Deset godina nakon što je u ustanku u Libiji uz potporu NATO-a svrgnut i ubijen vođa Moamer Gadafi, zemlja je i dalje okovana sukobom i haosom, a njezini stanovnici utonuli su u siromaštvo unatoč velikom naftnom bogatstvu.
Mirovni proces pod okriljem UN-a pobudio je opreznu nadu da bi krhko primirje sklopljeno u oktobru moglo donijeti trajni mir, ali zasad je Libija podijeljena na dva suparnička tabora, svaki sa svojom milicijom, plaćenicima i stranim podupirateljima.
Uz to, Libiju je anarhija pretvorila u glavno sjevernoafričko središte za krijumčarenje migranata, otkuda su se deseci tisuća ljudi uputili na opasno putovanje prema Evropi.
Užasu velikog broja utapanja u Sredozemnom moru konkurirati mogu samo jezive prijave zlostavljanja i mučenja u migrantskim logorima kojima upravljaju milicije i otkrića masovnih grobnica libijskih civila u pijesku nedavnih ratišta.
“Deset godina nakon revolucije Libija je izobličenija država nego što je bila pod Gadafijem”, kaže Emadedin Badi, analitičar nevladine organizacije Global Initiative sa sjedištem u Ženevi.
Deset godina poslije jasno je da su ustanci takozvanog Arapskog proljeća Libiji donijeli pokolje, a ne dugo željenu slobodu i napredak, sudbinu s kojom se mogu usporediti samo patnje u ratom razrušenoj Siriji i Jemenu.
“Stanje je katastrofalno za obične građane zbog stalnih sukoba i podjela”, rekao je Mazen Hejralah (43), koji živi i radi u Zauji, zapadno od libijske prijestolnice Tripolija.
“Kriza koronavirusa samo je pogoršala stvari”, kaže zaposlenik libijske elektroprivrede čija je obitelj pogođena podivljalom inflacijom i drugim teškim posljedicama uništenog gospodarstva.
“S cijenama koje nastavljaju rasti više ne možemo dostojanstveno živjeti.”
Desetljeće rata
Madždi, 36-godišnji stomatolog, prisjeća se “iskre” revolucije koja je počela u Bengaziju na istoku Libije u februaru 2011., dok je val prodemokratskih ustanaka koji je krenuo iz Tunisa brzo preplavio regiju.
Tek sam onda “shvatio da smo ne znajući živjeli u teroru”, rekao je Madždi koji nije želio da mu se objavi prezime.
Libijski narodni ustanak uz zračnu potporu NATO-a, predvođenu SAD-om, Britanijom i Francuskom, okončan je iste godine Gadafijevom smrću. Ulovljen je u odvodnom tunelu u Sirtu i ubijen na licu mjesta.
FOTO: (AFP/LNA War Information Div screengrab)
Kraj njegove 42-godišnje diktature bio je početak kaosa koji je destabilizirao širu regiju preplavivši je oružjem i borcima. Libija, sa svojih sedam milijuna stanovnika, ostala je godinama pod kontrolom desetaka milicija lakih na okidaču koje po potrebi mijenjaju lojalnost.
Džihadisti su također iskoristili sigurnosni vakuum i orkestrirali napade iz svog uporišta u Sirtu, usmrtivši veliki broj stranih turista u Tunisu 2015. i 2016.
Salima Junis, rastavljena 57-godišnjakinja koja honorarno radi kao tajnica u jednoj školi u Tripoliju, kaže da je prošlo desetljeće provedeno “u pokušaju preživljavanja dan po dan, doslovno izbjegavajući metke”.
Omanja kuća koju je izgradila triput je oštećena u raznim sukobima i budući da nije imala novca za njezinu obnovu, na kraju je prodala zemlju i preselila se u stan.
Rekla je da je prije 2011. “pristojno zarađivala radeći više od 20 godina za strane naftne tvrtke koje su sve otišle iz zemlje i nikad se više nisu vratile”.
Suparničke baze moći
Libija je sada podijeljena između dva suparnička tabora sa sjedištima u dvjema povijesnim pokrajinama, Tripolitaniji na zapadu i Cirenaiki na istoku, središtima moći davno prije stvaranja libijske države u kolonijalno doba.
Zapadom upravlja vlada nacionalnog sporazuma (GNA), koja je uspostavljena u Tripoliju 2016. Nju su priznali Ujedinjeni narodi, a vojno je podupiru Turska i Katar.
Istok zemlje kontrolira administracija koju je proglasio izabrani parlament, a koji ne priznaje GNA, i uživa potporu vojnog moćnika Kalife Haftara. Podupiru je UAE, Egipat i Rusija.
Haftarove snage držale su Tripoli u opsadi 14 mjeseci, ali su potučene i prisiljene na povlačenje početkom prošle godine kada je Turska znatno pojačala svoju potporu GNA-u.
Administracija američkog predsjednika Joea Bidena pozvala je na hitno povlačenje ruskih, turskih i drugih stranih snaga iz Libije u skladu sa sporazumom o primirju.
Međutim, ostalo je oko 20.000 plaćenika i stranih boraca, kršeći rok za povlačenje koji je istekao 23. januara.
Napredak?
Nakon godina zastoja zadnji mjeseci donijeli su, prema UN-u, “opipljiv napredak” – međulibijski dijalog i lagani oporavak ključne proizvodnje nafte.
Prošle sedmice libijski izaslanici u Švicarskoj dogovorili su se o privremenoj novoj izvršnoj vlasti.
No, ogromni izazovi stoje na putu tog procesa koji bi trebao dovesti do održavanja nacionalnih izbora 24. decembra.
Dok UN želi da Libijci sami odlučuju o svojoj budućnosti, čini se da nijedno rješenje nije izvedivo bez slaganja stranih sila koje su se pridružile sukobu slanjem vojnika, dronova i petrodolara.
“Situacija se stabilizirala na površini”, rekao je Badi u izjavi prije objave o novoj izvršnoj vlasti, upozorivši da nema razloga za pretjerani optimizam u zemlji koja je doživjela neuspjeh više međunarodnih mirovnih inicijativa.
Trenutačni diplomatski zamah, kazao je, “samo je nusproizvod trenutnog susprezanja od nastavljanja rata, a ne istinska želja za postizanjem političkog rješenja”.
(TBT, Index.hr)
