Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Jedne nedjeljne večeri u martu 1965, stanica ABC je prekinula emitiranje filma Suđenje u Nirnbergu – sudske drame o nacističkim ratnim zločinima – i pustila u eter šokantne snimke iz grada Selma u Alabami. Policija na konjima pendrecima je prebijala uglavnom crne demonstrante koji su preko mosta Edmund Petus pokušali ući u grad u maršu kojim su zahtijevali pravo glasa.
John Lewis, koji je tada imao 25 godina, bio je na čelu kolone. „Ne znam ni sam u koliko sam marševa u životu učestvovao, ali ovaj je bio nešto posebno“, zapisao je u svojim memoarima, Hodati sa vjetrom. „Bili smo više nego disciplinirani. Atmosfera je bila svečana i uzdržana, skoro kao da smo na pogrebu.“
Kada su se približili mostu, dočekali su ih kordoni državne policije. Poslije kraćeg odmjeravanja, policajci su napali. Lewis se sjeća „tutnjave teških policijskih čizama, dovikivanja bijelih posmatrača koji su došli podržati policiju, zvuka konjskih potkovica na asfaltu, glasova žena koje su vikale: „Udri ih! Udri crnčuge“. Nekoliko mjeseci kasnije, usvojen je Zakon o pravu glasa kojim je diskriminacija na biralištima zabranjena.
Lewis je umro u julu ove godine, poslije više od tri decenije provedene u Kongresu. Na zidu njegove kancelarije u Georgiji visio je poster iz onog vremena – crna šaka koja drži olovku, a iza nje polja pamuka i tekst: „Ruke koje beru pamuk mogu birati državne službenike – registruj se i glasaj“. To je upravo ono što su segregacionisti pokušavali spriječiti.
Donald Trump je jedini živi predsjednik koji nije prisustvovao Lewisovoj sahrani (pored Jimmya Cartera, koji u 95. godini života nije mogao da dođe, ali je poslao pismo saučešća). Ubrzo poslije pobjede 2016. godine, Donald Trump se zahvalio Afroamerikancima što nisu masovno izašli na birališta. „Afroamerička zajednica je bila dobra prema nama“, rekao je na skupu u Grend Repidsu u Michiganu. „Podržali su nas u velikom broju. Zaista. Oni koji su sumnjali nisu ni glasali, što je, da budem iskren, gotovo jednako dobro. Mnogi nisu izašli da glasaju jer im moja pobjeda odgovara.“
Ovog puta Trump nije bio toliko samozadovoljan. U jutro posle izbora bilo je jasno da će o pobjedniku odlučivati glasovi koji su se još brojali u velikim gradovima u ključnim državama: u Milwakeeju, Philadelphiji, Detroitu, Atlanti, Poenixu i Las Vegasu. U svim spomenutim gradovima bijeli ljudi su u manjini. U Atlanti i Detroitu Afroamerikanci čine većinu; U Milwakeeju i Philadelphiji ima ih više nego bjelaca.
Prema Trumpovom tumačenju, naknadno izbrojani glasovi su nelegitimni, prije svega zbog mjesta glasanja. „Detroit i Philadelphija su dva politički najkorumpiranija grada u našoj zemlji, ubjedljivo“, rekao je. „Ne smijemo im dozvoliti da namještaju rezultate predsjedničke trke.“
To je novi obrt u rasnoj logici američke desnice, koja je evoluirala od spriječavanja crnih ljudi da izlaze na birališta do priznavanja prava glasa, ali pod uvjetom da se njihovi glasovi ne broje.
Ne smijemo zaboraviti da su Sjedinjene Države bile robovlasnička zemlja 200 godina – a zatim zemlja aparthejda još cijelo jedno stoljeće nakon ukidanja ropstva. U to doba crni glasovi su u nekim dijelovima zemlje bili po definiciji nezakoniti. Konzervativci su uložili mnogo napora da tako i ostane. Amerika je postala demokratija za sve svoje stanovnike, bez obzira na boju kože, tek prije 55 godina. A sada su stečena prava ponovo ugrožena.
Sve je počelo 2013, samo godinu dana nakon što je stopa izlaznosti crnih glasača prvi put premašila stopu izlaznosti za bijele glasače. Vrhovni sud je suspendirao neke od odredbi Zakona o pravu glasa koje su pružale dodatnu zakonsku zaštitu crnim glasačima u mjestima u kojima im je pravo glasa nekada uskraćivano.
Georgija, Lewisova država, odmah se bacila na iznalaženje načina da smanji broj glasača iz crne zajednice, ovog puta metodama suptilnijim od suzavca i pendreka. Država je smanjila broj biračkih mjesta za gotovo 10 odsto, izbrisala sa biračkih spiskova desetine hiljada ljudi samo zato što dugo nisu izlazili da glasaju i onemogućila registraciju za još 50.000 glasača, uglavnom crnih, zbog sitnica kao što je izostavljanje povlake u imenu. Dugi redovi koje smo gledali na ovim izborima svjedoče ne samo samo o entuzijazmu birača, nego i uspjehu pokušaja da se korištenje prava glasa što više oteža.
Dok bjelci polako postaju manjinska grupa u Sjedinjenim Državama, pokušaji uskraćivanja prava glasa pripadnicima drugih grupa postaju sve bezočniji, iako ne mogu garantirati željene rezultate, što govori o očaju i panici u redovima konzervativaca. Brojevi im nikako ne idu naruku. Grupe koje treba marginalizirati uvećavaju se brže nego što je njihove pripadnike moguće isključiti na iole uvjerljiv način. Na posljednjih osam predsjedničkih izbora republikanci su samo jednom osvojili većinu glasova ukupnog biračkog tijela. To u dobroj mjeri objašnjava bizarnu situaciju u kojoj se nalazimo. Mnogi republikanci jednostavno odbijaju priznati ono što je već svima jasno – da su izbore izgubili. Zavijaju na mjesec jer ovde na zemlji više nemaju raspoloživih opcija.
Georgiija, država u kojoj se broj pripadnika manjina u posljednjih 20 godina povećao za 24 odsto, glasala je za demokrate prvi put poslije 1992. Glasovi iz okruga Clayton, što je bila Lewisova baza, osigurali su Bidenovu pobjedu.
***
Polarizacija koja se u proteklim decenijama intenzivirala ponekad se opisuje kao drugi Američki građanski rat. Dva suprotstavljena i naizgled nepomirljiva ideološka tabora, naoružana različitim informacijama koje dobijaju iz različitih izvora, ostrašćeni debatama na društvenim mrežama, izgradili su dva sasvim različita pogleda na današnji svijet i njegove probleme, od klimatskih promjena do pandemijske krize.
Izbori su to jasno pokazali. Stanar Bijele kuće će se možda promijeniti, ali veoma mali broj ljudi je spreman da promijeni svoje mišljenje. Na izborima 2016. Trump je u Wisconsinu dobio 23 od 72 okruga koji su prethodno glasali za Obamu; Biden je uspio da povrati samo dva. Na prošlim izborima, 9 od 159 okruga u Georgiji promijenilo je stranu; ove godine to je učinio samo jedan. U gotovo polovini tih okruga pobjednik je odnio više od 70 odsto glasova, dok je na izborima 2012. takvih bilo manje od jedne trećine. Republikanci i demokrati su ovog puta preobratili relativno mali broj glasača. Uspjeli su samo da dodatno motiviraju one koji ih već podržavaju.
Ipak, ako čitavu stvar pogledamo iz perspektive ljetošnjih protesta pokreta Black Lives Matter i tekućih demografskih promjena u Sjedinjenim Državama, možda bi ovaj trenutak ispravnije bilo opisati kao samrtni hropac prvog građanskog rata, a ne kao početak drugog.
Jer iako se Američki građanski rat koji su od 1861. do 1865. godine vodili Unija sa sjevera i Konfederacija sa juga završio vojnim porazom juga, politički rezultat rata ostao je neriješen. Rat jeste ukinuo ropstvo, ali nije donio jednakost.
Kontradikcije su bile tu od samog početka. Samo 10 dana nakon što se general Robert E. Lee predao Ulyssesu Grantu u mjestu Apomatoks, Frederick Douglas je zapisao: „[Ropstvo] je već imalo mnogo imena, a sada će dobiti još jedno; vi, ja i svi ostali moramo sačekati da vidimo kakav novi oblik će uzeti to čudovište; u kakvoj novoj koži će se stara zmija vratiti.“
Nije morao dugo da čeka. U nekoliko godina posle rata, u periodu Rekonstrukcije, pravo glasa i građanska prava za oslobođene robove na jugu bili su zaštićeni. Od 1870. do 1876. Mississippi je imao dva crna senatora. Južna Carolina je izabrala šest crnih kongresmena, a Louisiana je nakratko imala crnog guvernera. Ipak, taj eksperiment sa jednakošću nije dugo trajao – dijelom zahvaljujući sporazumu postignutom da bi se riješili problemi izazvani osporenim rezultatima izbora 1876. godine. Afroamerikanci su žrtvovani na oltaru dvopartijskog „nacionalnog jedinstva“ da bi se izbjegla ustavna kriza: federalne snage su se povukle sa juga, nakon čega su se južnjačke države vratile segregaciji i održale je u životu još čitavo jedno stoljeće.
Pokret za građanska prava donekle je ispravio nepravdu te historijske izdaje. Ali ni uz svu dobru volju, posljedice prethodna tri stoljeća ne mogu se otkloniti za samo šest decenija. Pritom dobre volje nije ni bilo. Čim je diskriminacija zakonom zabranjena, brojni Amerikanci su povjerovali da je rasna jednakost konačno ostvarena; suočeni sa historijom, gurnuli su glavu u pijesak. Ta historija ih sada sustiže. „Robovi su oslobođeni, lanci su raskinuti“, objasnila mi je jednom crna aktivistkinja i intelektualka Angela Davis. „Ali sloboda je mnogo više od samog ukidanja ropstva. Šta bi bilo da su svi porobljeni dobili potrebnu ekonomsku sigurnost; da im je bilo dozvoljeno da učestvuju u državnim poslovima i politici, da se obrazuju? To se nije dogodilo. I dan danas trpimo posljedice zbog izostajanja tih afirmativnih aspekata abolicije.“
Znači li to da je crna politika i dalje zaglavljena u 19. stoljeću?, pitao sam je. „Problem je u tome što smo mi kao zemlja zaglavljeni u 19. stoljeću“, odgovorila je. „Naravno, moramo odati priznanje za sve ostvarene pobjede. Rasizam danas nije ono što je nekada bio. Ali postoje problemi koji nikada nisu ni otvoreni, a danas se manifestiraju u novim oblicima. Tek kada te probleme riješimo, možemo poći dalje. Trebalo nam je 100 godina da se izborimo za pravo glasa.“
I linija fronta i priroda bitke koja se danas vodi su promenjeni. To više nije sukob sjevera i juga. Prema nalazima većine istraživanja, gradovi u kojima crni Amerikanci najradije žive upravo su gradovi na jugu – Atlanta, Washington, Dallas, Sharlotte. Prema popisima, segregacija je najizraženija u gradovima na severu – Milwakee, Detroit, Buffalo, Chicago. I to nije samo podjela između crnih i bijelih ljudi – najveća manjina u zemlji danas je hispanoamerička zajednica; a najbrže raste zajednica azijskih Amerikanaca.
U ovom veoma nestabilnom trenutku političko nasilje je ozbiljna prijetnja koja povremeno izbija na površinu. Ovog vikenda su zabilježeni sukobi između Trumpovih pristalica i njihovih protivnika u Washingtonu; ubrzo poslije izbora, policija u Philadelphiji je dobila dojavu da se jedna naoružana grupa sprema zaustaviti prebrojavanje glasova. Dvojica muškarca su optuženi za nezakonito nošenje oružja. Ali bitka koja se ovdje vodi nije vojna; ona je politička i, u izvjesnoj mjeri, pravna. U pitanju je nedovršeni posao zaštite slobode i punih građanskih prava za sve Amerikance.
Odanost zastavi Konfederacije i sporenja povodom rušenja spomenika južnjačkim generalima najjasniji su simboli ovog sukoba. Opstala je temeljna infrastruktura nacije koja je određene ljude sistematično isključivala iz društva na osnovu boje kože. Dobitnica Pulicerove nagrade Isabel Wilkerson uporedila je Sjedinjene Države sa starom kućom na nesigurnim temeljima kojoj je potrebna rekonstrukcija. „Kao i druge stare kuće“, piše ona u svojoj novoj knjizi Caste, „Amerika ima svoj skriveni kostur, kastinski sistem koji je bio suštinski važan za njeno funkcioniranje, kao nevidljivi noseći stubovi i krovne grede građevine koju nazivamo svojim domom. Kasta je infrastruktura naših podjela. To je arhitektura ljudske hijerarhije, nesvjesni kod koji sadrži uputstva za održavanje društvenog poretka starog 400 godina… Mi smo nasljednici svega što je u njemu dobro ili loše. Nismo mi izgradili te nakrivljene stubove, ali oni su sada naš problem.“
***
Novina je to da će do 2045. godine danas dominantna rasa postati manjina; ovog trenutka manje od polovine američke djece ispod 15 godina ima bijelu boju kože. U pet država (Californija, Texas, Hawaii, New Mexico i Nevada) bijelci su već u manjini. U Merylandu će postati manjina za koju godinu. U Arizoni, Floridi, Georgiji i New Jersiyu to će se dogoditi do kraja decenije. U mjeri u kojoj su ovim izborima i mnogim zbivanjima u posljednje četiri godine dominirala pitanja i politike identiteta, glavni identitet koji se našao na tapetu je onaj bijeli: njegove strepnje i gnjev, sposobnost za empatiju i solidarnost.
Da li je pobjeda Baracka Obame gurnula bijelu Ameriku preko ivice? Budućnost od koje neki strahuju najupečatljivije je ovaploćena u liku predsjednika koji je sin imigranta, afričkog muslimana, i bijele kosmopolitske žene. U svojoj novoj knjizi, Obećana zemlja, Obama iznosi mišljenje da je Trumpova pobjeda bila rasijalizirana reakcija na njegovu pobjedu. Trump je ponudio „eliksir za rasnu anksioznost miliona Amerikanaca uplašenih ulaskom crnog čovjeka u Bijelu kuću“. Obama piše: „Kao da je moj mandat u Bijeloj kući pokrenuo duboko usađenu paniku. Osjećaj da je poremećen prirodni poredak stvari. Donald Trump je na to računao kada je iznosio tvrdnje da nisam rođen u Sjedinjenim Državama i otuda nisam legitiman predsjednik.“
Ali bijeli politički identitet se kretao u istom pravcu i decenijama prije nego što se pojavio Obama. Uspon nove desnice fragmentirao je staru demokratsku bazu i pridobio za republikance ono što bismo danas opisali kao „bijelu radničku klasu“. Kada je Stanley Greenberg, veteran među istraživačima javnog mnijenja, posjetio Michigan 80-ih godina da bi ispitao fenomen „Reaganovih demokrata“, glasača Demokratske stranke koji su prešli na Reaganovu stranu, ustanovio je da su u njegovim fokus grupama „ti bivši bijeli demokratski glasači izražavali najdublju odbojnost prema crncima; taj stav je dominirao u svemu što su imali da kažu na teme državne uprave i politike“. Pošto im je pročitao saopćenje Roberta Kennedya na temu rasne nejednakosti, jedan od učesnika je rekao: „Ne čudi me što su ga ubili.“
„To me je navelo da zastanem i čitavu analizu Reaganovih demokrata započnem ispočetka“, piše Greenberg u izvještaju iz 2013, Unutar Republikanske stranke. „Shvatio sam da je za pokušaje da se dopre do ove grupe najvažnije pitanje rase.“
Trideset godina kasnije, Greenberg zaključuje da je njihova fiksacija i dalje živa, mada je vremenom donekle evoluirala. „Bijeli republikanci pokazuju izraženu rasnu svijest“, rekao mi je, opisujući fokus grupu koju je organizirao jednu godinu nakon što je Obama osvojio drugi mandat. „Oni su bolno svjesni činjenice da su bijeli u zemlji u kojoj bijela većina polako postaje manjina.“
Trumpov uspon se ne može objasniti samo rasnom historijom zemlje. Svijet u cjelini i posebno trenutak u kom se sada nalazimo previše su složeni za to. Ali ne možemo ga ni razumjeti izvan konteksta te historije.
Već je bilo dosta komentara o izlaznim anketama koje pokazuju da se pripadnici rasnih manjina približavaju Trumpu, dok se bijeli glasači udaljavaju od njega. Iako se izborne ankete ove godine nisu proslavile, nemamo razloga da sumnjamo da je Trump popravio svoje pozicije kod glasača iz manjinskih grupa: agresivno je radio na tome, a i polazna pozicija mu je bila takva da je mogla da se promjeni samo nabolje.
Ipak, opšti trend je jasan i neporeciv. Crni i hispanoamerički glasači su u velikoj većini podržali demokrate: bez njihove podrške u ključnim državama Biden ne bi pobijedio. U državama industrijske zone, gdje su manjinske populacije ostale relativno stabilne, demokrati zavise od podrške koncentrirane u velikim gradovima i predgrađima koja su sve naglašenije multirasna. Da nije bilo Detroita, demokrati bi izgubili Michigan, a bez Philadelphije ne bi dobili Pennsylvaniju. Na drugim mjestima na jugu i na zapadu migracija je pomogla da se zadobiju neka od republikanskih uporišta. Tokom 70-ih i 80-ih godina, Colorado, New Mexico, Nevada i Arizona su bile sigurne republikanske države. Prve dvije su sada sigurne demokratske države, dok druge dvije ostaju neopredijeljene, a ovog puta su stale na Bidenovu stranu. Prema podacima iz popisa za posljednjih 20 godina, hispanoamerička populacija u ovim državama uvećala se od 17 do 48 odsto. Ovakav rezultat nije slučajnost.
Ipak, ništa od toga nije ni izvjesno ni neizbježno. Demografija nije sudbina. Bijelci su već odavno manjina u Texasu, a opet, uprkos velikim naporima demokrata, republikanci tamo s lahkoćom dominiraju od 1976. Florida je također veoma raznolika po demografskom sastavu, ali još izmiče Demokratskoj stranci. S druge strane, dvije najbjelje države u zemlji, Vermont i Main, redovno glasaju za demokrate.
U mnogim državama koje su demokrati dobili razlika je bila veoma mala. Biden je osvojio Arizonu, Wisconsin, Pennslvaniju i Georgiju sa razlikom od 1 procenta ili čak manje. Neznatna pomjeranja na samo nekoliko mjesta mogla su donijeti Trumpu još jedan mandat u Bijeloj kući.
Republikanci već dugo brinu zbog demografskih promjena. Više od decenije prije Trumpa, prvi ljudi stranke su upozoravali da se republikanci moraju udaljiti od puta koji je zacrtao Richard Nixon „Strategijom za jug“, od pokušaja da šifrovanim rasističkim porukama pridobiju južnjačke glasače i glasače iz bijelih predgrađa. „Moramo se suočiti sa činjenicom da je glavni problem u crncima“, rekao je Nixon tada svom šefu kabineta, Bobu Haldemannu. „Moramo razviti sistem koji taj problem rješava, a da se to ne primjećuje.“
To je donosilo rezultate u posljednjim decenijama 20. stoljeća, ali u posljednjih 20 godina zavisnost republikanaca od bijelih glasača postaje ozbiljan problem. Konsultantkinja Republikanske stranke Anna Navarro izjavila je 2012. godine za Los Angeles Times: „Kad vidite kako Mitt Romney stoji u populaciji hispanoameričkih glasača, jasno vam je da je vrijeme da pritisnemo dugme za paniku“. George W. Bush je započeo proces transformacije Republikanske stranke u multirasnu desničarsku partiju koja manje insistira na nostalgiji za Konfederacijom, a više na religiji, ambiciji i preduzetničkom duhu. Naravno, u politici diverziteta nema ničega što se ne bi moglo uspješno uklopiti u neoliberalni program. George W. Bush je imao najraznolikiji kabinet u historiji (kao i Boris Johnson u Britaniji).
Da nije bilo te promjene, stranka bi bila osuđena na zaborav. Kao što je senator iz Južne Caroline Lindsey Graham rekao na republikanskoj konvenciji 2012: „Gubimo demografsku trku. Ne proizvodimo dovoljno nezadovoljnih bijelaca koji bi nas podržali na duži rok.“
Trump je zanemario te promjene i vratio se bijeloj superiornosti, rasističkoj retorici i uskraćivanju prava glasa. Njegova pobjeda 2016. i impresivni rezultati na posljednjim izborima pokazuju da na srednji rok bigoterija neće smetati republikancima da ostanu u trci. Ali njihovo vrijeme ističe. Ako žele ostati relevantni, republikanci moraju biti još napadniji, još grublji i još otvoreniji u diskriminaciji i isključivanju. Razloge Trumpove privlačnosti treba tražiti ne u napuštanju američke rasne politike, već u njenom intenziviranju: u pitanju je ono isto staro gorko bijelo vino, sada natočeno u novu narandžastu bocu. Još nije jasno da li su republikanci postali zavisni od njega.
Krajem 1981. godine, pokojni Lee Atwater, nekada predsjednik Republikanskog nacionalnog savjeta i pripadnik Reaganove administracije, objasnio je kako su rasne poruke stranke vremenom evoluirale: „Prvo smo 1954. godine (kada je segregacija stavljena van zakona) vikali: Crnčuge. Crnčuge. Međutim, 1968. više nisi smio reći „crnčuga“, jer je to debelo koštalo. Zato smo počeli da govorimo o problemima prinudne integracije, o uskraćenim pravima država. Sada su stvari već toliko apstraktne da govorimo isključivo o smanjivanju poreza i o ekonomskim politikama, koje za rezultat imaju to da donijete ekonomske odluke više pogađaju crnce nego bijelce… Kad kažemo „smanjite poreze“, to je, naravno, mnogo apstraktnije od vajkanja zbog prinudne integracije, da ne spominjem dovikivanje ’crnčuge, crnčuge’.“
Ali Trump nam je pokazao da veliki dio bijele Amerike nije sramežljiv onoliko koliko je Atwater zamišljao. Sve je dozvoljeno, sve možete kazati. Čak i ako se nekima od glasača to ne dopadne, opet će isto glasati.
Što se tiče ishoda budućih izbora, možda će se pokazati da je trampizam ipak previše rizičan izbor s obzirom na promjene u demografiji. Ali, pošto je Trump osvojio gotovo isti broj glasova kao Mitt Romney i mnogo više od Johna McCaina, ovi izbori su potvrdili da čak i kada se prikaže u svoj svojoj sumanutosti, bigoteriji i nekompetentnosti trampizam ostaje izborno konkurentna i politički održiva opcija. Možda nema dovoljno podrške da osvoji vlast u zemlji, ali ima sasvim dovoljno snage da nastavi da ometa upravljanje državom. Demokrati su ga porazili, ali ne smiju zanemariti sve ono što trampizam predstavlja.
***
Na stotu godišnjicu emancipacije i formalnog ukidanja ropstva, Martin Luther King je održao svoj najslavniji govor. Svi pamte čuveni refren „Sanjam san…“ Taj govor sadrži još jedan pasus koji je izazvao ovacije u publici:
„Na izvjestan način, mi smo danas došli u prijestonicu da unovčimo ček“, rekao je King na dan Marša na Washington 28. augusta 1963. „Kada su graditelji naše republike pisali veličanstvene riječi ustava i Deklaracije nezavisnosti, oni su potpisali mjenicu koja ljudima, da, i crnim ljudima, isto kao bijelim, garantira ’neotuđiva prava’ na ’život, slobodu i potragu za srećom’. Jasno je da današnja Amerika to obećanje ne ispunjava … Umjesto da poštuje svoju svetu obavezu, Amerika je crnim ljudima izdala ček bez pokrića, ček koji se vratio sa porukom ’nedovoljno sredstava na računu’.“
Kao što mi je jednom rekao pokojni Jack O’Dell koji je mnogo godina sarađivao sa Kingom, veoma je važno kako se govor pamti. „Dokle god ga se sjećamo kao govora o snu, on neće biti ništa više od jedne osobne vizije“, rekao je. „U onoj rečenici o čeku bez pokrića taj govor postaje optužnica za čitavu zemlju, dakle, mnogo više od sna. Zato se taj pasus rijetko spominje.“
Pedeset godina kasnije, dok je crna Amerika još čekala da se dato obećanje ispuni, Vrhovni sud je u junu 2013. odlukom od 5 prema 4 ograničio neke od odredbi Zakona o pravu glasa. U izlaganju pred sudom advokat Bert Rein se usprotivio odredbama ovog zakona, govoreći o rasno motiviranom uskraćivanju prava glasa kao o nečemu što je ostalo u dalekoj prošlosti: „To je stara bolest, odavno izliječena“. Južnjačke države, sa istorijom ne tako davnih rasno motiviranih zvjerstava, oslobodile su se nadzora federalnih organa. Samo nekoliko sati poslije objavljivanja odluke, Texas i Mississipi su najavili usvajanje zakona o identifikaciji glasača koji otežavaju glasanje siromašnim, mladim i manjinskim glasačima.
U Georgiji se ove godine za guvernera kandidirao čovjek odgovoran za brisanje glasača sa spiskova. Pobijedio je sa razlikom od 54.723 glasa u nadmetanju sa Stacy Abrams, Afroamerikankom kojoj se pripisuje zasluga za Bidenovu pobjedu u Georgiji. Analiza rezultata junskih preliminarnih izbora u Georgiji koju je objavio profesor političkih nauka sa Stenforda Jonathan Rodden pokazuje da je poslije sedam sati uveče prosječno vrijeme čekanja na biračkim mjestima iznosilo 51 minut u oblastima u kojim 90 odsto ili više populacije čine birači koji nisu bijelci. U oblastima gdje bijelci čine 90 odsto ili više, vrijeme čekanja je bilo šest minuta.
Kampanja konzervativaca protiv procesa koji bi se mogli protumačiti kao druga rekonstrukcija nije prošla bez reakcije. Mjesec dana pošto je Vrhovni sud suspendirao ključne odredbe Zakona o pravu glasa, zaključivši da je bolest rasizma izliječena, George Zimmerman je oslobođen optužbi za ubistvo crnog tinejdžera Trayvona Martina. Tako je rođen slogan #BlackLivesMatter.
Sa erupcijom protesta ovog ljeta problem rasne nepravde ponovo je dospio u prvi plan, a ubistvo Georgea Floyda je postavljeno u širi historijski kontekst u kom životi crnih ljudi nemaju vrijednost. „Rasna nejednakost je sistemska, ona transcendira ne samo partije na vlasti, nego i protok vremena“, izjavio je Abrams za The New York Times u vrijeme demonstracija. „Moramo biti jasni i reći da povod nije samo jedan događaj, jedno ubistvo, već čitava infrastruktura nepravde.“
Ovi događaji su se produžili do jeseni – sve do nemira u Philadephiji, samo jednu sedmicu prije izbora. Protesti su uticali na rezultate izbora – ako se može vjerovati izlaznim anketama, broj glasača koji su kao najvažnije pitanje naveli „rasnu nejednakost“ veći je od broja onih koji su rekli da je to pandemija. Podaci govore da je poslije talasa protesta ovog ljeta – u kojima je učestvovao i veliki broj bijelaca i Amerikanaca hispanoameričkog porijekla – došlo do naglog porasta registracija glasača demokratske stranke. Kao što je bilo i za vrijeme građanskog rata i u borbama pokreta za građanska prava, crni ljudi nisu usamljeni u želji da se oslobode naslijeđa ropstva i rasne diskriminacije.
Pozivi na nacionalno jedinstvo u trenutku tako ogorčenih podjela zvuče šuplje ako ne preciziramo na kojim osnovama i za koje svrhe želimo da se ujedinimo. Sjedinjene Države su se već nalazile na ovom istom mjestu posle Rekonstrukcije. Izgleda da se sa tog mjesta nismo ni pomjerali. „Ako je rat između bijelaca donio mir i slobodu za crnce“, rekao je Frederick Douglas ubrzo poslije kraja perioda Rekonstrukcije, „pitam se šta će nam donijeti mir između njih?“
Ovo nije prvi put da su se Sjedinjene Države dobile novog predsjednika u periodu rasnih trvenja, dok protestni pokreti pokušavaju pridobiti naciju, boreći se protiv onih koji žele vratiti vrijeme unazad. Kada je na dan Kennedyeve sahrane Lyndon Johnson sjeo sa svojim savjetnicima da razgovaraju o prvom obraćanju Kongresu, svi su ga molili da se kao novopostavljeni predsjednik ne fokusira previše na građanska prava – jer je to inicijativa bez mnogo izgleda za uspjeh. „Predsjednik ima na raspolaganju ograničenu količinu uticaja i mora paziti kako ga troši“, objasnili su mu.
„Dođavola“, odgovorio je Johnson, „šta će nam uopće predsjednik, ako ni toliko ne može uraditi?“
Joe Biden treba postaviti sebi isto pitanje.
(TBT, The Guardian)