ANALITIKA
Razlog zašto je deklaraciju uputila SDPS
jeste jednostavan – kao politička partija koja baštini tekovine antifašističke
borbe i zbog ogromnih žrtava koje su pale u toj borbi za slobodu koju mi danas
uživamo, imamo obavezu da učinimo sve kako bi se zaustavilo rehabilitaciono
ludilo koje je zahvatilo Srbiju!
Piše: Meho Omerović, thebosniatimes.ba
Poslanici Socijaldemokratske partije Srbije
podnijeli su Skupštini Srbije prijedlog Deklaracije o osudi rehabilitacija
pripadnika okupacionih snaga i kvislinških formacija, koji su izvršili ili
učestvovali u izvršenju ratnih zločina. Blago rečeno, “zanimljivo je”
da je na konferenciji za medije u Domu skupštine, 18. januara kada je
predstavljena ova deklaracija, bilo prisutno na desetine novinara i sedam TV
kamera, ali osim novosadskog Dnevnika i elektronskog izdanja Danasa, nijedan
medij, ni štampani ni elektronski, nije objavio ni jednu jedinu riječ o tome!
Komentar je izlišan.
Razlog zašto je deklaraciju uputila SDPS
jeste jednostavan – kao politička partija koja baštini tekovine antifašističke
borbe i zbog ogromnih žrtava koje su pale u toj borbi za slobodu koju mi danas
uživamo, imamo obavezu da učinimo sve kako bi se zaustavilo rehabilitaciono
ludilo koje je zahvatilo Srbiju!
Uvijek se moramo podsjećati da je Srbija
jedna od zemalja koje su procentualno dale najviše žrtava u borbi protiv
fašizma. S druge strane, jasno se mora pokazati da li zvanična Srbija stoji iza
svega što je izgleda danas postalo pomodno i što se pokušava raditi kroz
raznorazne rehabilitacije. U godini koja je iza nas, kada je cijeli slobodarski
sviet obilježavao 70 godina od pobjede nad fašizmom, Srbija se odriče svoje
slavne antifašističke prošlosti. Umjesto da to sa ponosom ističemo, pojedini
predstavnici vlasti zatvaraju oči pred veličanjem onih koji su služili tom zlu,
ili se stide što su predstavnici naše zemlje kroz NOB učestvovali u tom
istorijskom činu i bili na pobjedničkoj strani.
Ovo što se pokušava sa rehabilitacijama
ratnih zločinaca, osvedočenih saradnika okupatora, nije ništa drugo nego
silovanje istorije i falsifikovanje onih činjenica o kojima cieli slobodarski
svijet zna istinu. Nigde na svijetu niko ne rehabilitira osvjedočene saradnike
okupatora. U Francuskoj i Norveškoj ne bi palo na pamet da rehabilitira Petena
ili Kvislinga. Srbija se izgleda stidi svoje slavne antifašističke i
antinacističke istorije i pravog antifašističkog pokreta – partizana na čelu sa
Josipom Brozom Titom! Danas se i ustanak od 4. jula 1941. godine proglašava
greškom, koketiranje sa fašizmom naziva se patriotizmom, istinski pobjednici
nad fašizmom proglašavaju se okupatorima i ubicama. Kada je sve tako, fašizam
se praktično proglašava jednom od legitimnih ideologija, a rehabilitiraju se ne
samo saradnici okupatora nego i sam fašizam i nacizam. Pokušaj da se
antikomunizam izjednači sa antifašizmom je sramota za sve nas, a ne može se ići
u Evropu, koja je sazdana na temeljima antifašizma, prekrajajući njenu
istoriju, koketirati i veličati snage koje su poražene od te iste
antifašističke Evrope! A kako je sve počelo?
Čim se formirala vlast poslije petooktobarskih
promena, prvo što je uradila bila je promjena naziva ulica u Beogradu. Svako
ime narodnog heroja, nekoga ko ih je asocirao na komuniste ili partizane, a
najviše je bilo onih koji su dali život za slobodu Beograda. Išlo se toliko
ostrašćeno, da kada im je ponestalo imena, onda su davali nazive drveća i
pojmova! Ulicu Žarka Marinovića, vođu studentskih demonstracija iz 1936.
godine, koga su ubili žandarmi 4. aprila (što je i dalje Dan studenata
Beograda), zamjenila je Ulica lipa! Samo zato što neko od novokomponiranih
patriota nije provjerio datume, pa su mislili da je riječ o komunističkom
lideru. Pored toga, nije ostala nijedna od ulica sa nazivima sovjetskih maršala
koji su učestvovali u oslobađanju Beograda.
Na kraju 2004. godine donijet je Zakon o
izjednačavanju prava pobjedonosnog antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog
rata – partizana sa kolaboracionističkim, zločinačkim četničkim pokretom Draže
Mihailovića. Tri dana i tri noći trajala je burna rasprava u Skupštini. S jedne
strane su SPO, plus oba njegova otcjepljena krila sa DSS, SSJ, G17, a s druge
samo SPS i dva poslanika Socijaldemokratije Ljiljana Nestorović i moja
malenkost. U raspravi nisu željeli učestvovati poslanici SRS, dok su poslanici
DS u tom trenutku bojkotirali rad Parlamenta. I šta se onda dešava? Došlo se do
glasanja i bilo je jasno da nema čak ni kvoruma. I onda poslanici DS prekidaju
bojkot, vraćaju se i ne samo da daju kvorum nego i glasaju za ovaj zakon.
Glasaju za prekrajanje istorije. Glasaju za početak rehabilitacionog ludila.
Naredne godine će pokazati i zašto su to
uradili. Donose se zakoni o rehabilitaciji 2006. i izmene 2011. Počinje sudski
proces rehabilitacije Draže Mihailovića, a po Srbiji sudovi štancuju presude o
rehabilitaciji stotinak ljudi, čak i dokazanih ratnih zločinaca. Formira se
državna komisija za utvrđivanje činjenica o ubistvu đenerala, pravi se farsa od
istorije, sve se radi pod komandom Slobodana Homena, državnog sekretara, čoveka
koji je po svojoj mjeri pravio ove zakone, kako bi iz restitucije on i mnoga
djeca koja su potomci saradnika okupatora došli do imovine u centru Beograda!
Troše se stotine hiljada eura svih građana Srbije, kako bi se putovalo po
svijetu – od Londona, Pariza, Moskve, u tzv. “potrazi za dokazima o mjestu
gde su posmrtni ostaci”. Obznanili su nam čak i da je “pronađen prvi
zvanični dokument u kome se govori o danu strijeljanja”. A i vrapci znaju
da su još novine onog doba i sve potonje knjige pisale o 17. julu 1946. godine,
kao danu kada je izvršena smrtna kazna. Namjerno su zaobišli Berlin, iako je
tamo bio đeneralov gazda i štab. Tamo sve lijepo piše, kako to inače rade
pedantni Njemci.
Homen je obećao “i nova svjedočenja o
uticaju Kominterne na sudski postupak”. Zanimljivo je da svako osim Homena
i dežurnih istoričara zna notornu činjenicu da u vrijeme hapšenja Mihailovića i
njegovog suđenja Kominterna već nekoliko godina nijepostojala. Homenu i
njegovim saveznicima nije važan sam Draža niti rehabilitacija. Ne koriste oni
ni činjenice, ni istorijska znanja, ali jako dobro koriste nepostojeću
Kominternu, “londonske arhive”, “anonimne špijune”.
Rehabilitacija je samo manipulacija tzv. kontinuitetom nacionalne države i
njene istorije za jednokratnu upotrebu, a prije svega za lične potrebe dela
vladajuće elite kojoj je Homen alfa i omega u ovoj operaciji.
Potom, održavanje pomena Nediću i Ljotiću u
Sabornoj crkvi i to na Dan pobede, 9. maja 2009. godine, jeste jasan pokazatelj
na čijoj je strani crkva. Na parastosima prisustvuje ministar u Vladi. Po
nalogu tadašnjeg direktora BIA, funkcionera DS, Saše Vukadinovića na Ravnoj
gori dvojica visokih pripadnika BIA polažu vijenac na spomenik čoveku koji je
pravosnažno osuđen za ratne zločine. Naravno prisutni su i visoki funkcioneri
SPO i opet DS.
I dok je naša država tragala za kostima
đenerala poražene vojske, u Moskvi se obilježavala 65. godišnjica pobjede nad
fašizmom, a tamo nas nije bilo. Na novinarsko pitanje zašto Srbija ne
učestvuje, odgovor je dao Putin: “Srbija se odrekla svog
antifašizma!”
Pobjede nad fašizmom se sjetimo samo kada
se to ne može izbjeći, kao što je bilo prilikom obilježavanja 70 godina od
oslobođenja Beograda i posjete predsjednika Rusije, kada su svi naprečac
postali ljubitelji Crvene armije, ali vješto prikrivajući i čak ne spominjući
ko su stvarni oslobodioci Beograda. Ikonografija je bila u funkciji
obilježavanja 100 godina od Prvog svjetskog rata, pa neka se snađe ko može.
Samo da se slučajno ne spomenu partizani.
Vrhunac u prekrajanju istorije je odluka
Višeg suda u Beogradu da usvoji zahtjev za rehabilitaciju Draže Mihailovića.
Tom skandaloznom i sramotnom odlukom Srbija se stavlja na poraženu stranu u
Drugom svjetskom ratu. Cinizam je što sudija kaže: “da sud nije utvrđivao
činjenicu da li je on ratni zločinac već da li je postupak prema njemu bio fer
i pravičan”. Ali, ako se rehabilitira vođa Ravnogorskog pokreta, onda to
znači da se rehabilitira i njihov program, a to su: izdaja, zločini,
kolaboracija sa Hitlerom, mržnja prema drugima, čišćenje državne teritorije od
svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
Pošto je Pandorina kutija otvorena, stiže
zahtjev i kampanja za rehabilitaciju Milana Nedića. Predsjednik kvislinške
srpske vlade, čovjek koji ne samo da je veličao Treći rajh i Hitlera, nego je
svojim uredbama i naredbama sprovodio zakone kojima je istrijebio Jevreje već
poslije nekoliko mjeseci. Srbija je postala prva teritorija u porobljenoj
Evropi koja je “očišćena od Jevreja”. Taj čovjek je ostao na istoj
poziciji čak i kada su ubijana djeca u Kragujevcu. Čak je i emigracija na čelu
sa predsjednikom Jugoslovenske vlade u izbjeglištvu, Slobodanom Jovanovićem,
Nedića označila kao jednog od najvažnijih kolaboracionista nacista u Srbiji.
Rehabilitirati Nedića značilo bi definitivno izbrisati i poništiti slobodarsku
tradiciju koju srpski narod ima. Postupci rehabilitacije su stvorili utisak u
javnosti da rehabilitacija nema granica, što je ohrabrilo sljedbenike i potomke
notornih fašista i kvislinga, koji ne samo da su bili u službi okupatora već su
mu i idejno pripadali.
I zato kroz Deklaraciju koju smo predložili
Skupštini želimo naglasiti da saradnici okupatora nemaju ni vjeru ni naciju,
oni su bili na svim stranama – i Srbi i Mađari i Hrvati i Bugari i muslimani. U
tom smislu nam niko ne može prebaciti da ovaj naš prijedlog ima bilo kakvu
obojenost. To je Deklaracija za istinu, za odbranu istorijskih činjenica, za
odbranu tekovina antifašističke borbe, kojom ćemo kao najviši organ vlasti, kao
predstavničko tijelo svih građana Srbije, odati priznanje i još jednom se
pokloniti milionskim žrtvama koje je ova zemlja dala u borbi protiv fašizma i
za oslobođenje.
Zbog toga je potrebno kroz najviši organ
vlasti jasno osuditi rehabilitaciju pripadnika okupacionih snaga i kvislinških
formacija. Ako to ne uradimo, uslijedit će rehabilitacije Ljotića, Milana
Aćimovića, Dragog Jovanovića, Aćif-efendije i, što da ne, generala Lera. I
njemu je sudio isti komunistički sud, ni on nije imao pravično i fer suđenje!
*Autor je narodni poslanik i visoki
funkcioner Socijaldemokratske partije
(The Bosnia Times, Danas)