Tek izašlu knjigu “U malom vrtu raste divlji plod” njen autor Stjepan Juras opisao je ovako: “Priča o tom bendu je holivudska i nisam smio da dopustim da ostane neispričana.”
I jeste u karijeri ovog benda dosta toga holivudskog, samo što je dio američkog sna ostao bez finala. Ali onaj jugoslovenski dio karijere za mnoge je ostao san. Ogromni tiraži, rasprodati stadioni, i neke od vječnih pjesama pratile su Divlje jagode.
I Don Airey svira sa vama, potpisali ste ugovor sa Guefom Hunningtonom koji je lansirao Eurythmics, i producent vam je isti kao Rogeru Watersu iz Pink Floyda. Sve je bilo naklonjeno da napravite veliku karijeru u Engleskoj. Šta vas je spriječilo?
Kada je iz Londona stigla ponuda da potpišemo ugovor sa Logo Records, jedino što sam mogao učiniti bilo je prihvatiti ili odbiti. U tom trenutku, takva ponuda i ugovor kakav je nama ponuđen, bio je neostvaren san velikog broja jako dobrih bendova iz Engleske kao i cijele Evrope, a za bendove sa Istoka to je bila nemoguća misija.
To što su Englezi izabrali Divlje jagode između stotine bendova sa istoka Evrope kao i Balkana, svakom, sa barem malo pameti moglo je biti jasno koliko je bend vrijedio, ali i koliko je bio originalan. Činjenica da smo potpisali ugovor na sedam godina i pet albuma, govori o tome da su ljudi iz kompanije apsolutno vjerovali da Jagode mogu biti konkurencija svjetskim bendovima. Kada sam prije potpisivanja ugovora razgovarao sa mojim advokatom o nekim stavkama ugovora, on mi je sa čuđenjem rekao da je ugovor više nego fer, i da kompanija vjerovatno vjeruje u siguran uspjeh benda u svijetu. Vjerujući da je šansa izlaska i eventualnog uspjeha na svjetskom tržištu veliki zalogaj i još veći izazov, ja sam bend pripremio najbolje što sam znao i mogao. Iako sam bio svjestan da bi moglo biti problema, htio sam vjerovati u njihovu lojalnost, nadajući se da su i oni svjesni da zajedno imamo šansu da napravimo ono što niti jednom bendu sa istoka Evrope nije uspjelo. I tu je bio najveći problem, niti jedan od njih nije shvatio kakvu smo priliku dobili, niti je bilo lojalnosti. Proradio je balkanski gen, i tu se više nije moglo ništa učiniti. Englezi su više vjerovali u uspjeh od njih samih, što je bio nonsens.
Da li je neko kriv manje, a netko više, potpuno je nevažno, jer je životna šansa propuštena, a reprize nema. Koliko god je to bilo bolno i razočaravajuće iskustvo, ja se nisam ljutio. Vjerujem da ništa slučajno nije, i da je tako trebalo biti.
