ANALITIKA
Televizijske vijesti, novinski naslovi, politički govori,
tvitovi i ostali kanali kojima se formuliraju i izražavaju društvene strijepnje
i strahovi – preplavljeni su govorom o „izbjegličkoj krizi“ koja će izazvati
kolaps Evrope. Efekti izvještaja o izbjegličkom talasu dostigli su razmjere
„moralne panike“
Piše: Zygmunt Bauman, thebosniatimes.ba
Televizijske vijesti, novinski naslovi, politički govori,
tvitovi i ostali kanali kojima se formuliraju i izražavaju društvene strijepnje
i strahovi – preplavljeni su govorom o „izbjegličkoj krizi“ koja će izazvati
kolaps Evrope i načina života koji poznajemo i volimo. Na izvjestan način, „izbjeglička
kriza“ je samo nova politički korektna šifra pod kojom kreatori javnog mnjenja
pokoravaju srca i umove javnosti. Efekti izvještaja o izbjegličkom talasu
dostigli su razmjere „moralne panike“ (prema najšire prihvaćenoj definiciji
Vikipedije: „široko rasprostranjeni strah da nastupajuće zlo ugrožava dobrobit
društva“).
Dok pišem ove redove, sprema se nova tragedija – tragedija
okrutne ravnodušnosti i moralnog sljepila. Sve je više znakova da se javno
mnjenje i mediji koji se rukovode isključivo gledanošću približavaju tački
„prezasićenosti izbjegličkom tragedijom“. Mrtva djeca, na brzinu podignuti
zidovi, ograde od bodljikave žice, prepuni izbjeglički kampovi (“prihvatni
centri”), vlade koje dosipaju so na rane izbjeglištva i rizičnog putovanja
tretirajući izbjeglice kao vrele krompire – svi ti skandalozni događaji više
nisu vijest i o njima se sve rijeđe izvještava. Šokantne vijesti ponavljanjem
postaju dosadna rutina svakodnevnice – moralna panika se povlači i ogrnuta
velom zaborava nestaje sa vidika i savjesti. Ko se još sjeća afganistanskih
azilanata koji su se bacali na bodljikavu žicu u Vumeri u Australiji ili ljudi
zatvorenih u logore koje je vlada Australije podigla na ostrvu Nauru i
Uskršnjem ostrvu „da bi spriječila njihov ulazak u teritorijalne vode“? Ili
desetina sudanskih izbjeglica koje je policija pobila u centru Kaira „pošto ih
je UNHCR lišio prava“? (primjeri iz knjige „Rukovanje nepoželjnima“).
Masovne migracije nisu nova pojava; pratile su moderno doba
od samog početka (pomjerale se i ponekad mijenjale smijer) – jer „moderni način
života“ podrazumjeva stvaranje „suvišnih ljudi“ (lokalno „beskorisnih“ – jer
zbog ekonomskog napretka za njih više nema posla, ili lokalno „nepoželjnih“ –
odbačenih zbog sukoba, nemira i trvenja izazvanih društvenim/političkim
transformacijama i povezanim borbama za moć). Tako danas trpimo posljedice
duboke i naizgled nerješive destabilizacije područja Bliskog istoka izazvane
pogrešnim, neodgovorno kratkovidim i nedosljednim politikama i vojnim
avanturama zapadnih sila.
Faktori koji generiraju današnje masovne pokrete
stanovništva su dvojne prirode na mjestu polaska. Takvi su i njihovi efekti na
odredištu i reakcije u zemljama koje primaju izbjeglice. U „razvijenim“ dijelovima
svijeta, tamo gdje ekonomski migranti i izbjeglice traže utočište, poslovni
interesi raširenih ruku dočekuju priliv jeftine radne snage i vještina koje će
donijeti profit (kao što primjećuje Dominic Casciani: „Britanski poslodavci su
danas veoma vješti u pronalaženju jeftine strane radne snage – agencije za
zapošljavanje vrijedno traže i angažuju strane radnike na kontinentu“); s druge
strane, za najveći dio stanovništva opterećenog egzistencijalnim strahovima i neizvjesnošću
društvenog statusa i perspektive, priliv izbjeglica je najava zaoštravanja
konkurencije na tržištu rada, još veće neizvjesnosti i sve manjih izgleda da će
se situacija popraviti: rezultat je politički eksplozivno stanje uma u doba
kada političari nespretno krivudaju pokušavajući da istovremeno zadovolje
gospodare koji kontrolišu kapital i umire prestrašeno biračko tijelo.
Ukratko, sudeći po tome kako stvari stoje i kako će još dugo
stajati, mali su izgledi da će masovne migracije prestati – bilo zato što su
razlozi za migracije nestali ili zato što je neko pronašao efikasan način da ih
zaustavi. Kao što je Robert Winder slikovito primjetio u predgovoru drugom
izdanje knjige Prokleti stranci (Bloody Foreigners) – “Možemo postaviti
ležaljku na plažu i vikati na talase, ali plima nas neće poslušati, more se
neće povući”. Podizanje zidova da bi se migranti spriječili da se “usele u naša
dvorišta” liči na anegdotu o antičkom filozofu Diogenu. Diogen je čitav dan
gurao bure ulicama rodne Sinope, a kad su ga pitali zašto to radi, odgovorio je
da je vidio susjede kako užurbano zagrađuju vrata svojih kuća i oštre mačeve,
pa je odlučio da i on doprinese pripremama za odbranu grada od Aleksandrove
vojske.
Ono što je novo u nekoliko posljednjih godina jeste nagli
porast broja izbjeglica i azilanata koji se pridružuju migrantima koji već dugo
kucaju na vrata Evrope; porast je uzrokovan umnožavanjem „neuspješnih“ ili
sasvim disfunkcionalnih zemalja, teritorija na kojima država i zakon ne
postoje, čime je postavljena pozornica za beskrajne plemenske i sektaške ratove,
masovne likvidacije i svakodnevnu pljačku. Ta kolateralna šteta je u velikoj mjeri
posljedica fatalno nepromišljenih i na propast osuđenih vojnih kampanja u
Avganistanu i Iraku, gdje je rušenjem diktatorskih režima otvorena sezona haosa
i nasilja. Nasilju doprinosi globalna trgovina oružjem koja se otela kontroli
zahvaljujući podršci vojne industrije u potrazi za profitom, uz prećutnu
podršku vlada koje prodajom oružja pokušavaju da uvećaju BDP (podrška se često
i javno demonstrira na međunarodnim sajmovima oružja). Talasi izbjeglica koji
zbog nasumičnog nasilja napuštaju domove i sve što imaju priključuju se
relativno stabilnom prilivu takozvanih „ekonomskih migranata“ koje pokreće
obična ljudska želja da sa neplodne zemlje odu negdje gde je trava zelenija: iz
siromašnih zemalja bez perspektive u zemlje iz snova koje obiluju mogućnostima.
O toj rijeci ljudi koji traže samo pristojne uslove za život (koja je ravnomjerno
tekla od početka čovječanstva, a ubrzana je modernom industrijom koja proizvodi
suvišne ljude i propuštene živote. Paul Collier kaže slijedeće (u Izlasku –
Exodusu):
„Prva važna činjenica je groteskno velika razlika u
prihodima između siromašnih i bogatih zemalja, koja će se uz sadašnje stope
globalnog rasta održati bar još nekoliko decenija. Drugo, migracija ne može
značajno umanjiti postojeću razliku jer su mehanizmi povratne sprege previše
slabi. Treće, dok traju migracije nastavit će se i akumulacija dijaspore. Zato
će razlike u prihodima potrajati, a podsticaji za migraciju ojačati. Otuda slijedi
da će migracija iz siromašnih u bogate zemlje nastaviti da se ubrzava.
Međunarodna migracija ne može dostići stanje ravnoteže u doglednoj budućnosti:
svjedoci smo početka perioda disbalansa epskih razmjera.“
Collier je izračunao (koristeći podatke prikupljene do 2000.
godine) da je „međunarodna migracija iz siromašnih u bogate zemlje naglo
porasla u periodu od 1960. do 2000, sa manje od 20 na preko 60 miliona. Takođe,
rast se neprekidno ubrzavao sa svakom narednom decenijom… Razumno je pretpostaviti
da će se taj trend nastaviti“. Ako se migracija prepusti sopstvenoj logici i
zamahu, populacije siromašnih i bogatih zemalja će se ponašati kao tečnost u
spojenim sudovima. Broj migranata će nastaviti da raste do tačke ravnoteže, dok
se na našoj globaliziranoj planeti uslovi života u „razvijenim regionima“ i
„regionima u razvoju(?)“ ne ujednače. Ali, sva je prilika da će morati proći
još nekoliko decenija da bi se to dogodilo – čak i ako zanemarimo moguće
nepredvidive istorijske obrte.
Beskrajna priča
Ljudi koji bježe od ratnih zvjerstava, despotizma, užasa
gladovanja i odsustva perspektive kucali su na tuđa vrata od početka modernog
doba. Za ljude s druge strane vrata pridošlice su uvijek bili prije svega
stranci. Tako je i danas. Stranci izazivaju paniku upravo zato što su „strani“
– zastrašujuće nepredvidivi, različiti od ljudi sa kojima svakodnedno
komuniciramo i za koje vjerujemo da znamo šta od njih možemo očekivati; priliv
stranaca mogao bi uništiti sve ono do čega držimo i okončati poznat i udoban
način života. Ljude s kojima smo navikli da živimo u našim susjedstvima, na
ulicama i radnim mjestima dijelimo na prijatelje i neprijatelje, na one kojima
nudimo dobrodošlicu i one koje samo toleriramo; bez obzira na kategoriju u koju
ih smještamo, odlično znamo kako se s njima treba ophoditi. O strancima ne
znamo dovoljno da bismo ispravno tumačili njihove poteze i primjereno reagirali.
Situacije u kojima ne znamo šta treba činiti, situacije koje nismo sami
proizveli i koje su van naše kontrole su glavni izvori anksioznosti i straha.
To su, moglo bi se reći, univerzalni i vanvremenski problemi
sa „strancima među nama“ – problemi koji su se javljali u svakoj epohi i
opterećivali sve segmente stanovništva manje-više ravnomjerno. Gusto naseljena
gradska područja neizbježno generiraju kontradiktorne impulse „miksofilije“ (osjećanja
privlačnosti raznolikog, heteronomnog okruženja koje obiluje nepoznatim i
neistraženim iskustvima i otuda nudi obećanje avanture i otkrića), i
„miksofobije“ (straha od prevelike količine nepoznatog, neukrotivog, prijetećeg,
nekontroliranog). Prvi impuls je glavna atrakcija života u gradu – drugi je
njegovo najveće prokletstvo, naročito u očima manje uspješnih i imućnih, onih
ljudi koji – za razliku od bogate i privelegirane elite u „ograđenim
zajednicama“, izoliranih od neprijatne, zbunjujuće i zastrašujuće vreve
gradskih ulica – nemaju mogućnost da se zaštite od bezbrojnih zamki i zasjeda
razbacanih širom heterogenog, često nenaklonjenog, nepovjerljivog i
neprijateljskog urbanog okruženja čijim opasnostima će doživotno biti izloženi.
Alberto Nardelli nas obavještava:
„Gotovo 40 odsto Evropljana navodi imigraciju kao najveći
problem Evropske unije. Prije samo jedne godine tako se izjašnjavalo manje od
25 odsto ispitanika. Jedno od dvoje Britanaca smatra da je imigracija
najvažnije pitanje koje se mora riješiti.“
Ali u našem sve naglašenije dereguliranom, policentričnom,
razglobljenom svijetu ambivalencije urbanog života nisu jedini razlog za osjećanje
nelagodnosti, straha, neprijateljstva, pa čak i impulsa nasilja pred prizorom
novopridošlih beskućnika. Isto važi i za različite načine upotrebe i
zloupotrebe njihovog evidentnog očaja i nemoći. Iza takvih osjećanja stoje još
dva impulsa koji se mogu dovesti u vezu sa osobenostima našeg
postderegulacijskog načina života i kohabitacije. U pitanju su faktori koji su
naizgled sasvim različiti i djeluju na različite kategorije ljudi. Oba impulsa
produbljuju neprijateljska osjećanja i resantiman prema imigrantima – ali to
čine u različitim segmentima domaće populacije.
Životinjska farma
Prvi impuls prati donekle osavremenjen obrazac skiciran još
u Ezopovoj basni o zečevima i žabama. Druge životinje su toliko proganjale
zečeve da oni više nisu znali šta da rade. Čim bi primjetili da se neka
životinja približava, davali su se u bijeg. Jednog dana pored njih je protrčalo
krdo konja i uspaničeni zečevi su pobjegli na obližnje jezero, u namjeri da se
tamo utope, jer im je bilo dosta života u strahu. Kada su se približili obali
jezera, uplašene žabe su poskakale u vodu. “Ipak nije sve tako crno kao što
izgleda”, reče jedan od zečeva. Nema potrebe da se bira smrt umjesto života.
Naravoučenije Ezopove priče je jednostavno: zadovoljstvo koje je zec osjetio
bilo je olakšanje, dobrodošao predah od svakodnevnog proganjanja i života u
strahu, proizvedeno saznanjem da uvijek ima nekoga čiji je život još teži.
U našem društvu ima mnogo zečeva koje „druge životinje
proganjaju“, baš kao one iz Ezopove basne; već nekoliko decenija njihov broj
raste, reklo bi se nezaustavljivo. Žive u bijedi, poniženju i sramoti usred
društva koje ih odbacuje, dok se hvali slikama neviđene raskoši i obilja;
životinje koje proganjaju naše zečeve su drugi ljudi, vrijeđaju ih poricanjem
vrijednosti i uskraćivanjem poštovanja – a sud sopstvene savjesti ih cenzurira,
unižava i ismijava zbog očigledne neposobnosti da dostignu druge. U svijetu u
kojem se od svakoga očekuje da „stvori sebe“, takvi ljudski zečevi kojima su
uskraćeni poštovanje, pažnja i priznanje završavaju kao zečevi iz Ezopove
basne, bačeni na „dno“ pakla – ostavljeni tamo bez nade i obećanja mogućeg
iskupljenja ili spasa.
Za izopćenike koji slute da su dotakli dno, otkriće da
postoji još jedan sprat ispod onog na kom su završili pravi je melem za dušu,
saznanje koje im vraća ljudsko dostojanstvo i čuva ono malo samopoštovanja koje
im je ostalo. Prispjeće nepregledne mase migranata beskućnika kojima su ljudska
prava oduzeta ne samo u praksi nego i slovom zakona donosi (rijetku) priliku za
takav događaj. Time se mogu objasniti podudaranja perioda masovne migracije i
uspona ksenofobije, rasizma i šovinističkog nacionalizma, kao i zapanjujući
istorijski uspjesi ksenofobnih, rasističkih, šovinističkih partija i pokreta i
njihovih militantnih lidera.
Dno ispod dna
Nacionalni front koji predvodi Marine le Pen privlači
uglavnom glasove sa dna ljestvice – glasove obespravljenih, diskriminisanih,
osiromašenih i isključenih slojeva francuskog društva, ljudi okupljenih oko
izričito formuliranog ili podrazumjevanog slogana „Francuska pripada
Francuzima“. Za ljude ugrožene prećutnim, (sada) možda i formaliziranim
mehanizmima isključivanja iz društva, to je dragocjen slogan: nacionalizam je
onaj sanjani čamac za spasavanje (mašina za uskrsnuće?) njihovog izbljedjelog
ili već sasvim urušenog samopoštovanja. Biti Francuz (ili Francuskinja) – to je
jedino (jedino dostupno?) obilježje koje ih smješta u isto kategoriju sa
dobrim, plemenitim, uzvišenim i moćnim ljudima na vrhu i postavlja iznad slično
unesrećenih stranaca, novopridošlica bez države. Imigranti su ono skriveno dno
ispod dna koje su tražili – podzemlje ispod podzemlja na koje su domaći
„jadnici“ osuđeni, prizor koji im pomaže da sopstvenu sudbinu ne doživljavaju
više kao apsolutno ponižavajuću, gorku, neprihvatljivu i nepodnošljivu.
Pored uobičajenog vanvremenskog nepovjerenja prema strancima
postoji i jedan dodatni razlog da osjećamo nezadovoljstvo zbog masovnog priliva
izbjeglica i azilanata; taj razlog je posebno blizak jednom drugom segmentu
društva – nastajućem „prekarijatu“: ljudima koji strahuju od gubitka stečenih
posjeda i društvenog statusa. Oni se utoliko razlikuju od Ezopovih zečeva
potonulih u očaj koji su sve već izgubili ili nikada nisu ni dobili priliku da
bilo šta steknu.
Stranci na obalama – i na ulicama
Iznenadnu masovnu pojavu stranaca na našim ulicama nismo mi
izazvali i ona nije pod našom kontrolom. Niko nas nije pitao, niko nam nije
tražio dozvolu. Nije neobično što nove talase izbjeglica mnogi vide (da upotrijebim
riječi Bertolda Brechta) kao „glasnika koji nosi lošu vest“. Oni su otjelovljenje
obrušavanja jednog poretka na izdisaju (šta god podrazumjevali pod „poretkom“:
stanje stvari u kojem su veze između uzroka i posljedica stabilne i otuda
razumljive i predvidive, tako da ljudi unutar poretka znaju šta treba činiti):
izbjeglica je kao čovjek s tablom oko vrata na kojoj piše da se bliži kraj svijeta.
Kao što primjećuje Jonathan Rutheford, „oni donose loše vijesti iz dalekih
krajeva i spuštaju ih pred naša vrata“. Oni nam saopštavaju i podsjećaju nas na
nešto što bismo rado zaboravili: da negdje na svijetu postoje globalne, daleke,
neopipljive, skrivene, misteriozne sile koje ponekad čujemo, ali ih nikad ne
vidimo, dovoljno moćne da se umiješaju u naše živote, uprkos našim željama i
planovima.
Po nekoj čudnoj logici, „kolateralne žrtve“ tih sila često
doživljavamo kao prethodnicu upućenu da podigne logore unutar naših zidina. Ti
nomadi – ne po izboru već po presudi okrutne sudbine – razdražuju nas i ljute
podsjećanjem na (neizlječivu?) nesigurnost našeg položaja i teško stečenog
blagostanja – a ljudski je, previše ljudski, kriviti i kažnjavati glasnike koji
samo prenose poruke zbunjujućih, nerazumljivih, zastrašujućih i opravdano
omraženih globalnih sila za koje slutimo da stoje iza agonije i ponižavajućeg osjećanja
egzistencijalne nesigurnosti koja nam razara vjeru u sebe i ruši životne
projekte. Ne možemo učiniti ništa da zauzdamo neuhvatljive i udaljene sile
globalizacije – ali možemo preusmjeriti bijes na produkte njihovog djelovanja
koji su nam nadohvat ruke. Naravno, korijen problema ostaje van domašaja naših
izliva bijesa, ali tako bar dobijamo kratak predah od poniženja, bespomoćnosti
i nesposobnosti da se odupremo parališućoj neizvjesnosti našeg položaja u svijetu.
Ta izvrnuta logika i mentalni stav koji otuda proističe
stvaraju plodno tle koje privlači skupljače glasova: to je prilika koju
političari ne propuštaju. Unovčavanje strepnje izazvane prilivom izbjeglica i
straha da će zbog toga pasti nadnice i plate koje već dugo stagniraju i
produžiti se već dugački redovi ljudi koji uzaludno čekaju rijetke poslove –
iskušenje je kojem malo koji političar na vlasti ili u opoziciji može odoljeti.
Strategije koje političari koriste da bi ugrabili dobru priliku su brojne i
raznolike, ali jedna stvar je sasvim izvjesna: politika razdvajanja i
održavanja distance, izgradnje zidova umjesto mostova i „gluhi soba“ umjesto
otvorenih linija za komunikaciju (ukratko, pranje ruku i skrivanje
ravnodušnosti iza maske tolerancije) vodi pravo u pustinju uzajamnog nepovjerenja,
otuđenja i daljeg pogoršanja stanja.
Mada varljivo utješna na kraći rok (pošto je izazov gurnut
pod tepih), ta samoubistvena politika samo uvećava zalihe dinamita za neku
buduću eksploziju. Zato i naš zaključak treba biti sasvim jasan: jedini način
da uspješno riješimo sadašnje i očekivane buduće probleme jeste odbacivanje
iskušenja podjele; zapravo, podjelu treba onemogućiti tako što ćemo odmah
srušiti ograde „prihvatnih centara“ i dozvoliti da neugodne razlike, razilaženja
i samonametnuta otuđenja stupe u neposredan, svakodnevni i sve bliži kontakt –
u nadi da će to dovesti do fuzije horizonata umjesto prvo nametane, a potom
zdušno prihvaćene sve opasnije fisije.
Dugo i teško putovanje
Da, znam – to znači da nas čeka dug period teškoća i
trzavica; malo je vjerovatno da će takav izbor odmah donijeti olakšanje i
moguće je da će se sumnje i animoziteti u početku čak produbiti; ipak, ne vjerujem
da postoji alternativa, udobniji, manje rizičan put, prečica koja vodi pravo do
rješenja problema. Čovječanstvo i čovječnost su u krizi – jedini izlaz iz krize
je solidarnost među ljudima. Prva velika prepreka na putu izlaska iz procesa
uzajamnog otuđenja je odsustvo dijaloga: tišina, samootuđenje, distanca,
nezainteresiranost, nemar, ravnodušnost. Namjesto dvojstva ljubavi i mržnje,
dijalektiku povlačenja granica treba ispitati iz perspektive trijade ljubavi,
mržnje i ravnodušnosti ili nemara.
Evo šta je o poroku ili grijehu ravnodušnosti rekao papa
Franjo prilikom posjete Lampeduzi 8. jula 2013. – gde su „moralna panika“ i
moralni debakl kojem prisustvujemo i počeli:
„Koliko je zalutalih među nama, uključujući i mene; ne
poklanjamo pažnju svijetu u kom živimo; ne brinemo o njemu, ne štitimo ono što
je Bog stvorio za sve ljude, ne brinemo jedni o drugima! Kada cijeli svijet
tako zaluta, događaju se ovakve tragedije… Moramo se zapitati: ko je odgovoran
za krv naše braće i sestara? Niko! To je naš odgovor: nisam ja; ja nemam ništa
s tim; mora da je neko drugi, sigurno nisam ja… U našem svijetu niko se ne osjeća
odgovornim; izgubili smo osjećaj odgovornosti za braću i sestre… Kultura
blagostanja koja nas navodi da mislimo samo na sebe učinila nas je neosjetljivima
na vapaje drugih, zatvara nas u balone od sapunice koji su lijepi, ali nemaju
sadržaja; pružaju samo prolaznu i praznu iluziju koja navodi na ravnodušnost
prema drugima, štaviše, vodi u globalizaciju ravnodušnosti. U globaliziranom svijetu
patimo od globalne ravnodušnosti. Navikli smo na tuđu patnju: ne tiče me se, ne
zanima me, to nije moj problem!“
Papa Franjo poziva „da izbrišemo ono što je od Iroda ostalo
u našim srcima; da molimo gospoda za milost da oplačemo sopstvenu ravnodušnost,
da oplačemo okrutnost svijeta, okrutnost u našim srcima i srcima svih onih koji
u anonimnosti donose društveno i ekonomski važne odluke kojima se otvaraju
vrata tragedijama poput ove“. Rekavši to, zapitao se: „Je li neko zaplakao? Je
li u našem svijetu neko danas zaplakao?“
(The Bosnia Times, Preveo Đorđe Tomić, Peščanik.net)