Tokom prvog posjeta egipatskog izaslanstva Tripoliju u posljednjih šest godina, egipatski su se dužnosnici sastali s nekoliko visokih predstavnika GNA-a, uključujući libijskog ministra vanjskih poslova Mohameda Sialu, zamjenika šefa vlade Ahmeda Maiteeqa i ministra unutarnjih poslova Fathija Bashaghu.
Razgovaralo se o važnim pitanjima za obje strane, poput trajnog sporazuma o prekidu vatre dogovorenog krajem listopada u Ženevi, kao i rezultatima rada libijskog zajedničkog vojnog povjerenstva 5+5 i libijskog foruma za politički dijalog. Obje su strane razgovarale i o ponovnoj uspostavi zračnog prometa između dviju zemalja i otvaranju egipatskih zračnih luka za libijske zrakoplove, kao i o otvaranju morskih luka i povratku gospodarskih veza između Tripolija i Kaira. Dvije strane dogovorile su se i o što skorijem otvaranju egipatskog veleposlanstva u Tripoliju.
Ovo su važni događaji za Libiju s obzirom kako je poznato da Egipat snažno podupire Libijsku nacionalnu vojsku – LNA istoka te zemlje, na čelu s generalom Khalifom Haftarom. LNA i vladine snage krajem avgusta potpuno su obustavile svoja vojna djelovanja, da bi se 23. oktobra u Ženevi između njihovih predstavnika postigao sporazum o potpunom prekidu vatre. Također treba podsjetiti kako je prošloga tjedna i visoka turska državna delegacija posjetila Tripoli i da Ankara u sukobu u toj zemlji čvrsto podupire upravo vladu nacionalnog sporazuma na čelu s premijerom Fayezom Al-Sarrajem. Očito je kako se radi na učvršćivanju sporazuma o završetku sukoba i pokušaju iznalaska političkog rješenja gotovo desetljetnog građanskog rata u toj zemlji s obzirom kako je vojnim putom doći do pobjede nad suparničkom stranom sada nemoguće. To je, očito, svima postalo jasno. Međutim, ostaje za vidjeti o kakvom se političkom rješenju uopće može govoriti: jedno je prekid vojnih sukoba, a nešto sasvim drugo dogovor o funkcioniranju zemlje i utjecaju na njezine političke, gospodarske i financijske tokove. Poglavito kada imamo u vidu veliko nepovjerenje i mržnju između istoka i zapada Libije, ali još i važnije – velike pa i potpuno oprečne nacionalne interese na libijskom terenu između snažnih regionalnih i globalnih silnica, a što je, zapravo, i bio glavni uzrok libijske gotovo desetljetne agonije. Osim toga, i bez Libije snažno narušeni i gotovo neprijateljski odnosi između Egipta i Turske teško mogu biti pomoć u rješavanju sukoba u toj zemlji, na koju Ankara želi projicirati svoje vanjskopolitičke interese, prije svega vezane uz tursko-libijsko razgraničenje u akvatoriju istočnog Sredozemnog mora – po Tursku vrlo važnom pitanju s obzirom na tamošnje bogate energetske resurse oko kojih se u toj zoni ona sukobljava s interesima Grčke, Cipra, Izraela i Egipta.
Zato je o završetku libijske ratne agonije još uvijek prerano govoriti iako su i ove naznake, o kojima je bilo riječi u ovom tekstu, itekako znakovite i vrijedne pažnje.
(TBT, GN)
