Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Iako me mnogo toga veže za Bosansku krajinu sve rjeđe putujem u tom pravcu iz Sarajeva. Zato nedavni poziv dvojice prijatelja nisam mogao odbiti. Zaputio sam se prema Uni čim je vremenska prognoza pokazivali da će vremenske prilike biti takve da neću ostati zameten u snijegu. Prijatelji su znali da volim spavati u hotelu „Kostelski buk“, zbog prekrasnih vodopada na Uni na koje se može sejriti kroz prozor hotelske sobe. To mi je bio jedini uvjet da bi vikend proveo sa njima.
Najveće iznenađenje doživio sam ulazeći u Cazin. Jer od rata nisam ušao u neku bosansku čaršiju da me iz nje nije zapahnuo osjećaj fukarluka, pustoši i depresije, odnosno građevinskog prostakluka i tajkunskog krkanluka. Tako uređene ulice, koje vijugaju između hangara novih firmi, sa pristojnim pločnicima i trotoarima za pješake, svršavaju se na kružnom toku u centru grada, još nisam vidio u Bosni, a vala ni u Hercegovini.
I kad sam ušao u novi tržni centar, koji još nije završen, da bi popio kahvu sa prijateljima, posrećit će mi se da na prvom spratu uočim načelnika Cazina Nermina Ogreševića, kako sa društvom ispija kahvu u jednoj kafeteriji. I u pustim čaršijama tržni centri su puni svijeta, ali ovdje naprosto sve vrvi od naroda.
Da nisam sam impresioniran gradom uskoro će se pokazati, kada će načelniku Ogreševiću prići jedna srednjovječna žena, koja se predstavila da radi na urbanističkim poslovima u Prijedoru, i čestitati mu na izgledu grada. U razgovoru njih dvoje saznajem da Cazin već ima za deset hiljada više stanovnika od Bihaća.
„Mašalah!“ uskliknula je žena. „Ovdje nema fukaraluka, depresije, bijele kuge…“, nabrajala je, a kao da izgovara moje misli.
Mene je put vodio u Veliku Kladušu gdje me je čekalo društvo od desetak mlađih ljudi, mahom privatnih poduzetnika. Od rata nikad nisam vidio ovaj grad. Jedva prepoznajem neke zgrade, ulice, kao i džamiju i pravoslavnu crkvu… Zato sam se osvrtao iza sebe sve dok nisam ušao u restoran.
K'o Krajišnici, malo ko im je ravan u gostoprimstvu; već su stolovi bili spojeni u jednom ćošku restorana, i samo što sam sjeo servirana je obilata večera sa platama raznovrsnog mesa. Kao gost sjeo sam u pročelje stola. Sa moje desne strane sjedio je čovjek čiji je babo poginuo na strani tzv. „autonomaša“, a sa lijeve strane sjedio je mladić čiji je babo poginuo na strani tzv. „korpusovaca“. Skoro svi su bili na listama različitih stranaka. Bio sam baš ganut čavrljanjima i doskočicama tako šarolikog društva. Čak sam se i stidio što sam imao političke predrasude o Kladuščanima. Zato ih ništa direktno na tu temu nisam želio pitati. Osjećao sam se oslobođen od teškog bremena srama; kao da sam u sebi klanjao dženazu mitu o krajiškom „Babi“! Shvatio sam kako se inteligentno zadirkuju zbog formalnih političkih razlika kako su sami kreirali svoju novu komunikaciju na osnovu životne filozofije i tradicije. I kad sam dobio ukor od svog jednog sagovornika kako mi u Sarajevu imamo velike predrasude u svakom pogledu u odnosu na Krajišnike, slegao sam ramenima.
„Ne daj Bože da smo čekali na vas da nas mirite“, dobacit će drugi sabesjednik, malo ljut što uopće potežem tu temu razdora među Kladuščanima.
Svoj izlet u Krajinu ću sumirati na još jednoj kafi sa načelnikom Ogreševićem u jednom otmjenom canzinskom restoranu.
On svoj uspjeh bazira prije svega na suzbijanju korupcije, a posebno privrednog kriminala. „Nema napretka tom gradu gdje hara korupcija“, izričit je Ogrešević. „To je bila naša deviza i to je naš „perpetuum mobile“ za uspjeh.“
Kako sam ga shvatio on ima viziju Cazin povezati sa okolnim općinama, a posebno Velikom Kladušom. Ako se to ostvari za narednih nekoliko godina možda budem dolazio u novu Banju Luku, kako bi trebali izgledati Cazin i Velika Kladuša spojeni boljom infrastrukturom i popunjeni novim zgradama i hangarima firmi.
Pošto je Ogrešević i predsjednik A SDA, on i politiku svoje stranke želi prilagoditi životnim trendovima i ambijentu kojeg sam doživio na večeri u Velikoj Kladuši. Čak ima namjeru promijeniti i ime stranke i u novo ime staviti prefiks „evropski“. Pošto ovu stranku u Sarajevu prozivaju da pripada krajnjoj desnici, desnijoj od SDA, kako na nju gleda jedan Željko Komšić, ovo će zaista biti njihov kopernikanski obrat. Ne, sigurno to Ogrešević nije shvatio čitajući teorije političkih doktrina, on je odluku da reformira stranku donio na osnovu životne spoznaje i novih trendova u Bosanskoj krajini.
Ovoliko impresija za jedan vikend bilo mi je dovoljno da povratim dušu. Jer uvijek sam vjerovao u Krajinu i Krajišnike. Tako mi je drago da jedan prava životna bosanska priča ide iz Krajine. Ne očekujem da će je razumjeti u Sarajevu. Njihova vizija jedinstva bosanskih muslimana je potpuna drugačija.
(TBT)
