GLOBAL
Esso ( SAD), Shell (UK- Holandija), Mobil ( SAD), Chevron Corporation (SAD), Gulf Oil (SAD), British Petroleum (UK), Texaco (SAD)– od Drugog svjetskog rata pa sve do 90-ih godina, industrijske nacije su zavisile od nafte ovih takozvanih „sedam sestara“ koje su činile jedan od najmoćnijih političkih lobija u svijetu
FOTO: (public)
Dva najveća
svjetska emitera štetnih gasova, Sjedinjene Države i Kina, obavezale su se da
će zajednički raditi na borbi protiv globalnog zagrijavanja
“Kao lider
najveće svjetske ekonomije i drugog najvećeg emitera, mogu da kažem da
Sjedinjene Države ne samo što priznaju ulogu u stvaranju ovog problema, nego i
preuzimaju odgovornost da učine nešto tim povodom”, poručio je tada predsjednik
Barack Obama.
U svemu ovome ima
istine. Ali samo polovične. Tačno je da su SAD među najvećim emiterima CO2.
FOTO: (AP)
Naime Zemlje koje
su u posljednjih stotinak godina najviše pridonijele globalnom zagrijavanju
redom su SAD, Kina, Rusija, Brazil, Indija, Njemačka i Velika Britanija.
Prema studiji
koju je sproveo tim na čelu s Damonom
Matthewsom s „Concordia“ univerziteta u Montrealu, ovih sedam zemalja odgovorno
je za više od 60 % klimatskih promjena koje su zabilježene od 1906. do 2005.
Ono što je Obama
“zaboravio” da podsjeti je da SAD nisu potpisale Kyoto protokol. I
najvjerovatnije nikada i neće. Za one manje upućene Kyoto protokol je dodatak
međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama, potpisan sa ciljem smanjivanja
emisije ugljen-dioksida i drugih gasova koji izazivaju efekat staklene bašte.
Do sada ga je potpisalo više od 150 država i vladinih organizacija.
Kyoto protokol je
trn u oku vodećim svjetskim naftnim kompanija, a najmoćnija među njima,
vjerovali ili ne ima sjedište u SAD. Najveća naftna kompanija ExxonMobil sa sjedištem u Dallasu, i dalje je isključivo
koncentrirana na proizvodnju nafte i finansirala je istraživanja kojima se
osporava tvrdnja da je čovjek odgovoran za globalno zagrijavanje.
Oni jednostavno
ne žale novca kako bi postigli svoj cilj
Prije nekoliko
godina objelodanjeno je da je Dr. Will Sun stručnjak u Centru za astrofiziku Harvard-Smithsonian
Center for Astrophysics i jedan od najuglednijih svjetskih naučnika koji
osporavaju klimatske promjene, primao novac od američkih naftnih kompanija i
proizvođača uglja.
FOTO: (Reuters)
Među glavnim
“finansijerima” pojavljuje se ponovo – ExxonMobil. Samo ova kompanija
mu isplatila 335.000 dolara. Naučnik je priznao da je uzeo novac, ali doduše
rekao je i da to nije uticalo na njegova istraživanja.
Kada se sve sabere
profesor Sun je dobio više od milion eura.
Ovaj stručnjak je
postao poznat po svojoj tezi da globalno zagrijavanje i otapanje arktičkog leda
izazivaju varijacije u solarnim ciklusima, a ne emisije ugljen dioksida. Sada
je lakše razumjeti odakle potiče ta teza i toliki skepticizam kod ovog
naučnika.
Koliko su naftne
kompanije moćne i koji je njihov uticaj u domenu globalne politike pokazuje na
svom primjeru gore pomenuti ExxonMobil. Naime ovaj naftni gigant, ne mareći ko
je republikanac a ko demokrata, redom je finansirala kampanje pojedinih
predsjedničkih kandidata u SAD od kojih su neki i ušli u Bijelu kuću.
FOTO: Bush
(Reuters)
Primjera radi ExxonMobil
finansirao je svojevremeno George
W. Busha , a takođe su kasnije ulagali u Baracka Obamau. Ne samo da su uložili
novac u prvu Obaminu predsjedničku kampanju, već su pred drugi Obamin mandat u inauguracionu
komitet sadašnjeg predsjednika SAD “ubacili” 260.000 dolara. A zašto
i ne bi kada su samo u 2011. ostvarili profit od nevjerovatnih 41,1 milijardu
dolara.
Moć sedam sestara
Moć naftnih
kompanija ne potiče od skoro. Naime, poslije Drugog svjetskog rata sedam
najvećih svjetskih naftnih koncerna nazivani su „sedam sestara“. Decenijama su
imali ogroman uticaj na svijet.
Esso ( SAD), Shell
(UK- Holandija), Mobil ( SAD), Chevron Corporation (SAD), Gulf Oil (SAD), British
Petroleum (UK), Texaco (SAD)– od Drugog svjetskog rata pa sve do 90-ih godina,
industrijske nacije su zavisile od nafte ovih takozvanih „sedam sestara“ koje
su činile jedan od najmoćnijih političkih lobija u svijetu.
Svjetska privreda
i dalje zavisi od nafte, tu se do danas nije mnogo toga promijenilo. Energija
je preduslov za funkcionisanje privrede, a energija – to je pre svega nafta –
mada se sve više radi na pronalaženju alternativnih izvora.
Međutim, promijenili
su se odnosi moći u naftnoj industriji. Koncerni su se međusobno pojeli ili
fuzionirali. Od sedam sestara ostale su četiri: američki koncerni ExxonMobili, Chevron
i dva evropska: holandski Shell i BP. Tu
su i dva nova koncerna: ConocoPhillips Co iz SAD i francuski Total S.A. . Tih šest koncerna danas u
velikoj mjeri kroje naftnu sudbinu svijeta.
Doduše, ni ovi
giganti više nisu apsolutni vladaoci tržištem – pojavilo se sedam novih globalnih
igrača iz zemalja „brzog“ razvoja. Tu spadaju saudijski koncern ARAMCO (Arabian-American
Oil Company), ruski Gazprom ,
kineski CNPC, iranski NIOC, venecuelanski PDVSA, brazilski Petrobras i
malezijski Petronas. Njima je zajedničko to da su uglavnom u vlasništvu države.
Naftne i gasne
kompanije su u posljednjih osam godina udvostručile svoju prisutnost na listama
najbogatijih i najmoćnijih u svijetu.
Primjera radi
kompanija Shell u 2012., ostvarila je dobit od 484 milijarde dolara, što
odgovara BDP Norveške.
Naravno ne treba
zaboraviti ni moć koji imaju naftne kompanije na istoku. Ruski Gazprom je
najveći proizvođač prirodnog gasa na svijetu. Pod kontrolom Kremlja Gazpromov
monopol na isporuke gasa većem dijelu Evrope omogućava predsjedniku Vladimiru
Putinu snažnu polugu za stvaranje moći u regionu. Godišnji profit Gazproma veći
je od 40 milijardi dolara.
FOTO: Putin (AP)
Takođe tu je i PetroChina
najveća od kineska tri državna naftna giganta. Ova kompanija već proizvodi više
nafte do ExxonMobil, a s obzirom na procjenjene ogromne depozite škriljaca
gasa, koji se nalaze u Kini, mogla bi jednog dana da se takmiči sa Gazpromom
kao regionalna gasna sila.
Vlast, moć i puno
para ima onaj ko kontroliše ruski koncern Gazprom, koji zapošljava 400.000
ljudi. Ruskim političarima Gazprom je itekako potreban, smatra koautor knjige
“Biznis i vlast” Mihail Sigar i dodaje:
“Danas je
Putin bez sumnje čovjek, koji kontroliše Gazprom.”
Ruska državna
firma Gazprom, koja ima potpuni monopol na tržištu gasa, koristi se kao
sredstvo političkog pritiska. Ona je oružje u rukama vlade u Moskvi, kaže jedan
od autora knjige pod nazivom “Biznis i vlast” Valeri Panuskin .
Podsjećanja radi
Kina je odmah poslije SAD najveći emiter ugljen-dioksida.
Kako smatraju
pojedini stručnjaci sve dok najmoćnije naftne kompanije u svijetu budu ujedno
jedni od najvećih finasijera najmoćnijih ljudi svijeta teško da će se na planu borbe
protiv globalnog zagrijavanja promijeniti nešto. Mnogi naučnici godinama unazad
ističu da je globalno zagrijavanje je posljednjih decenija najveći neprijatelj čovječanstva.
(The Bosnia
Times, Kurir.rs)
