KOLUMNA
Ima li mogućnosti da se današnja bosanska
žena pomakne dalje od ovog mračnog srednjovjekovlja, od „svog slobodnog izbora“
robovanju totalitarnom mužjaku? Bojim se da nema. Kad je u pitanju ovaj
fenomen, recimo da ovdje, (tj. u najradikalnijim oblicima religije, pa i u
islamu), u prvom redu stoji manipulacija masama, udružena sa stranim novcima, u
ovom slučaju saudijskim dukatima
Piše: Jasna Šamić, thebosniatimes.ba
Nedavno je predloženo da se zabrani nošenje
svih religijskih znakova u Sudovima BiH. U vezi s tim, već danima pratim lament
nad „mahramom“ i ne mogu da vjerujem vlastitim očima i ušima do koje mjere je
totalitarizam zavladao u Bosni, i u Sarajevu, do koje mjere je ženska kosa
postala glavni neprijatelj slobode i demokratije, do koje mjere su te dame koje
su je sakrile, zavladale tim novokomponovanim društvom, koliko je „mahalska
elita“ uspjela da nametne svoje uzuse, „demokratiju“ i svoje (neznalačko)
poimanje vjere, do koje mjere je licemjerstvo postalo vladajuće u tom, sve
izrazitijem mafijaško-religijskom sosjeteu, do koje mjere neznanje i
primitivizam ulijevaju strah svim onima koji ne pristaju na njihove zakone
(koje arogatno i po principu izvrnute logike nazivaju demokratskim).
„Hidžab“ i marama
Već danima me te „demokrate“ nazivaju
„modnom fašisticom sa Zapada“, jer sam „protiv hidžaba“, te „dužnosti svake
muslimanke“.
Zato prvo želim reći, i podvući po ko zna
koji put, da „hidžab“ nema nikakve veze sa maramom, još manje sa načinom na
koji se ona omotava danas oko glave. U Kuranu se izraz „hidjab“ pojavljuje samo
jednom i znači „veo iza koga se krije Bog“; drugim riječima, čovjek nikad ne
može vidjeti ni spoznati Boga, jer je za to njegov intelekt nemoćan.
Ovo vrlo dobro znaju svi nastavnici koji
podučavaju djecu i studente o ovoj vjeri u medresama u Bosni. Ali zašto to
javno ne kažu? Da li im odgovara da žena bude i ostane inferiorno biće u odnosu
na njih?
I sama sam poštivala taj orijentalni običaj
kad sam odlazila u tekije, gdje sam izučavala sufizam. Najzad, jedino
vjerodostojno i poetsko objašnjenje o sakrivanju ženske kose dao mi je jedan od
rijetkih istinskih demokrata i poznavalaca islama, nekadašnji šejh Sinanove
tekije u Sarajevu, Fejzulah Hadžibajrić: Kad su anđeli sišli s neba, oni su se
zapetljali u žensku kosu; zato žena treba da sakrije kosu.
Ali šta su anđeli, gdje su ti meleci?
Najvjerovatnije su i oni dezertirali ili su protjerani iz današnjeg novokomponovanog neofitskog društva,
ustupivši mjesto Iblisu (i Sotoni).
Ropstvo za ženu
Javno nošenje marame, a napose „nikaba“
(crnih saudijsko-muslimanskih mantija koje skrivaju cijelo žensko tijelo i
lice) prvi su znaci, ne pokornosti Bogu (muliman=onaj koji je krajnje pokoran
jedinom Bogu=al-Lahu), nego pokornosti muškarcu; to su,dakle, sasvim jasni
znaci upozorenja ponovnog uvođenja ropstva, posebno za ženu, koje joj je
nametnuo muškarac još od postanka monoteističkih religija. Nošenje „mahrame“ i
skrivanje kose (i još manje skrivanje lica) ne samo da nije islamska obaveza,
nego taj fenomen nije čak ni islamskog porijekla. Treba li naglasiti da je to
najmlađa monoteistička religija? U katoličanstvu su žene takođe skrivale i kosu
i lice, a u judaizmu su brijale glavu i nosile perike. Budući da nigdje u
Svetoj knjizi muslimana ne stoji da žena mora sakrivati kosu, pa ni lice, treba
reći i to da je to pokrivanje kose – a danas sve više i cijelog tijela – s
jedne strane postala muslimanska tradicija prenesena i na balkanske prostore sa muslimanskog Orijenta, a s druge
strane da ima (donekle) veze sa hadisima (Muhamedovom tradicijom i ponašanjem)
koji su nerijetko apokrifni.
Pa čak da tako nešto i stoji u Kuranu (a ne
stoji !): da žena treba da skriva kosu, ne treba zaboraviti da islam zahtijeva
od vjernika, pa i od žene, krajnju skromnost i skrušenost, delikatnost, a ne
„mahanje“ vlastitom religijom i religioznošću. Drugim riječima, po islamu, nije
uopšte manji vjernik ni onaj koji ne ide u džamiju, a kamoli žena koja ne nosi
maramu.
Ima li mogućnosti da se današnja bosanska
žena pomakne dalje od ovog mračnog srednjovjekovlja, od „svog slobodnog izbora“
robovanju totalitarnom mužjaku? Bojim se da nema. Kad je u pitanju ovaj
fenomen, recimo da ovdje, (tj. u najradikalnijim oblicima religije, pa i u
islamu), u prvom redu stoji manipulacija masama, udružena sa stranim novcima, u
ovom slučaju saudijskim dukatima.
Beduinsko selo
Cijeli svijet zna da je današnji islam
uvezen direktno iz Saudijske Arabije, da Wehabje i Salafiti sve više imaju
uspjeha svuda u svijetu, pa i u Bosni, i da sarajevske ulice sve manje naliče
danas na grad neke demokratske, laičke zemlje, a sve više na neko zabačeno
beduinsko selo usred pustinje, gdje je žena a priori isključena iz društva, a
čija je jedina uloga da rađa mužjake. (Arapi su ne tako davno zakopavali živu
žensku djecu kad bi se rodila, a i danas u arapskom jeziku postoji izraz koji
glasi: zakopavati živu žensku djecu u pijesak.)
Ovom stranom islamu u Bosni otvorili su
širom vrata prvo Karadžić i Milošević „etničkim čišćenjem“, a potom i
Izetbegović svojim ambivalentnim odnosom uopšte prema državi i svojom slabošću
prema ekstremnom vidu islama.
Dalje, zna se vrlo dobro – novinari i novinarke koje ne znaju rade to
ili iz straha ili iz konformizma – da je prvi znak ekstremnog islama –
wahabizma i salfizma koji su tipični primjeri tog islama – prvo „mahrama“ (koju
dame koje je nose krivo nazivaju „hidžabom“), a drugo, da iza toga dolaze drugi
simboli: nikab (umotavanje žene u potpuno crnilo), kao i muške bradice i kratke
hlače, nakon čega na red dolazi ekscizija, ili klitoridektomija (obrezivanje
žene), ukidanje portretiranja, i muzike, zatvaranje laičkih škola, spaljivanje
knjiga, i napokon pristajanje na cjelokupnu makabarsku ideologiju Daecha, koju
više nikome nije potrebno objašnjavati.
U toj idologiji prevladava glorifikacija
smrti, pokoravanje muškarcu „muslimanu“, i mržnja prema Zapadu. Ma kako se
Zapad i te kako može kritikovati, i koliko god da je odgovoran za postojanje
„crnog islama“, ipak se mora zaključiti da tu postoji mnogo više prava nego u
drugim zemljama. Churchill je davno rekao da demokratija ne valja, ali da nema
bolje. Ako se, potom, može reći da su muslimani u zapadnim zemljama –
primjerice u Francuskoj – bili ponižavani, zašto takav radikalni islam ima sve
više uspjeha u Bosni? I zašto se ne smije, ili jedva smije reći bilo što protiv
takvog islama? Zar taj stranac, Saudijac, ima toliku moć na Balkanu?
Ono što je karakteristično za zapadne
zemlje, to je takođe stanovito prisustvo hipokrizije po ovom, i drugim
pitanjima; ali to je jedna druga vrsta hipokrizije, drukčija od one koja je
uzela maha u Sarajevu i Bosni a koja je tu udružena sa strahom. Na Zapadu „la
gauche caviar“ javno kukumavči i roni suze nad nepravdama u životu stranaca i
onih koji su tog porijekla, ali ti veliki teoretičari humanizma i humanisti
pred kamerama izbjegavaju svaki direktni kontakt sa osobom koju „brane“, i kad
su u pitanju konkretni slučajevi, onda niti koga vide niti čuju.
Logika naizvrat
Simpotmatično je, veoma simptomatično, da
mnoge bosanske žene koje se ne slažu sa nošenjem „mahrame“, a još manje sa
religijskim egzibicionizmom na javnim mjestima (školama, sudnicama, i drugdje),
ne smiju da to javno kažu. Koliko god da sam dobila pisama u kojima me
„demokratski“ raspoložene i „tolerantne“ hanume upozoravaju da „strepe od
ovakvih rigidnih mišljenja“ kakvo je moje, toliko dobivam i pisama u kojima mi
druge osobe govore kako misle identično, ali ne smiju da to javno kažu. Da, te
velike vjernice i njihove „tolerantne“ satelitkinje su postale toliko moćne i
agresivne, da svi drugi, koji ne misle kao oni, spadaju u fašiste, u
netolernatne osobe kojih se treba bojati. A to se zove logika naizvrat. I
paranoja.
To smo već vidjeli pred agresiju i za
vrijeme agresije na Bosnu 90-ih godina, kada se nije smjelo ništa reći o
ekstremnim Srbima, jer su takvi odmah svrstavani u srbofobe. Situacija je vrlo
slična, s tim što su sad u pitanju sve ektremniji muslimani s kojima se
identifikuju svi oni koji sebe ne smatraju ekstremnim slučajevima, optužujući
druge za ekstremizam.
Uplašeni da ih ne optuže za islamofobiju,
domaći hrišćani šute, ili licemjerno tvrde da ih niko neće spriječiti da, iako
ateisti, i oni, tj. one nose na javnim mjestima, ako im se ćefne, „hidžab“ ili
krst. Tako se slobodno sve više širi ropstvo u Bosni, robovanje muškom
primitivcu, mafijašu i korumpiranim vođama.
Treba li citirati velike umove koji su
davno rekli da tolerancija naspram netolerancija jeste ravna zločinu?
Bosansko društvo treba konačno da se
opredijeli: ili tu stvarno vlada šerijat (u tom slučaju, ako je pravilno
primijenjen, skoro svi političari treba da izgube obje ruke!) ili će konačno
doći do stvarnog razdvajanja religije od države, a time i do uklanjanja svih
religijskih znakova sa javnih mjesta, i pristanak na laicitet i sekularnu
državu.
Sam Izetbegović junior izjavljuje da niko
nema prava da ukine ono što je Bog naredio: nošenje „hidžaba“. Kako taj zna šta
je Bog naredio? I šta je Bog? Da za njega važi ono „l’état c’est moi“ – država
to sam ja – nešto je potpuno izvjesno,
ali da li je umislio i to da je postao božanstvo?
Bosnu je već odavno koštalo neznajnje
Izetbegovića starijeg i iz oblasti vladanja državom i iz oblasti
religije/islama. Takvi, kao Izetbegovići, tvrdili su i tvrde da im ne treba
znanje, da oni „intuitivno poznaju istoriju“!
Opšti civilizacijski krah tek slijedi, on
više uopšte nije daleko.
(The Bosnia Times)