ANALITIKA
Nažalost,
problem je u tome što neki ljudi ne misle da svi imamo pravo na život. Prema
takvom razmišljanju, rat je način da se riješimo svih onih koji su slabi i koje
treba iskorijeniti.
Piše: Harun Yahya, thebosniatimes.ba
Poznato je da su
pravila i etika u ratu uvijek bile izdati. Štaviše, 21. stoljeće nam je sasvim jasno dalo do znanja kako
užasan i nemilosrdan rat može biti.
Citat iz
Tolstojevog djela objašnjava kako se ljudi osjećaju dok drugi ginu u ratu. “Rat
me oduvijek zanimao; ne rat u smislu poteza koje su smislili veliki
generali…nego realnost rata, samo ubijanje. Više me
zanimalo na koji način i s
kojim osjećajima jedan vojnik ubija drugoga, nego kako su vojske raspoređene
kod Austerlitza i Borodina.”
Situacija je sada
još strašnija. Prije možda nekih desetak godina, nismo mislili da će ljudi koji
bježe iz svoje zemlje biti zadržani na graničnim prelazima, da će mora izbaciti
beživotna tijela djece, da će stotine migranata biti prevareni jer su im dati
neispravni prsluci za spašavanje, zbog čega su prepušteni na milost i nemilost
moru, dok cijeli svijet posmatra njihovu dramu i pri tome ne čini ništa. Masakr
u Halabdži je ostao upamćen u historiji zahvaljujući odluci psihopatskog
diktatora, ali nadamo se da se takvo što nikada neće ponoviti. Međutim,
tragedija u Ghouti, u Siriji dešava se na očigled svih nas. Granatiranje
domova, bolnica, škola, pekara i tržnica nije rat kakav poznajemo. Gotovo da
možemo reći da su upravo civili glavna meta u ratovima 21. stoljeća. Ovi ratovi
su vođeni u atmosferi u kojoj okrutnost ne poznaje granice, a čovječnost je
izgubljena.
Zar ne biste
rekli da je izgladnjivanje civila do smrti vrhunac okrutnosti? Nismo vjerovali
kada su ljudi u Yarmouku bili ostavljeni da umru od gladi. Ovo užasavajuće
mučenje je postalo dijelom tradicije u Siriji – pozorište u kojem se vodi
prljavi rat. Smrt usljed izgladnjelosti u Madayi privukla je pažnju svijeta.
Ovo područje izmučeno glađu, pod blokadom je posljednjih sedam mjeseci, koliko
od strane opozicionih strane koje djeluju iznutra, toliko i Hezbolaha i snaga
Bashara Assada s vana. Na žalost, ljudi su počeli umirati prije nego što je to
svijet primjetio. Sve do nedavno, kilogram šećera se mogao kupiti za 60 000
sirijskih lira (što iznosi oko 145 dolara), litar ulja za oko 70 000 lira (oko
170 dolara), te kilogram riže za oko 40 000 lira (oko 100 dolara). Međutim,
sada se više ni to ne može. Travu je sada prekrio snijeg, uništivši tako i nadu
za opstanak. Nada da će pomoć od strane UN-a i dalje nastaviti stizati u ovo
područje neće nestati.
Situacija nije
ništa drugačija ni u okolnim selima. Iako je pomoć nedavno stigla, situacija je
jako ozbiljna u selima Kefraya i Foah, udaljenim od sjevera Idliba nekih 7
kilometara. Užasna drama se odvija u mnogim područjima u Siriji. Utisci
svjedoka ili poneka fotografija koja procuri u javnost, najbolje ukazuju na
strahotu zlostavljanja koje se tamo odvija. Pawel Krzysiek, glasnogovornik
Crvenog Križa koji je dostavljao pomoć u Madayu i okolna sela, izjavio je da je
vidio mnogo ljudi na ulici, da su se neki od njih “smiješili i mahali, ali da su mnogi od njih bili isuviše
umorni da bi reagovali.” Nije ovo prvi put da svijet okreće glavu u ovakvoj
situaciji. Neki od njih na društvenim mrežama dijele slike hrane u kojoj
uživaj, a da možda nisu svjesni strašne drame koja se dešava u Siriji.
Nažalost,
problem je u tome što neki ljudi ne misle da svi imamo pravo na život. Prema
takvom razmišljanju, rat je način da se riješimo svih onih koji su slabi i koje
treba iskorijeniti. Iz tog razloga u njihovim očima nema puno razlike u tome da
li se neko ko “zaslužuje” da bude iskorijenjen, utopi u moru, pogine na pijaci
ili umre od gladi. Ni koalicija niti humanitarna pomoć nisu proizvele rezultate
kakve smo željeli. Potrebna nam je drugačija strategija. Postoji jedan mnogo
veći problem od rata, a to je opasnost da ćemo zaboraviti biti ljudi. Rješenje,
stoga, treba doći iz nekog drugog pravca.
Prije svega,
potrebno nam je razotkrivanje. Ukoliko je neki gnusni čin razotkriven, on se
neće smjeti ponoviti. Otkriće o onome što se dešavalo u područjima gdje su
ljudi gladovali od mjeseca jula, omogućilo je dotok pomoći, mada se i to desilo
kasno. Oni koji su bili odgovorni za to su izbjegli odgovornost, barem na
papiru. To ne mora spriječiti nove, isto tako okrutne, radnje, ali reakcija
svijeta može, barem donekle, spriječiti nemilosrdnost.
Drugo, što je
bitno istaći, jeste da se mora pregovarati o hitnoj evakuaciji civila iz tih
područja. Zaštita civila tiče se ljudskog prava. Zanemarivanje istog i
nemogućnost da se poduzmu mjere predstavlja kršenje tog istog prava. Moramo
osmisliti program koji bi omogućio hitnu evakuaciju građana iz te regije i
doveo ih do granice da Libanonom, i to uz pomoć ruskog pasoša ukoliko ima
potrebe za tim.
Naša glavna
odgovornost, međutim, jeste da razvijemo onu vrstu jezika koji ljude podsjeća
na vrijednosti koje su zaboravili. Potrebno je uložiti trud kako bi se eliminirao
politički jezik, kao i jezik mržnje. Nedostatak brze akcije će ohrabriti neke
ljude da totalno zaborave koncept humanizma i ljuskosti.
(The Bosnia
Times)