ANALITIKA
Trajna kvazistagnacija
uz u najboljem slučaju minimalne stope rasta, rast nejednakosti, privatizacija
svega, endemska korupcija i pljačka, dalje opadanje očekivane dobiti, moralni
kolaps (u kapitalističkom sistemu ima sve više prevara, krađa i prljavih
trikova), slabljenje Zapada koji se tetura u neizvjesnu budućnost i potpaljuje
razdore i krize na problematičnim tačkama svoje periferije
Piše: Robert Misk, thebosniatimes.ba
Zapažanje da je
zapadni kapitalizam u ozbiljnoj krizi danas je opće mjesto, gotovo kliše. Prije
osam godina, svjetski finansijski sistem je došao do ivice kolapsa, a akcije
spasavanja uspaničenih vlada širom svijeta trajno su opteretile ekonomije naših
zemalja.
Ekonomisti i
analitičari neokonzervativnog, ekonomski liberalnog usmjerenja nemaju šta da
dodaju našem razumjevanju ovih događaja. Njihovi modeli ne objašnjavaju zašto
sistem zasnovan na dereguliranom funkcioniranju tržišta dolazi u krizu – i
zašto se ekonomija ne oporavlja, uprkos daljem razgrađivanju države i
oslobađanju tržišnih sila.
Ekonomisti i
analitičari koji prihvataju Kejnzove ideje i reformistički način mišljenja
bliži su stvarnosti: njihova kritika se može sažeti tvrdnjom da je sistem
destabiliziran pogrešnim politikama – deregulacijom tržišta, liberalizacijom
finansijskog sistema, sužavanjem nadležnosti države i skandaloznim rastom
nejednakosti. Ukratko, pogrešne politike koje su u proteklih 30 godina
proizvele krizu sada se koriste kao recept za oporavak, sa katastrofalnim posljedicama,
a sistem se ne može stabilizirat dok ne razvijemo primjereniji skup ekonomskih
politika.
Pogledajmo
pažljivije šta se događa u svijetu: u Španiji, gdje kilometre obale pokrivaju
napuštene novoizgrađene kuće, spomenici neuspjelom pokušaju oporavka; u Grčkoj,
gdje su „klinike solidarnosti“ prepune ljudi bez zdravstvenog osiguranja; ili u
ruralnoj Americi, gdje se broj nezaposlenih ne smanjuje, uprkos statističkim
indikatorima rasta; u provincijskim gradovima na sjeveru Evrope gdje je
naizgled sve u najboljem redu, mada osjećamo da više ne živimo u doba
prosperiteta, već u najboljem slučaju u stagnaciji, u uslovima sve oštrije
konkurencije i borbe za pristojan životni standard, uz rašireno osjećanje
resentimana i bez vjere u bolju budućnost. Najkraće rečeno, svijet više nije
ono što je bio. Pravo pitanje glasi: šta ako ni kejnzijanski recepti ne budu
mogli pomoći?
Američki
ekonomista Robert Brener je opisao ovaj trend proje 20 godina u knjizi „Ekonomija
globalne turbulencije“ i predskazao budućnost neprekidne krize. On je
skovao termin „sekularna stagnacija“, frazu koju danas rado koriste mnogi
ekonomisti.
Šarm Brenerove
analize je u tome što kraj posleratnog buma i početak postepenog pada
objašnjava koristeći endogene tendencije ili unutrašnju dinamiku i logiku
kapitalizma. Iz njegove analize slijedi zaključak: čak i ako su naše predstave
o njima tek djelimično tačne, te kritično važne tendencije neće nestati same od
sebe i ne mogu se eliminirati primjenom drugačijih ekonomskih politika, jer je
zbog svoje tehnološke i ekonomske prirode razvijeni kapitalizam dostigao limit
koji onemogućava održavanje visokih stopa rasta i dalje povećanje
produktivnosti.
Budući da su se
profitne stope prosječnih kompanija našle na silaznoj putanji, one su uz pomoć
blagonaklonih vlada krenule u veliki napad na prava radnika i socijalnu državu,
što je znatno umanjilo prihode ljudi, ali problem time nije bio riješen, jer je
istim mjerama depresirana i tražnja. Svaki od dosad ponuđenih odgovora na krizu
iznova je vodio do njenog produbljivanja.
U takvom
okruženju očekivano nastaju baloni na
finansijskim tržištima, a finansijske institucije postaju ključni akteri globalnoga
kapitalizma. Ali hipertrofirana finansijska tržišta uvode faktore nestabilnosti
koje su analizirali vrhunski ekonomisti kao što je Hajman Minski. Što je
kockanje na tržištima nepromišljenije, to je čitav sistem bliži ivici
provalije.
Smanjivanje stopa
rasta je sistemski problem. Da bismo to razumjeli moramo razmotriti jedan od
ključnih faktora kapitalističkog rasta. Ono što je kapitalizam činilo
istorijski uspješnim i prosperitetnim bili su investicioni krediti. Drugim rečima,
kapitalizmu je neophodno zaduživanje. Kompanije uzimaju kredite i zadužuju se
da bi investirale. Ali njihove investicije su isplative jedino u uslovima
adekvatnog rasta; ako rast izostane, slijedi talas stečaja.
Ako pažljivo
pogledamo šta se događalo u posljednjih 20 godina, vidjećemo da je uprkos
zaduživanju ekonomski rast bio relativno nizak.
Ekonomija nas uči
da poslije takve eksplozije zaduživanja mora uslijediti veliki rast – uz
kritičku ogradu da je taj rast neodrživ, da se novac ponekad usmjerava u
pogrešne kanale, da se kapital ne alocira na adekvatan način – ali nema nikakve
sumnje da ekspanzija zaduživanja takvih razmjera mora generirati rast. Ipak, to
se nije dogodilo. Dok zaduživanje raste, stope rasta opadaju.
Jedan od
najvažnijih simptoma krize, na koji rijetko obraćamo pažnju, jeste opšti nivo
zaduženosti u kapitalističkim ekonomijama. Pod tim podrazumjevam akumulirani
dug svih ekonomskih aktera, ne samo države: zbir dugovanja vlade, poslovnog
sektora i privatnih domaćinstava. U većini ekonomija ta zaduženost iznosi oko
300 % BDP-a, često i cijelih 400. Prije nekoliko decenija nivo zaduženosti je
bio četiri puta manji. Kako ćemo smanjiti zaduženost ako su stope rasta niske i
kako ćemo finansirati obaveze koje dospijevaju na naplatu?
Možemo li na
osnovu svega ovoga zamisliti kapitulaciju kapitalizma i njegov kraj?
„Slika kraja
kapitalizma koju imam na umu – slika kraja za koji vjerujem da je već počeo –
jeste društveni sistem u trajnom stanju urušavanja“, rekao je njemački sociolog
Volfgang Štrek pre dvije godine. Trajna kvazistagnacija uz u najboljem slučaju
minimalne stope rasta, rast nejednakosti, privatizacija svega, endemska
korupcija i pljačka, dalje opadanje očekivane dobiti, moralni kolaps (u
kapitalističkom sistemu ima sve više prevara, krađa i prljavih trikova),
slabljenje Zapada koji se tetura u neizvjesnu budućnost i potpaljuje razdore i
krize na problematičnim tačkama svoje periferije.
Lari Samers i Pol
Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, opisuju to stanje kao „permanentnu
krizu“. Klintonov ministar finansija – koji sigurno nije ljevičar – govori o „sekularnoj
stagnaciji“ kao nečemu što je očigledno – što znači da je stoljećima dinamičnog
kapitalističkog rasta došao kraj.
U tekstu koji
je privukao veliku pažnju javnosti, poznati ekonomista Robert Dž. Gordon takođe
se bavi pitanjem da li je „doba ekonomskog rasta prošlo“ – bar u SAD.
Ubrzavanje rasta je počelo 1750. godine, da bi vrhunac dostiglo polovinom 20. stoljeća,
nakon čega su slijedili sukcesivni periodi opadanja. Moguće je da su velike
inovacije koje podižu produktivnost i donose ekonomski rast stvar prošlosti:
„Rast produktivnosti… znatno se usporio poslije 1970“. Najvažniji efekti treće
industrijske revolucije – kompjuterizacije i povezanih ušteda u radu – manifestirali
su se u periodu od šezdesetih do kraja devedesetih godina, ali od početka novog
stoljeća praktično nije bilo novih pomaka. Uprkos površnom utisku, u posljednjih
15 godina gotovo da nije bilo zaista produktivnih inovacija. „Izumi poslije
2000. usmjereni su na uređaje za zabavu i komunikaciju koji postaju sve manji i
sve pametniji, ali suštinski ne utiču na produktivnost rada ili životni
standard onako kako su to činili električno osvjetljenje, auta ili vodovodne
instalacije“.
U svojoj posljednjoj
knjizi, Kraj doba normalnosti, ekonomista Džejms K. Galbrajt tvrdi nešto
slično i ide korak dalje. Era prosperiteta koja je trajala od 1850. do 1970.
godine učvrstila je pripadnike ekonomskog esnafa u uvjerenju da je vječni rast
„normalno stanje“, a da su stagnacije i krize privremena „odstupanja“. Galbrajt
smatra da „lijekovi koji su pomagali u prošlosti danas možda neće pomoći“.
Čak i ako
Gordonova teza o usporavanju tempa inovacija nije sasvim tačna, moguće je da
današnje inovacije više ne doprinose prosperitetu kapitalizma u cjelini, već djeluju
na neki drugi način. Prije svega, jedan od ishoda inovacija je gašenje starih
radnih mjesta koje ovog puta nije praćeno otvaranjem novih. Nove digitalne
tehnologije uglavnom se koriste za smanjivanje troškova poslovanja i osvajanje
novih tržišta na račun starijih poslovnih modela. Po tome se današnje vrijeme
razlikuje od prethodnih perioda inovacija: dok je u stara vremena „kreativno
razaranje“ u procesu inovacije ukidalo stare i često loše plaćene poslove (na primjer,
u poljoprivredi) i otvarao ogroman broj novih i boljih radnih mjesta (na primjer,
u auto-industriji), današnje inovacije ostavljaju dio radne snage bez ikakvog
posla, dok drugi dio završava na nesigurnm i povremenim poslovima. Kumulativni
prihod građana je pod sve većim pritiskom i neizbježno opada.
Svi spomenuti
indikatori i analize ukazuju na ono što eksperti nazivaju “stacionarnim
stanjem” – na ekonomiju lišenu rasta.
Naravno, to ne
znači da će kapitalizam zbog toga odmah odumrijeti. Istorija obiluje teorijama
pada koje se nikada nisu ostvarile. Ali s druge strane, ne treba previše
računati ni na njegovu sposobnost preživljavanja. Imajući u vidu simptome koji
ukazuju na stanje hroničnog kolapsa sistema koji se ne može izliječiti
„pametnijim“ ekonomskim politikama, bilo bi korisno da se zapitamo kako će se
oblikovati društvo sutrašnjice, ako se pokaže da su proroci propasti bili u
pravu. Ili, Galbrajtovim riječima: „Kako izaći na kraj s problemima koji su
znatno složeniji od svega što smo iskusili u posljednjih 80 godina. Vrijeme je
da se ozbiljnije pozabavimo potrebama najranjivijih dijelova društva“.
A možda tim
pitanjima treba pristupiti ambicioznije. Možda je postepena tranzicija iz
kapitalističkog sistema u drugačiji ekonomski poredak moguća i možda je ta
tranzicija već počela. To bi naravno bio najbolji scenario.
Na znakove takvih
promjena nailazio sam u mnogim još jakim ekonomijama, kao i u zemljama u krizi.
Nedavno sam razgovarao sa Joanisom Margarisom, direktorom grčke javne
elektro-kompanije, inženjerom i ekonomskim teoretičarem koji je uložio mnogo
vremena u transformaciju sistema proizvodnje energije u Grčkoj u sistem koji će
uključivati proizvodnju i razmjenu na nivou individualnih potrošača. Prije nego
što se priključio rukovodstvu kompanije, radio je kao istraživač na tehničkom univerzitetu
gdje je zajedno sa Elenom Papadolu, ekonomistkinjom iz Sirize, napisao
važan rad o „transformaciji proizvodnje“. Tema njihovog rada je slijedeća: kako
postepeno mijenjati ekonomiju tako da sve više decentraliziranih, samoorganiziranih
firmi, zadruga i inicijativa vremenom dobija sve važniju ulogu – dok na kraju
ne nastane ekonomija mješovitog tipa koju čine privatne kompanije, državna
preduzeća, zadruge i alternativna ekonomska tijela.
Pogledajte oko
sebe i primijetit ćete mnoštvo novih inicijativa na svakom koraku: nevladine
organizacije, kompanije i zadruge koje zajedno grade nove mreže, jezgro nove
vrste socijalizma ili novog oblika ekonomije dijeljenja, komunalne ekonomije
koja je decentralizirana i animirana inicijativama malih grupa. To je
socijalizam koji nema sličnosti sa birokratskom ekonomskom mašinerijom pod
kontrolom državnog aparata, niti sa onim što pamtimo iz vremena komunizma, pa
ni sa društvima državnog kapitalizma u kakvima smo živjeli pre tridesetak
godina. Naravno, to su samo mala ostrva, stotinjak novih inicijativa, ali njihovu
vrijednost i značaj je teško precijeniti – bez njih gotovo da ne bismo preživjeli
ovu krizu. „Vjerujem“, kaže britanski ekonomista Pol Mejson govoreći o takvim
projektima u knjizi Postkapitalizam, da oni nude „mogući izlaz – ali
jedino ako takvi mikro-projekti budu podržani, promovirani i zaštićeni
fundamentalnom promjenom u radu vlada“.
Možda samo treba
da naučimo da posmatramo stvari iz novog ugla. Sjećate li se onih crteža-rebusa
koji gledani s jedne strane izgledaju sasvim haotično, a iz nekog drugog otkrivaju
skrivenu sliku?
Možda isto važi
za našu ekonomiju: vjerujemo da živimo u ekonomiji koju pokreću isključivo
trgovina, profit, novac, materijalno bogatstvo i povezani društveni status.
Zato nam drugi ekonomski faktori, bilo da su to samoorganizirane grupe za
pomoć, udruženja ljudi koji razmjenjuju dobra, zadruge, kreativne ideje za
preduzeća ili humanitarni projekti izgledaju kao nešto što ne pripada sferi
ekonomije, kao zabava malobrojnih zanesenjaka sa komičnim fiks idejama, kao
oblik radne terapije. Ali možda je to pogrešan način posmatranja svijeta. Možda
se uveliko nalazimo u procesu postkapitalističke transformacije – ali to još ne
shvatamo.
(The Bosnia Times, Social
Europe, Preveo Đorđe Tomić, Peščanik.net)