ANALITIKA
Samo istinska socijalna i demokratska rekonstrukcija eurozone, usmjerena na podsticanje rasta i zapošljavanje, pokrenuta od malog jezgra zemalja spremnih da predvode promjene i razviju nove političke institucije, može da zaustavi mračne nacionalističke impulse koji prijete Evropi
Piše: Thomas Piketty, thebosniatimes.ba
Krajnja desnica u Francuskoj je za samo nekoliko godina od 15% podrške stigla do 30%, a u nekim oblastima i do 40%. Tome su doprinijeli brojni faktori: porast nezaposlenosti i ksenofobija, veliko razočarenje ljevicom na vlasti, osjećaj da smo sve pokušali i da je vrijeme za nešto novo. Sve su to posljedice katastrofalnih odgovora na finansijski slom koji je počeo u SAD 2008, koji smo mi u Evropi pretvorili u trajnu evropsku krizu. Krivicu za to snose institucije i neprimjerene politike, naročito u eurozoni koja se sastoji od 19 zemalja. Imamo zajedničku valutu sa 19 javnih dugova, 19 kamatnih stopa na osnovu kojih finansijska tržišta potpuno slobodno spekulišu, 19 poreza na dobit korporacija koje bespoštedno kunkurišu jedna drugoj, dok smo istovremeno bez zajedničkog sistema socijalne sigurnosti ili zajedničkih obrazovnih standarda. Ovo prosto ne može, niti će ikada moći da funkcioniše.
Samo istinska socijalna i demokratska rekonstrukcija eurozone, usmjerena na podsticanje rasta i zapošljavanje, pokrenuta od malog jezgra zemalja spremnih da predvode promjene i razviju nove političke institucije, može da zaustavi mračne nacionalističke impulse koji prijete Evropi. Prošlog ljeta poslije grčkog fijaska francuski predsjednik François Hollande pokrenuo je inicijativu za formiranje parlamenta eurozone. Francuska svojim glavnim partnerima treba da predstavi konkretan prijedlog za takav parlament i postigne dogovor o njemu. U suprotnom, raspravu će preuzeti zemlje sklone izolacionizmu, na primjer Velika Britanija i Poljska.
Za početak bi bilo veoma važno da evropski lideri, prije svega francuski i njemački, priznaju svoje greške. Možemo raspravljati o malim i velikim reformama koje su članice eurozone pokušale da sprovedu: promjena radnog vremena prodavnica, stvaranje efikasnijih tržišta rada, različitih uslova za penzionisanje itd. Neke od ovih reformi su bile korisne, a neke ne. U svakom slučaju, neuspjehom u sprovođenju ovih reformi ne može se objasniti nagli pad BDP-a eurozone u periodu 2011-2013, kada se američka ekonomija uveliko oporavljala. Sada nema sumnje da je oporavak u Evropi ugušen pokušajima naglog smanjivanja deficita između 2011. i 2013. i povećanjem poreza, naročito u Francuskoj. Zbog primjene strogih budžetskih pravila, BDP eurozone čak ni 2015. nije dostigao nivo iz 2007. godine.
Sa zakašnjenjem su se ipak dogodile neke važne promjene, kao što je Evropski fiskalni sporazum 2012. donijet od strane Evropske centralne banke, kojim je stvoren Evropski mehanizam stabilnosti sa budžetom od 700 miliona eura. To je omogućilo objedinjavanje duga, to jest da dugovi svih članica eurozone dobiju zajedničke garancije. Ove mjere su konačno zaustavile ekonomski pad, ali su bile nedovoljne za rješavanje suštinskih problema. Oporavak je u naboljem slučaju mlak, a kriza povjerenja u eurozoni ne popušta.
Šta da se radi? Trebalo bi da organizujemo konferenciju o dugu država članica eurozone, po ugledu na one posle Drugog svjetskog rata, od kojih je najviše koristi imala Njemačka. Cilj bi bio smanjenje javnog duga, počevši sa novim sistemom alokacije otplate. U ranoj fazi bismo sav javni dug preko 60% BDP-a prebacili u zajednički fond uz moratorijumom na otplatu, sve dok date zemlje ne ostvare solidan rast u poređenju sa 2007. godinom. Cjelokupno historijsko iskustvo vodi nas ka tome: ako dug pređe određenu granicu, nema smisla otplaćivati ga decenijama. Čak je i za povjerioce bolje da se dio duga otpiše i investira u rast.
To iziskuje novi oblik vladavine, koji bi spriječio ponavljanje katastrofe koja nas je snašla. Interesi poreskih obveznika i nacionalnih budžeta zahtijevaju osnivanje parlamenta eurozone, u kome bi proporcionalno sjedili poslanici iz parlamenata država članica eurozone. (Takav parlament bi se razlikovao od sadašnjeg Evropskog parlamenta, koji uključuje i predstavnike država koje nisu članice eurozone i koji nema velike nadležnosti.)
Također, nacionalni parlamenti država članica eurozone glasali bi o uvođenju zajedničkog poreza na dobit korporacija u eurozoni. U suprotnom ćemo opet imati fiskalni damping i skandale poput Luxleak, kada su procurili dokumenti otkrili ulogu Luxembourga u izbjegavanju plaćanja poreza. Zajednički porez na dobit korporacija bi omogućio finansiranje infrastrukture i obrazovanja. Uzmimo poznati primjer, obrazovni program Erasmus, koji studentima i profesorima pruža mogućnost da se usavršavaju van svojih zemalja, koji je bijedno finansiran. Njegov godišnji budžet je dvije milijarde eura, u poređenju sa 200 milijardi koje se svake godine izdvajaju za otplatu kamata na dugove država članica eurozone. Trebalo bi da investiramo u inovacije i mlade. Evropa ima pravo i mogućnost da ponudi najbolji model socijalne sigurnosti na svijetu. Dosta je propuštenih prilika.
Ubuduće bi nivo javnog duga neke države trebalo određivati zajedničkom odlukom ostalih članica. Mnogi u Njemačkoj strahuju da bi postali manjina u novom parlamentu i radije se drže automatskih budžetskih kriterijuma. Ali upravo nas je sprečavanje demokratije u eurozoni nametanjem strogih pravila dovelo na ivicu ponora i krajnje je vreme za drugačiji pristup.
Ako Francuska, Italija i Španija (u kojima živi 50% stanovništva eurozone i koje stvaraju 50% njenog BDP-a, u poređenju sa njemačkih 25%) daju konkretan prijedlog za novi efikasni parlament, došlo bi do nekog dogovora. A ako Njemačka nastavi da ga tvrdoglavo odbija, što nije vjerovatno, onda je svaka rasprava sa kritičarima eura unaprijed izgubljena. Plan B koji podrazumijeva napuštanje eura zagovara krajnja desnica, ali on je prihvatljiv i krajnjoj ljevici. Vrijeme je za istinske reforme eurozone koja radi za sve nas.
(The Bosnia Times, The New York Review of Books, Peščanik.net)