Prošlo je deset godina od kako se mladi trgovac povrćem Mohammed Bouazizi zapalio u Sidi Bouzidu u znak prosvjeda zbog policijske samovolje i nasilja. Deset godina koje, po mišljenju građana Tunisa, nisu prošle u skladu s njihovim željama. Deseta godišnjica revolucije u Tunisu tako je obilježena neobičnom atmosferom razočarenja i prosvjeda, što se ne može objasniti samo lošom socijalnom i ekonomskom situacijom.
Bouazizijevo samospaljivanje imalo je posljedice koje niko nije ignorirao. Tadašnji predsjednik Tunisa Zine el-Abidine Ben Ali, koji je zemljom upravljao diktatorski, ugušio je prosvjede koji su izbili nakon tog jezivog čina. Potom je s obitelji pobjegao u Saudijsku Arabiju, gdje je i umro 2019. godine. Nakon njega, vladari su padali i u drugim arapskim zemljama – u Siriji, Jemenu, Egiptu i Libiji. Ali ono što je uslijedilo u većini slučajeva nisu bile sloboda i demokracija, već još jače ugnjetavanje i otvoreno nasilje koje je u nekima od tih zemalja preraslo u građanski rat.
Ni u Tunisu se nisu ostvarile nade povezane s ustankom. Mohammedu Bouaziziju je doduše podignut spomenik u ulici Habib-Bourguib u središtu Sidi Bouzida, ali Tunižani prolaze pored njega ne opažajući ga – zaokupljeni drugim brigama.
Fragmentirano društvo
Bloger i povjesničar Amine Bouazizi, koji nije u srodstvu s Mohammedom Bouazizijem, kaže kako je društvo fragmentirano kao i da pristaše starog režima nisu u oštroj konfrontaciji s pobornicima revolucije, već se te grupe preklapaju.
Složena situacija odražava se i na stanje u gradu Sidi Bouzaidu. Mnogi građani osjećaju veliku gorčinu – ne samo zbog kontinuiranog socijalnog i gospodarskog pritiska, već i zato što imaju dojam da su sve žrtve – uključujući i ljudske živote – bile uzaludne. Čini im se kao da je napredak u posljednjih 50 godina i više u širokom luku zaobilazio njihov grad, kao i cijelu zemlju. Borba za neovisnost (1956.), a zatim i diktatura nisu urodile plodom. Građani Sidi Bouzaida dijele ove osjećaje s mnogim građanima iz drugih dijelova zemlje.
Protesti ne prestaju
Na mnogim mjestima se ponavljaju prosvjedi i okupljanja protivnika postrevolucionarnih vlada iz svih zamislivih političkih pravaca. Među njima su i pristaše starog režima. Tisuće mladih ljudi bježe iz osiromašene unutrašnjosti zemlje, gdje je nezaposlenost dijelom znatno veća od državnog prosjeka od oko 16 posto, i nastanjuju se u siromašnim predgrađima glavnog grada Tunisa i velikih obalnih gradova poput Sfaxa i Soussea. Tamo čekaju priliku da se brodovima ili čamcima prebace do Sicilije. Prema informacijama nevladinih organizacija iz Tunisa, oko 12.000 Tunežana usudilo se krenuti na to putovanje u posljednjih 11 mjeseci. U isto vrijeme, zemlja bilježi na stotine nestalih. To su ljudi koji su po svoj prilici platili životom pokušaj prelaska granice.
FOTO: (AFP)
Bouazizija – njegova majka i nekoliko njegove braće – također je prije više godina odlučila emigrirati u Kanadu. Na taj način je željela izbjeći uznemiravanje kojem je bila izložena nakon samoubistva svog sada slavnog sina.
Kolebljiva vlada
Nekoliko dana prije godišnjice protesta 17. decembra Hicham el-Mechichi, šef vladajuće koalicije sastavljene od različitih političkih grupa, sastao se s predstavnicima civilnog društva. No, mediji u zemlji izrazili su sumnju u sposobnost i volju vlade da se nosi s velikim izazovima u narednim godinama. Trenutno se vladi suprotstavlja značajan prosvjedni pokret. Neki od skupova pretvorili su se u nasilje. To je dovelo do blokade prometnica, a proizvodnja u nekim ključnim industrijskim granama je stala. Tako je na primjer zaustavljen rad naftnih i plinskih postrojenja u regiji Kamour na krajnjem jugu zemlje. Rudnici fosfata u zapadnoj državi Gafsa, na samoj granici s Alžirom, također su morali privremeno zaustaviti proizvodnju.
Ovi i drugi protesti u strateškim važnim industrijskim granama dodatno su utjecali na pogoršanje gospodarske situacije u zemlji, koja je već oslabljena pandemijom korone. Prema procjenama Središnje banke Tunisa i Međunarodnog monetarnog fonda, Tunis će ove godine zabilježiti pad privrednog rasta od sedam posto – to je najveći pad od nezavisnosti 1956. To prisiljava vladu da se osloni na podršku europskih partnera te da uzme dodatne kredite.
Briga za političku kulturu
Politička elita i dalje naglašava da ostaje na putu demokracije. Ali mnogo toga upućuje da autoritet države opada, barem u onim mjestima i regijama gdje su prosvjedi i oblici građanske neposlušnosti bili presudni za promjene.
Kako napetosti u zemlji rastu, povećava se i zabrinutost za sigurnost i stabilnost Tunisa. Ako stvari pođu po zlu, mnogi Tunižani strahuju da bi to moglo imati utjecaja i na demokraciju koja se tek rađa, na slobodu izražavanja i aktivnosti stranaka i organizacija civilnog društva – upravo na one događaje koji se smatraju najvećim dostignućima revolucionarne 2011. godine.
(TBT, DW)
