ANALITIKA
Neprijatna pouka koju treba izvući iz ovih događaja jeste da
davanje glasa obespravljenima, takvima kakvi jesu, nije dovoljno: da bi ostvarili
istinsku emancipaciju potrebno im je obrazovanje (sopstveno i uz našu
pomoć) za slobodu
Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Ko su „podlih osam“ u istoimenom Tarantinovom filmu? SVI su
podli – bijeli rasisti i crni vojnik Unije, muškarci i žene, predstavnici
zakona i kriminalci – svi su jednako zli, brutalni i osvetoljubivi.
Nejneprijatnija scena u filmu je ona u kojoj crni oficir (igra ga superiorni
Samjuel L. Džekson) detaljno i sa očevidnim zadovoljstvom prepričava starom
generalu Konfederacije kako je ubio njegovog sina rasistu, odgovornog za smrt
mnoštva crnih ljudi. Pošto ga je primorao da nag pješači po snijegu na ledenom
vjetru, Džekson je promrzlom bijelom mladiću obećao da će mu dati toplo ćebe
ako ga oralno zadovolji. Kada je mladić to uradio, Džekson je prekršio obećanje
i ostavio ga da se smrzne u snijegu. U ratu protiv rasizma nema dobrih momaka –
u rat svi ulaze s krajnjom brutalnošću. Nisu li lekcije koje se mogu izvući iz
nedavnih događaja u Kelnu zabrinjavajuće slične lekcijama Tarantinovog filma?
To što su izbjeglice i sami (većinom) žrtve iz ratom uništenih zemalja ne sprječava
ih da se nedostojno ponašaju. Lahko zaboravljamo da u patnji nema ničeg
iskupljujućeg: žrtva sa dna društvene ljestvice ne mora biti moralno ispravna
osoba.
Ali to uopćeno zapažanje nije dovoljno – moramo detaljnije
ispitati okolnosti koje su dovele do incidenta u Kelnu. U analizi globalne
situacije poslije bombaških napada u Parizu, Alen Badiju razlikuje tri
preovlađujuća tipa subjektiviteta u današnjem globalnom kapitalizmu. To su: (1)
„civilizirani“ liberalno-demokratski subjekt zapadne srednje klase; (2) ljudi
koji žive van granica zapada, koji obuzeti „željom za zapadom –le desir
d’Occident“ očajnički oponašaju „civilizirani“ način života zapadne
srednje klase; i (3) fašistički nihilisti, čija se zavist prema zapadu pretvara
u ubilačku autodestruktivnu mržnju. Badiju tvrdi da je ono što mediji opisuju
kao „radikalizaciju“ zapravo fašizacija muslimana: „Ukratko, taj fašizam je
samo druga strana frustrirane želje za zapadom i organiziran je u manje-više
vojničkom stilu, po uzoru na fleksibilni model mafije, uz korištenje različitih
ideoloških boja i formalno pozivanje na religiju“.
Ideologija zapadne srednje klase uključuje dva
suprotstavljena elementa: arogantnu vjeru u superiornost sopstvenih vrijednosti
(univerzalna ljudska prava i slobode koje ugrožavaju horde varvara) i opsjednutost
strahom da će u njen zaštićeni prostor provaliti milijarde ljudi iz spoljašnjeg
svijeta, onih koje globalni kapitalizam ne uzima u obzir jer niti proizvode
niti troše bilo koju robu. Najveći strah pripadnika srednje klase je mogućnost
da se nađu među isključenima.
Migranti i izbjeglice su najuočljiviji izraz „želje za
zapadom“. Njihova želja nije revolucionarna. Oni žele da pobjegnu iz razorenih
zemalja i priključe se obećanoj zemlji razvijenog zapada. (Oni koji ostaju kod
kuće pokušavaju da izgrade sopstvene neuspjele kopije zapadnog prosperiteta,
poput „moderniziranih“ kvartova koji postoje u svakoj od metropola trećeg svijeta,
u Luandi, Lagosu i tako dalje, sa kafićima u kojima se pije kapućino, tržnim
centrima i tako dalje).
Budući da u najvećem broju slučajeva takva želja ne može
biti zadovoljena, kao jedna od mogućih opcija javlja se njeno nihilističko
preinačenje: frustracija i zavist se radikalizuju i prerastaju u ubilačku
autodestruktivnu mržnju prema zapadu, čime se prihvata put nasilja i osvete.
Badiju smatra da je takvo nasilje čist izraz nagona ka smrti, nasilje koje
kulminira činovima orgijastičnog (samo)uništenja, bez ozbiljne vizije
drugačijeg društva.
Badiju je u pravu kad naglašava da u fundamentalističkom
nasilju nema emancipatorskog potencijala, koliko god se ono proglašavalo
antikapitalističkim: fundamentalističko nasilje je imanentno univerzumu
globalnog kapitalizma, ono je njegov „skriveni fantom“. Temeljna činjenica
fundamentalističkog fašizma je zavist. Čak i u najdubljoj mržnji prema zapadu,
u samom korijenu fundamentalizma je želja za zapadom. Ovde imamo posla sa
uobičajenom transformacijom frustrirane želje u agresivno ponašanje koju
opisuje psihoanaliza; islam tu samo igra ulogu utemeljenja (auto)destruktivnoj
mržnji. Razorni potencijal zavisti nalazi se i u osnovi poznate Rusoove
distinkcije između egoizma, amour-de-soi (ljubavi prema sebi koja je
prirodna) i amour-propre, pervertiranog pretpostavljanja sebe drugima
kojim se osoba fokusira ne na ostvarivanje cilja, već na razaranje prepreka
koje joj stoje na putu:
„Primitivne strasti koje direktno teže dostizanju sreće,
nagone nas da se posvetimo samo njihovom predmetu i kao osnovno načelo
uvažavaju samo amour-de-soi – po svojoj suštini su ljupke i blage;
međutim, kada na putu do željenog predmeta naiđu na prepreke, želji da ih
uklone posvećuju se više nego predmetu koji žele da dostignu, pa tako mijenjaju
svoju prirodu i postaju niske i podle. Tako amour-de-soi, jedno plemenito
i apsolutno osjećanje, postaje amour-propre, to jest relativno osjećanje kojim
se čovjek poredi, osjećanje koje traži preimućstva, čije uživanje je
isključivo negativno, a zadovoljstvo ne nalazi u sopstvenom blagostanju i sreći
već u nesreći drugih“.
Otuda zla osoba nije egoista, „onaj koji misli
samo na svoje interese“. Pravi egoista je previše zauzet staranjem o sopstvenom
dobru da bi našao vremena da unesrećuje druge. Najveći porok loše osobe je to
što je drugima okupirana više nego sobom. Ruso tako opisuje precizan
libidinalni mehanizam: inverziju koja dovodi do preusmjeravanja libidinalnog
fokusa sa predmeta želje na prepreku. To možemo primijeniti na
fundamentalističko nasilje – bilo da je u pitanju napad u Oklahomi ili rušenje
Svjetskog trgovinskog centra. U oba slučaja na djelu je čista mržnja: važno je
srušiti prepreku, zgradu federalne uprave u Oklahomi ili kule u Njujorku, a ne
ostvariti plemeniti cilj izgradnje istinski hrišćanskog ili mulismanskog
društva.
Takva fašizacija je privlačna frustriranim mladim
imigrantima koji ne uspijevaju da u zapadnim društvima nađu sebi mjesto ili
projekat s kojim se mogu poistovjetiti – fašizacija nudi jednostavan izlaz iz
frustracije: rizičan i uzbudljiv život iza maske žrtvovanja i posvećenosti vjeri,
kao i brojna materijalna zadovoljstva (seks, automobili, oružje…). Ne treba
zaboraviti da je Islamska država između ostalog i velika mafijaška korporacija
koja trguje naftom, antikvitetima, pamukom i robljem, „mješavina smrtonosnog
heroizma i zapadnjačke korumpiranosti materijalnim dobrima“.
Naravno, fundamentalističko-fašističko nasilje je samo jedan
od oblika nasilja tipičnih za globalni kapitalizam. Ne smijemo zaboraviti
različite oblike fundamentalističkog nasilja u zapadnim zemljama, kao i nasilje
samog kapitalizma, od katastrofalnih posljedica globalne ekonomije do duge historije
vojnih intervencija. Islamofašizam je reaktivna pojava u ničeovskom značenju te
riječi, izraz nemoći koja prerasta u autodestruktivni bijes.
Mada sam saglasan sa glavnim usmjerenjem Badijuove analize,
u njegovom izlaganju uočavam tri problematične tvrdnje. Prvo, svođenje
religije, religijskog oblika fašističkog nihilizma na spoljašnji ukras od
nevelikog je značaja: „Religija je samo spoljašnjost, nikako suština, samo
forma subjektivizacije, a ne pravi sadržaj stvari“. Badiju je sasvim u pravu
kad tvrdi da je traženje korijena u drevnim religijskim tekstovima („sve je već
zapisano u Kuranu“) pogrešan put: umjesto toga, treba se fokusirati na globalni
kapitalizam i sagledati islamofašizam kao jedan od mogućih odgovora na njegovu
privlačnost, kao preobraćanje zavisti u mržnju. Ali, iz jedne kritičke perspektive,
nije li religija uvijek samo spoljašnja forma, a ne suština stvari? Nije li
religija po svojoj srži „oblik subjektivizacije“ ljudskog stanja? I zar to ne
implicira da spoljašnja forma u ovom slučaju na izvjestan način JESTE „suština
stvari“, sam način na koji pojedinci doživljavaju svoju situaciju – jer ne mogu
da se odmaknu korak dva i spolja sagledaju stvari onakvima kakve one „zaista
jesu“. Tu je zatim olako poistovjećivanje izbjeglica i migranata sa „nomadskim
proletarijatom“, sa „virtuelnom avangardom ogromne mase na čije postojanje se
ne računa u današnjem svijetu“. Nisu li upravo migranti (bar većinom) oni
koji imaju najjaču „želju za zapadom“, oni koji su najčvršće okovani
hegemonijskom ideologijom? Konačno, tu je naivni poziv da „izađemo i pogledamo
ko su ti drugi o kojima govorimo, ko su oni zapravo. Moramo prikupiti njihove
misli, ideje, poglede na stvari i upisati ih, zajedno s našima, u stratešku
viziju sudbine čovječanstva“.
To je lahko reći, ali teško uraditi. Kao što primjećuje
Badiju, i ovi ljudi su duboko dezorijentisani, razstrzani između sukobljenih
stavova zavisti i mržnje, mržnje koja u krajnjoj instanci izražava potisnutu
želju za zapadom (zbog čega se bira put autodestrukcije). Jedna od odlika
naivne humanističke metafizike je pretpostavka da se ispod začaranog kruga
želje, zavisti i mržnje krije „dublje“ humano jezgro globalne solidarnosti. U
opticaju je mnoštvo priča o Sirijcima koji se ističu među brojnim izbjeglicama
i predstavljaju izuzetak: u tranzitnim kampovima oni čiste đubre za sobom,
ponašaju se pristojno i uljudno, mnogi su dobro obrazovani i govore engleski,
često plaćaju za ono što potroše… ukratko, čine nam se sličniji nama, našoj
obrazovanoj i civiliziranoj srednjoj klasi.
Često se naglašava da su nasilnici među izbjeglicama manjina
i da velika većina njih poštuje žene. To je, naravno, tačno, ali treba
podrobnije ispitati strukturu tog poštovanja: kakve žene oni „poštuju“, šta od
njih očekuju? Šta ako se žena „poštuje“ onoliko (i samo onoliko) koliko se
uklapa u ideal vjerne sluškinje koja obavlja kućne poslove, što njenom suprugu
daje pravo da pobjesni ako sama izađe u javnost i pokuša da djeluje autonomno?
Naši mediji prave razliku između „civiliziranih“ izbjeglica
koji pripadaju srednjoj klasi i izbjeglica iz „varvarskih“ nižih klasa koje
kradu, maltretiraju naše sugrađane, ponašaju se nasilno prema ženama, vrše
nuždu na javnim mjestima… Umjesto što takve tvrdnje odmah odbacujemo kao
rasističku propagandu, trebalo bi da prikupimo hrabrost i u tome uočimo zrno
istine: brutalnost, pa i okrutnost prema slabijima, životinjama, ženama i tako
dalje, jedna je od tradicionalnih odlika „nižih klasa“. Jedna od strategija
pružanja otpora onima koji imaju moć uvijek je bilo zastrašujuće demonstriranje
brutalnosti koja povređuje osjećaj za uljudnost pripadnika srednje klase. U
iskušenju smo da događaje u novogodišnjoj noći u Kelnu protumačimo na taj način
– kao opsceni karneval nižih klasa:
„Njemačka policija istražuje izvještaje da se u centru Kelna
u novogodišnjoj noći više žena našlo na meti seksualnih i razbojničkih napada,
u događajima koje je ministar opisao kao ’dosad nepoznat oblik kriminala’.
Prema nalazima policije, navodni počinioci seksualnih napada i razbojništava
bili su arapskog i sjevernoafričkog porijekla. Policiji je podnijeto više od
100 prijava, od kojih se jedna trećina odnosi na seksualne napade. Centar grada
se pretvorio u ’zonu bezakonja’: vjeruje se da iza napada u centru ovog grada
na zapadu Njemačke stoji između 500 i 1.000 muškaraca koji su opisani kao
pijani i agresivni. Još se ne zna da li su nastupali jedinstveno ili je u
pitanju više manjih grupa. Žene su prijavljivale da su bile okružene grupama
muškaraca koji su ih zlostavljali i pljačkali. Neko je u isto vrijeme bacao
petarde na prolaznike, što je izazvalo još veći haos. Jedna od žrtava je
silovana. Među žrtvama seksualnih napada nalazi se i jedna policijska
volonterka“.
Kao što se očekivalo, broj žrtava nastavlja da raste: žene
su dosad podnijele 500 prijava, a slični incidenti su zabilježeni i u drugim njemačkim
gradovima (i Švedskoj). Ima naznaka da su napadi bili unaprijed koordinisani, a
desničarski antiimigrantski varvarski „branitelji civiliziranog zapada“
uzvraćaju napadima na imigrante, što prijeti novom spiralom nasilja… Sasvim
očekivano, politički korektna liberalna ljevica je mobilizirala sve snage da
umanji značaj incidenta, kao poslije sličnog događaja u Roterdamu.
Ali iza ovog događaja krije se nešto veće: karneval u Kelnu
treba postaviti u kontekst dugog niza historijskih događaja za koje je prvi
dokumentovani primjer bio „veliki pokolj mačaka“ u Parizu 1730. godine, koji je
opisao Robert Darnton, kada je grupa štamparskih šegrta mučila i ritualno
ubijala uhvaćene mačke, uključujući i mačku supruge njihovog gazde. Šegrti su
doslovno bili tretirani gore nego mačke koje je gazdina žena obožavala,
naročito la grise (sivu), njenu miljenicu. Jedne noći šegrti su
odlučili da isprave nepravdu: dovukli su u dvorište pune džakove polumrtvih
mačaka i povješali ih na improvizovana vješala u delirijumu radosti, nereda i
smijeha… Kako je ubijanje moglo da bude tako zabavno?
Za vrijeme karnevala obični ljudi odbacuju uobičajena
pravila ponašanja i u bučnoj procesiji ceremonijalno izvrću prihvaćeni
društveni poredak naglavce. Karneval je sezona razdraganosti, seksualnosti,
mladalačke razuzdanosti, a u larmi karnevala često se moglo čuti zavijanje
zlostavljanih mačaka. Rugajući se nekom matorom rogonji, mladići bi jedni
drugima dodavali mačku kojoj su čupali krzno da bi je natjerali da mjauče. To
se zvalo faire le chat – „igranje mačke“. Nijemci imaju riječ Katzenmusik
koja je vjerovatno inspirirana zavijanjem mučenih mačaka. Mučenje životinja,
naročito mačaka, bilo je popularna zabava u ranim danima moderne Evrope. Moć
mačaka vezivala se za najintimniji aspekt privatnog života: seks. Le chat,
la chatte i le minet u francuskom slengu znače isto što i pussy u
engleskom i već vjekovima pripadaju repertoaru opscenih riječi.
Možemo li događaje u Kelnu tumačiti kao savremenu
verziju faire le chat? Kao karnevalsku pobunu obespravljenih? Ovde
nije u pitanju jednostavna potreba da se zadovolje seksualno prikraćeni mladi
muškarci – to se moglo obaviti diskretnije, daleko od očiju javnosti – već prije
svega javni spektakl zastrašivanja i ponižavanja, primoravanje privilegovanih njemačkih
„pički“ da osjete bolnu bespomoćnost. Naravno, u tom karnevalu nema ničeg
iskupljujućeg, ničeg emancipatorskog – ali to i ne spada u osnovni zahtjev
žanra.
Zato su pokušaji prosvjećivanja imigranata (objašnjavanjem
da su naša pravila seksualnog ponašanja drugačija, da osmijeh žene u mini
suknji na javnom mjestu nije poziv na seks i tako dalje) primjeri gluposti od
koje zastaje dah. Imigranti sve to odlično znaju i upravo zato ovo i rade.
Dobro znaju da su takvi postupci strani našoj dominantnoj kulturi i to rade sa
namjerom da povrijede naša osjećanja. U ovom slučaju pravi zadatak je promjena
tog stava zavisti i osvetoljubive agresivnosti, a ne podučavanje nečemu što je
tim ljudima već dobro poznato.
Neprijatna pouka koju treba izvući iz ovih događaja jeste da
davanje glasa obespravljenima, takvima kakvi jesu, nije dovoljno: da bi
ostvarili istinsku emancipaciju potrebno im je obrazovanje (sopstveno
i uz našu pomoć) za slobodu.
(The Bosnia Times, Preveo Đorđe Tomić)