ANALITIKA
Vučić priprema još jednu zamku; priprema političku
normalizaciju Šešelja, čovjeka optuženog za ratne zločine i glavnog balkanskog
razbojnika. On se sprema za ulazak u Skupštinu Srbije na ovim izborima koji su,
između ostalog, i zbog toga raspisani
Piše: Vesna Pešić, thebosniatimes.ba
S obzirom na našu šizofrenu situaciju u kojoj iz spoljašnjeg
svijeta stižu veliki komplimenti i podrška premijeru Vučiću, dok se mi, građani
Srbije, u očajanju pitamo kako da se oslobodimo njegove manipulativne, nasilne
i samovoljne vlasti, nameće se pitanje kako da razumijemo spoljašnju blokadu
bez čijeg uklanjanja teško da će se išta promijeniti u Srbiji. Palo mi je na
pamet da ova spoljašnja podrška ima izvrnutu logiku: ona potiče baš iz
činjenice da na vlasti imamo osvjedočenog moralnog i političkog delinkventa.
To me je navelo da se sjetim jedne teorije o kojoj sam davno
pisala i koju ću po sjećanju rekonstruirati. Riječ je o interakcionističkoj
teoriji delinkvencije koju je, između ostalih, ponudio poznati psiholog Džordž
Herbert Mid. On je tridesetih godina prošlog vijeka postavio teoriju o ličnosti
koja je našla veliku primjenu u pedagogiji, to jest tretmanu delinkventnog
ponašanja. Midova teorija se zasniva na razlikovanju dvije osnovne komponente
ličnosti: ja i mene. Ja je kako ja samu sebe vidim ili, prostije rečeno, to je
ono što mislimo da jesmo i predstavlja naš ukupni personalni identitet. Pošto
ne postoji čisto jastvo izvan društvenosti, to jest procesa međuljudske
interakcije, ličnost u sebe integrira mene u poziciji objekta – kako me drugi
vidi i šta ti drugi misle o meni. Taj drugi, pogotovo značajni drugi neprekidno
etiketira kakva sam ja. Zato Mid smatra da roditelji ne treba da etiketiraju
dijete, govoreći mu kako je lijeno, tvrdoglovalo, nemirno itd, jer taj
reaktivni opis ono integrira u svoj identitet i počinje samo sebe da vidi onako
kako ga drugi vide i govore o njemu. Jasno je da u procesu interakcije, igranja
uloga i uzajamnog etiketiranja, mogu se razviti razni oblici manipulacije.
Etiketa može poslužiti kao opravdanje za moje ponašanje: loš sam đak jer sam
lijena; takva sam i šta se tu može.
Midova teorija je u pedagogiji postala gotovo opšte mjesto i
naročito se primjenjivala na asocijalno ponašanje i kada nekog treba dovesti u
red. Metod se sastoji u tome da se svaki znak „popravljanja“ iskoristi za
stvaranje drugačije slike o samome sebi. Često se primjenjuje namjerno
pretjerivanje izricanjem velikih pohvala koje nisu zaslužene, s ciljem da se
oteža regresija i pad u prethodno, nepoželjno stanje. Ali, i „popravljeni“
razvijaju svoje tehnike manipulacije, kao na primjer podilaženje, „uvlakaštvo“,
drukovanje i samoreklamerstvo.
Sjetila sam se ovih zaboravljenih pedagoških lekcija kada
sam pročitala kako je protekao prvi susret premijera Vučića sa tek pristiglim
američkim ambasadorom Kajlom Skatom. Nisam se mogla otrgnuti utisku da je
ambasador imao već pripremljene etikete za nekadašnjeg lošeg momka, gotovo u
dlaku iste one koje je primjenjivao i bivši ambasador Majkl Kirbi, ali i drugi
inostrani funkcioneri sa kojima premijer dolazi u kontakt. Ambasador Skat je
rekao da je došao u Beograd da Vladi Srbije pruži punu podršku i pomoć u
reformskom procesu i na putu eurointegracija. On će učiniti sve da dovede
američke investitore, podržat će borbu protiv korupcije (koje nema), i tako
pomoći Srbiji da ostvari ekonomski rast i otvori nova radna mjesta za mlade i
obrazovane ljude. Pohvalio je i humani pristup Srbije tokom migrantske krize. I
sve to se izgovara u situaciji u kojoj premijer iz vlastitog ćeifa traži
raspuštanje Skupštine Srbije i raspisuje vanredne izbore kao očiti primjer
zloupotrebe izbora zarad učvršćivanja sopstvene vlasti. Što po definiciji nema
nikakve veze sa reformama koje, uzgred budi rečeno, nisu ni počele.
U dlaku iste riječi izgovorio je i austrijski ministar
vanjskih poslova Sebastijan Kurc koji dolazi u posjetu Srbiji i još nekim
zemljama zapadnog Balkana. On poručuje da je Srbija sidro stabilnosti, da je
premijer Vučić odan reformama i EU integracijama, a tu je i obavezna pohvala za
izbjegličku krizu. Izgleda kao da su se svi negdje dogovorili da treba
ponavljati jedno te isto: Vučić je pravi reformator, iskreno teži
eurointegracijama i uzor je stabilnosti. A tu su i neke maglovite usluge koje
treba učiniti u pogledu izbjegličke krize. Meni se čini da ove silne pohvale
psihološki treba da obavežu premijera loše prošlosti, koji se, ako ustreba,
časkom može okrenuti na drugu stranu – od eurointegracija na stranu srca na
kojoj je Rusija. I od „reformi“ na politiku ujedinjenog srpstva i kosovskog
zavjeta.
Vučić za sve njih priprema još jednu zamku, koja ipak neće
ugroziti njegovu etiketu opamećenog srpskog dečka. Nije teško zapaziti kako se
postepeno, u svim medijima, priprema politička normalizacija Šešelja, čovjeka
optuženog za ratne zločine i glavnog balkanskog razbojnika. On se sprema za
ulazak u Skupštinu Srbije na ovim izborima koji su, između ostalog, i zbog toga
raspisani. Još samo da se slanje Šešelja (i troje radikala) u Hag odloži za
poslije izbora, pa da planirana zamka počne funkcionirati. A kada se Šešelj
ubaci u parlament, koliko iz ljubavi prema učitelju toliko i da se Zapadu
pokaže kakvu municiju za njih mi imamo – nema veze što će to biti velika bruka
za Srbiju. Što ta municija već uveliko i mučki puca po građanima Srbije, nikome
se ne čini važnim, sem što se nešto od toga pomene u redovnim godišnjim
izvještajima o napretku Srbije.
To je ono što je Srđa Popović imao običaj da kaže: da oni za
nas imaju druge kriterijume, koje treba razumjeti kao pedagoške mjere. Vi ste
odlični sve dok vam ne padne na pamet da opet ratujete. I da se priklonite
Putinu. Pa kad nas ovoliko hvale, koliko smo dobri i uspješni, oni u stvari
misle da je to što im Vučić ne pravi probleme i što je stao u red za EU gotovo
senzacionalno dobro, za balkanske (nevaljale) momke.
(The Bosnia Times, Peščanik.net)