Piše: Judith Butler, thebosniatimes.ba
Možda zvuči nevažno to što Donald Trump nije bio u stanju ni da se sretne sa Bidenom, ni da prizna da je izgubio izbore. Ali šta ako je odbijanje priznanja poraza jedna od destruktivnih etapa Trumpove izlazne putanje? Zašto je tako teško izgubiti? U ovim vremenima, to pitanje ima bar dva značenja. Mnogi od nas su izgubili nekog svog u pandemiji, strahujemo za svoje i tuđe živote. Živimo u atmosferi bolesti i smrti, bez obzira da li možemo opisati taj osećaj. Smrt i bolest su doslovno svuda oko nas. Pa ipak, teško nam je imenovati ili pojmiti te gubitke. Trumpovo opiranje javnom tugovanju potiče iz mačoizma, koji ćemo naći i u nacionalističkom ponosu i u ideji o bijeloj supremaciji. Trumpove pristalice ne žale javno smrti u pandemiji. Rutinski poriču broj umrlih kao pretjeran („fake news!“), prkose rizicima dok se okupljaju i bez maski marširaju javnim prostorom, kao i u posljednjem spektaklu kostimiranog razbojništva na Kapitolu. Trump nikad nije priznao gubitke koje su SAD podnijele, niti je pokazao namjeru ili kapacitet za saučešće. Kada bi govorio o gubicima, oni nisu bili tako strašni, linija se zaravnjivala, pandemija će trajati kratko, nije on kriv, kriva je Kina. Tvrdio je da se ljudi trebaju vratiti na posao jer „umiru“ kod kuće, pri čemu je mislio na dosadu u izolaciji.
Trumpova nesposobnost da prizna izborni poraz povezana je s nesposobnošću da prizna i javno ožali umrle u pandemiji. Da je otvoreno priznao poraz bio bi gubitnik, a on nije neko ko gubi – pa i ako je izgubio, to je zato što su mu uzeli ono što mu po pravu pripada. Tu se krije još jedan zaplet. I bijeli suprematisti koji su upali na Kapitol ubjeđeni su ne samo da su pokradeni izbori, već i njihova država, da ih „zamjenjuju“ crne i braon zajednice i Jevreji. Rasizmom se obračunavaju sa zahtjevom da odustanu od ideje bjelačke premoći. Zbog toga se vraćaju u prošlost u kojoj postaju vojnici Konfederacije, uživljavaju se u izmišljene likove iz video igrica sa nadljudskim moćima, oblače se kao životinje i ne kriju da su naoružani, ponovo proživljavajući „divlji zapad“ i genocid nad autohtonim narodima. Sebe smatraju jedinim „narodom“ i „nacijom“ pa su šokirani kada ih hapse. Kako to može biti neovlašteni upad, pokušaj prevrata ili zavjera, ako su samo zahtjevali pravo na „svoju kuću“? Kako to može biti krivično djelo kad ih je predsjednik pozvao da ga počine? Oni koji su htjeli uhvatiti i ubiti ili oteti izabrane državne predstavnike planirali su nasilje, što su i sami dokumentirali na svojim internet sajtovima, a što njihovi saučesnici u policiji nisu spriječili. I napad na policiju, pa čak i smrt gaženjem jedne od svojih, Rossane Boland, prošli su nezapaženo u uzbuđenju smrtonosnog divljanja.
I Trumpova serija ubistava u kojoj je oduzeto 13 života otkako su u julu 2020. nastavljena izvršenja federalnih smrtnih presuda, može se shvatiti kao još jedan primjer spremnosti na ubistvo koje je obilježilo njegove posljednje dane. Tamo gdje nema priznanja izgubljenih života, ubijanje kao da je lakše. Ti životi se ne tretiraju baš kao životi, a njihov gubitak se ne računa kao značajan. Na taj način Trumpovi posljednji dani, uključujući napad na Kapitol, postaju nasilna reakcija na pokret Black lives matter. Širom svijeta, milioni ljudi su izašli na ulice revoltirani nekažnjenim policijskim ubistvima crnih ljudi, formirajući pokret koji je razotkrio historijski i sistemski rasizam i usprotivio se lahkoći s kojom policija i zatvori uništavaju crne živote. Taj pokret i dalje predstavlja globalnu prijetnju bijeloj supremaciji, a reakcija je nasilna i podla. Suprematisti ne žele izgubiti svoju prednost, čak i ako su je već izgubili i nastavljaju da je gube dok pokreti za rasnu pravdu ostvaruju svoje ciljeve. Trumpov poraz je nezamisliv kao i njihov, a to je bez sumnje jedna od spona koja ih povezuje u sumanutom ubjeđenju o pokradenim izborima.
Prije napada na Kapitol, Trumpovi manijakalni pokušaji da na svaki način poništi svoje gubitke svakako su bili zabrinjavajući, mada i smiješni. Međutim, njihov smisao je u njegovoj općoj nesposobnosti priznanja gubitka. Na tom priznanju, kaže Freude, počiva proces žaljenja. Da bi se gubitak ožalio mora postojati način da se on obilježi, da se o njemu govori, da se on registrira i u tom smislu su neophodni komunikacija i makar potencijal za njegovo javno prihvatanje. Formula poricanja toga glasi otprilike ovako: ne mogu živjetiu svijetu u kome sam izgubio ono što mi je vrijedno, ili ne mogu biti osoba koja je izgubila ono što joj je vrijedno. Uništit ću svijet koji me podsjeća da sam izgubio, ili ću napustiti taj svijet i naći utočište u fantaziji. Ta vrsta poricanja će radije uništiti stvarnost, živjeti u halucinaciji neke bolje stvarnosti, nego registrirati presudu o gubitku koju joj stvarnost isporučuje. Rezultat je oblik destruktivnog bijesa kome nije potreban moralni alibi. To je postalo jasno u trci da se izvrše smrtne presude, ubistva s odobrenjem države, ali i u zanemarivanju broja umrlih zbog covida-19, posebno onih koji ukazuju koliko su manjinske zajednice teško stradale, uključujući najteže pogođeno autohtono stanovništvo ove zemlje. Ima surovog smisla u činjenici da je Trump u svojim posljednjim danima na funkciji sklopio posao koji će uništiti sveta mjesta u Arizoni da bi se podstakla proizvodnja bakra, i to u vrijeme kada u tim zajednicama raste smrtnost zbog propasti javnih politika.
Bijela supremacija je ponovo zauzela slobodan prostor u američkoj politici; trampizam će nadživeti Trumpa i nastaviti da mijenja pojavne oblike. Bijela supremacija je politička fantazija, ali je i historijska realnost. Dijelom se može razumjeti kao odbijanje da se ožali gubitak bjelačke nadmoći koji pokret za crne živote i ideale rasne pravde s pravom zahtjeva. Mada je kucnuo čas da rasisti počnu oplakivati taj gubitak, teško da će pristati na to. Oni znaju da se zamišljeno prirodno pravo može oduzeti, da se oduzima, a da je borba u koju su ušli historijska. Proživljavat će svoju fantaziju dok ih historijska realnost ne zaustavi. Nadajmo se da Bidenov odgovor neće biti jačanje policijske države. Bila bi to surova ironija.
(TBT, The Guardian)