Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Tek nedavno sam pročitao da su prije nekoliko desetljeća vlasti u Kini provodile velike reforme i ostvarivale velike planove, koji su ponekad bili veći ili manji promašaji. Cilj im je uvijek bio dobrobit naroda, napredak, kako bi se prvo brojno stanovništvo spasilo od gladi, a kasnije krenulo i u napredak. Bilo je tu akcija opismenjavanja, pa osuvremenjivanja poljoprivredne proizvodnje, elektrifikacije i tako dalje. Tako su jednom zaključili da vrapci nanose ogromne štete rižinim poljima i kad su izračunali koliko zrna pojedu, smatrali su da trebaju pokrenuti akciju uništavanja vrabaca i tako povećati prinose riže i nahraniti dodatno mnoga gladna dječja usta.
Počela je neviđena hajka na vrapce. Stimulirao se natjecateljski duh, dodjeljivane su nagrade i razna druga priznanja građanima, najboljima, najuspješnijima. Natjecanje je bilo ne samo među pojedincima, nego i među selima, pa su dovozili po pune prikolice mrtvih vrabaca, samo da bi pokazali koliko su uspješni. I tako su vrapci gotovo istrijebljeni. Rezultati su viđeni već naredne sezone – vrapci nisu napadali rižina polja.
Ali pojavio se novi problem. Ubrzo su se namnožili brojni kukci, koje su inače uništavali vrapci, i prosto opustošili rižina polja. Šteta je bila veća nego ona koju su činili vrapci. Naravno, vlasti nisu željele priznati svoju grešku, iduće godine su pokušavali uništavati kukce, ali posljedice su bile još veća glad i iskustvo da se više ne smije tako postupati. Kao sjećanje na taj događaj u Kini postoji i muzej u kom su izložene brojne fotografije i ostalo što je bilo vezano za navedeno istrebljenje vrabaca, ali se čini da to nije bilo dovoljno da se taj primjer prenese i na druge, različite slučajeve, ali po lošim posljedicama slične navedenome. Jer na tom iskustvu bi se trebalo znati izvući zaključak i u slučajevima koji nemaju veze s vrapcima.
Kako Kina baš ništa nema zajedničko sa Bosnom, tako ni diktator Mao Ce-tung ne bi trebao imati sa Bakirom Izetbegovićem. Međutim, ako bismo ovu priču iščitali na alegoričan način mogli bismo uočiti mnogo sličnosti između ove dvojice okrutnih vlastodržaca. Kako god je Mao pokušao istrijebiti vrapce kao štetočine tako Izetbegović pokušava istrijebiti one koji progovore ono što znaju i „vrapci na grani“. Evo već je tri godine od napada na mene, jer sam napisao nešto o Izetbegovićima što su znali i „vrapci na grani“, a da moje nesuđene ubice nisu osuđene. Toliko treba policiji i tužilaštvu, i na koncu sudu da donesu presudu u mom slučaju. U međuvremenu, za te tri godine ja sam, kao urednik ovog portala, dobio 40-tak tužbi za klevetu. Sa te strane sud je bio vrlo ažuran i morao sam se odazvati na svako ročište; dešavalo se da u jednom danu prisustvujem na tri kod različitih sudaca/sutkinja. Kako god se ti sudski postupci protiv mene vodili, neću se žaliti. Ali, zar nije bolno da ja „peglam klupu“ tri godine dana u istoj zgradi (Palati pravde) gdje se mom bratu 1983. godine sudilo zbog istog krivičnog djela – verbalnog delikta. Ne želim se ni po čemu stavljati na moralni tas sa Bakirom Izetbegovićem, ali ovo bi bila baš idealna prilika da se vidi kako se on odnosi prema onome ko mu je iščupao oca iz komunističkih kazamata.
Važnije se držati parabole o vrapcima. Očito se i ovdje u Bosni desilo isto što i u Kini. Nakon uništenja i protjerivanja vrabaca rižina polja naselili su kukci i razni (zeleni) termiti. To je nakon izbornog poraza Izetbegović sam priznao rekavši da su ga u Sarajevu pobijedili oni koji bolje koriste društvene mreže. Ni ovo ne treba vjerovati Izetbegoviću, jer on je izdajica i svoje vlastite populističke ideje, ali zar nije bizarno ovo čuti od jednog nacionalnog vođe da je njegova politika i ideologija poražena na društvenim mrežama?! Saznanje je još gorče ako se zna da uz njega stoji sva nacionalna i vjerska intelektualna elita i da su u kampanji agitirali za Stranku demokratske akcije (SDA). Kad je baš sve tako onda treba da nam je jasno da nas čeka ono najgore od komunističke tiranije i beskrupuloznosti kapitalizma.
Od svih komentara na ovu priču ovaj mi se učino najpoučnijim. Hannah Arendt je još davno rekla ovo: „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u šta ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi šta hoćete.“
(TBT)