TEME
Bosna je oduvijek bila lijepa ali ovdje postoji neizlječiv sindrom, koji se najviše njeguje kroz kulturu, da genij bježi iz nje ili rano umire
FOTO: (public)
Deponija je ponovo zatrpana. Sve je prekriveno debelim slojem kvalitetnog sufliranja iz vana. Zasađeno je drvo kao znak da sve ono prije nije bilo otrovno. Pogled na budućnost sa ove visine je spektakularan. Svi oni koji vjeruju, pogotovo oni što se nadaju, trebaju se na koljenima popeti na brdo izgubljenih godina života i gledati u novi početak uz zalazak sunca. Sad mogu da se dive i službenom kraju fantomske opozicije i rađanju saveza koji će nas voditi u noć. U tom procesu otrježnjenja neko mora kreirati koreografiju, upravljati svim tim statistima, reći im da se drže za ruke dok pjevaju mitološku pjesmu iz prošlog stoljeća, a to ima svoju cijenu.
Izgleda, sve je posao. Moć izbora u stanju je da ovlada karakterom. Malo nas zna koliko košta polomiti sva obećanja u sebi, kao što nas malo zna koliko će uplakanih gladnih snova večeras pokušati zaspati na zamišljenom krevetu i čašom vode za večeru. Negdje između prstiju, promiču nam sve te sudbine kojima se pokušavamo umiti svakog jutra nakon anesteziološkog sna.
U svom tom periodu političkih performansi i instalacija nije se čuo glas. Nije se iz daljine oslušnuo krik očajnih administrativnih uposlenika koji se bave oblikovanjem umjetničkog dojma naše nam okoline. Ćutali su! Nije im zadnji put.
Čitam, zadnjih dana, kako nam je kultura nekako nakrivo uspravljena. Svi su odreda nezadovoljni. Čitam isto tako, između redova, da im je nestalo sira. Vlašički ne jedu, livanjski nije ta kvaliteta koja njima treba, paškog uzimaju po potrebi ali i on je previše balkanski. Koliko vidim gladni su švicarskog sira. To je onaj “ispunjen” rupama. Nema seljački izgled ko ovi naši. Puno je pomodniji, veoma je ukusan i lakše je prihvatiti realnost kad ti je ručak estetski dotjeran. Svi oni vole kapitalizam, pogotovo onaj kad im se demokratski unaprijed plati za ono što sigurno će opravdati ali nikada neće zaraditi.
Tema za sljedeću godinu je „Kako produžiti zalazak sunca“. Treba nama i onima vani pokazati kako je iz ove “kulturne gangrene” jedini izlaz tamo negdje preko Dinare. Kandidata nikad više. Ukoliko neko od njih i uspije na horizontu što gleda na zapad vidjeti išta osim ljepila na kartonu sa komadom malo šupljikavog sira i stranačkom podlogom, prepadne se; zna da diktatura iza tog horizonta prestaje.
Bosna je oduvijek bila lijepa ali ovdje postoji neizlječiv sindrom, koji se najviše njeguje kroz kulturu, da genij bježi iz nje ili rano umire. Mnogi od ovih što se osjećaju oštećenim, svoj posao rade toliko dugo da su ostali ovdje zajedno sa mnom. Predugo je to vrijeme za osobu koja razumije i razmišlja.
Problem je kosidba. Problem je što u kulturi ima previše abriktovanih kosača što mahnito kose već četvrt stoljeća i bolje su plaćeni i ugodnije žive nego oni sa Kupresa. Lako je biti seljak na daskama i asfaltu, treba biti seljak na zemlji! A njih je manje nego ovih što se čuju i kad se bune.
(The Bosnia Times; Piše A. Čengić)
