući svoje tijelo. U Tadžu'l-arusu, slavnom etimološkom rječniku arapskoga jezika, khumur, mukhāmire preveden je kao istitār (pokrivanje) (v. II. tom,
Faslu'l-kha’ min babi'r-ra’). Ono o čemu islamski klasici raspravljaju jeste
dio spomenutog ajeta: illa ma zahere
minha – osim onoga što je ionako spoljašnje, pri čemu većina uleme tvrdi da je ovdje riječ
o licu, šakama, stopalima i nakitu koji se nalazi, recimo, na podlaktici i sl.
U davnim raspravama o ovom pitanju i većina bošnjačke uleme se usaglasila oko
toga, tj. da lice, šake i stopala žene ne spadaju u avret, međutim, ima
učenjaka koji smatraju da žena koja ima izrazito lijepo lice koje bi u
muškarcima moglo da pobudi šejtanske vesvese treba da pokrije i lice, ali to,
definitivno, nije Allahova, dž.š., niti sunnetska naredba. (Postoji zabilježen
slučaj kada je Resulullah, s.a.v.s., nekim ashabima zakretao glavu od lica neke
lijepe muslimanke.)
Protesti naših sestara u hidžabu:
treći Bajram naše vjere
Iako
je pitanje pokrivanja žene u Bosni i Hercegovini iskrslo upravo ovih dana, mi
se možemo složiti s onima koji kažu da je to vještački izazvan politički
problem (zajedno sa hapšenjem gosp. Radončića) – kako Bošnjaci ne bi vidjeli
šta se iza brda valja, kako bi politički nespremni dočekali skoru presudu za
genocid kolovođi velikosrpskog projekta u Hagu, kada će naša zemlja i Bošnjaci
ponovo – a Allah najbolje sve zna – mogli ući u dramatičnu, neizvjesnu
situaciju, možda i u rat koga im želi nametnuti velikosrpski pokret. Međutim,
ovo će, ako Bog da, ispasti veliko društveno-političko, rekli bismo historijsko
i sudbonosno pitanje za muslimane i sve vjernike ove zemlje. Dok gledamo naše
sestre kako se bore za pravo na hidžab, mi, u ovom velikom Bajramu naše vjere,
vidimo snagu koja će, ako Bog da, ovdje učvrstiti islamsku civilizaciju i, uz
Allahovu pomoć, osigurati sretniju budućnost muslimanskim i svim drugim
vjerničkim naraštajima. Svaka civilizacija je počela neumitno propadati onda
kada je žena izišla na ulicu razgolitivši svoje tijelo! – Muslimanke ove
zemlje, svojim zahtjevom da budu slobodne u svojoj zemlji, fundiraju tu
civilizaciju i njezino društveno zdravlje – u vrijeme kada civilizacija Zapada,
koja samo formalno živi pod znakom kršćanske vjere, propada – zato što je od
žene napravila barbiku, bankomat, nezaštićeno i ucijenjeno biće koje gubi svoje
osnovno svojstvo: majčinstvo, koje je ostavljeno, bez braka, bez dječijeg
osmijeha, u silnim veneričnim i drugim bolešćinama. U tu civilizaciju naše
sestre gura katolički teolog i misionar šiizma u Bosni i Hercegovini, akademik
R. Hafizović koji ne zna da je Iblis zaveo Adema, a.s., i hazreti Havu otkrivši
im avrete i da je pokrivanje avreta jedan od krunskih smislova i muškarca i žene, da je to Allahova, dž.š., zapovijest (a ne „ropstvo mužjaku“ kako kaže rigidni sekularits J. Šamić), da je to prirodna
želja (fitretullah) s kojom je Allah,
dž.š., stvorio ženu (i muškarca) i da je to njezin/njegov ibadet, a ne
običaj. Pokrivši se „lišćem“ nakon što ih je Iblis razgolitio, pokajavši se
zbog počinjenoga grijeha – skrnavljenja avreta, Adem i Hava su na se stavili
zaštitni znak islama! Zahtjevom za slobodom na hidžab naše heroine ističu taj
zaštitni znak i pozivaju i ostale naše susjetkinje, katolikinje, pravoslavke i
jevrejke, da se vrate vjerskome moralu, braku, porodici, djeci… – istinskoj
slobodi žene, koja je poslušna svome Stvoritelju, koja ne otkriva svoj avret
nikome osim svome mužu. To je zahtjev da se u Bosni i Hercegovini izgradi
sekularna država, ali ne i sekularno, već vjersko društvo, sastavljeno od svih
naših vjerskih tradicija i duhovnisti. I otuda VSTV mora čuti vox populi bh. naroda!
Nastavak širenja socijalističkog
širka: udar na islam iznutra
Pošto
je poznato da su se naše velike nene stoljećima pridržavale ove Allahove,
dž.š., zapovijesti, noseći valu, zar i feredžu (sve su to leksemi bosanskoga
jezika kojima se označava khumur), sve do 1950. g., kada su
komunistički barbari, uz pomoć komunističke „Islamske“ vjerske zajednice,
donijeli Zakon o zabrani zara i feredže, kako bi „emancipirali“ te naše nene
vrativši ih „progresu“ – zar Vi, poštovani čitaoče, ne vidite da spomenuti
akademik sa Fakulteta islamskih nauka, kada ističe „spoznaju“ kao „krunsku
vrijednost“ i „zaštitni znak islama“, zajedno sa antiislamski ostrašćenom i
neukom arabistkinjom i turkologom (poznatim „avangardnim intelektualcem“ iz
vremena titoizma) i danas ne želi „emancipirati“ Bošnjakinje na socijalistički,
„progresivan“ način poručujući Državi da im ukine to pravo?! (Isto to je, prije
nekoliko godina, u emisiji na Federalnoj tv, tvrdio još jedan član
„socijalističkog stroja“ sa Fakulteta islamskih nauka, danas savjetnik
reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, dr. Dževad Hodžić!) Ono što je nekada,
50-tih godina XX. st., radio Vakufsko-mearifski sabor u BiH te Vakufski sabor u
FNRJ, zajedno sa AFŽ-om (ženskim komunističkim inkubatorom otvorenim za gušenje
islama i vjere kao takve), to danas rade socijalistički ideolozi sa Fakulteta
islamskih nauka! Nejma gorih i opasnijih tamanitelja islama u Bosni od njih,
koje blizu 40 godina svojim vitrama finansira naš pobožni narod, a koji su
danas savjetnici i mjezimci zvanične Islamske zajednice! Zašto? Zato što oni
islam ruše iznutra, zavodeći naš narod svojim lažno namaknutim titulama! Na
procesu nama, muslimanskim intelektualcima 1983. g., pokrivanje Muslimanki je
bila naša inkriminacija: Rešid Hafizović je protiv mene (Dž. L.-a) potpisao
iskaz Udbi, koja me je, između ostalih inkriminacija koje je na mene potpisao,
zbog podržavanja ove kur'anske zapovijesti, u zatvoru držala preko tri godine
(kako se vidi iz faksimila moje presude).
Naravno,
Jasna Šamić nema pravo da tumači islam – jer nije kvalificirana za to, i ona,
valjda, neće zavesti nijednu vjernicu (ona ruši islam izvana!), ali javnosti je
manje poznato da to ne mogu činiti ni Rešid Hafizović ni Dževad Hodžić. Prvi je
katolički teolog (magistrirao na Bogoslovnom katoličkom fakultetu u Zagrebu) i teozof
(doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu), a drugi je doktorirao iz
područja etike na Filozoskom fakultetu u Sarajevu. Zar to nije dovoljno da
„mišljenja“ ovih teoretičara socijalizma i sekularizma svaka razumna muslimanka
i musliman odbaci?!
A nejma uspjeha bez Allahove pomoći,
i neka je salavat-i selam na Pečata
vjerovjesnika i poslanika, s.a.v.s.
(The Bosnia Times)