Završeni ljetos, ali objavljeni poslije izbora – iako za mnoge oni još nisu okončani – memoari Baracka Obame oborili su sve rekorde u prodaji. Prvi tom knjige “A Promised Land” (“Obećana zemlja”) samo u SAD i Kanadi u prva 24 sahatakupilo je skoro 890.000 ljudi.
Bivši predsjednik na (prvih) sedam stotina stranica piše o svom političkom usponu, pobjedi na izborima 2008. i mandatu u Bijeloj kući. Pomalo bi bilo nepravedno reći da je njegova knjiga izašla da bi ponudila sve odgovore, ili makar negiranja, četiri Trumpove godine, uronjene u retoričke napade i u rušenje svega što je Obama postigao; Trumpa, uistinu, ima u ovoj knjizi, ali daleko od toga da je akcenat na njemu.
Obama, taj “mršavac sa čudnim imenom”, oduvijek je izazivao podjele, a ova ih knjiga neće zatomiti. Ipak, ona je značajno svjedočanstvo o čovjeku koji je dobio Nobelovu nagradu za mir samo zato što je stekao ključeve Bijele kuće.
Slijede kratki izvodi iz knjige.
Demokratija u krizi
Prije svega, nadao sam se da ću uspjeti pošteno dočarati svoj mandat – ne samo da prođem kroz ključne događaje koji su se zbili i da opišem važne figure sa kojima sam sarađivao, već da to bude i pregled političkih, ekonomskih i kulturnih strujanja koja su oblikovala izazove moje administracije i izbore koje smo napravili. Želio sam ponuditi čitaocima uvid u to kako je biti predsjednik Sjedinjenih Država; želio sam malo pomjeritizavjesu i da podsjetim ljude da je, uz svu moć i svu pompu, predsjednikovanje i dalje samo posao, da je naša federalna vlada preduzeće kao i svako drugo, i da muškarci i žene koji rade u Bijeloj kući doživljavaju istu mješavinu zadovoljstva, razočaranja, kancelarijskih svađa, grešaka i malih pobjeda kao i ostali građani.
Želio sam i ispričati nešto osobniju priču, koja bi mogla inspirirati mlade ljude da se posvete karijeri u javnoj službi: ja sam u politiku ušao da bih se bolje uklopio, da bih sebi objasnio suprotstavljenosti mog nasljeđa.
Dok sjedim i pišem ovo, moja zemlja je i dalje u stisku globalne pandemije i ekonomske krize koja je prati; na desetine hiljada Amerikanaca je preminulo, milioni su bez posla. Širom zemlje, ljudi s različitih podneblja izašli su na ulice da protestiraju zbog ubistava nenaoružanih crnih muškaraca i žena. A možda još gore, naša demokratija nalazi se na ivici krize – krize ukorijenjene u fundamentalnoj borbi dvijeju suprotstavljenih vizija onoga što Amerika jeste i što treba biti; krize koja nam je donijela podjeljene, ljutite, nepovjerljive građane, i koja je dozvolila da se krše institucionalne norme i da se zapostavljaju osnovne činjenice koje su i republikanci i demokrate nekada uzimali zdravo za gotovo.
Ovo nadmetanje nije novo, naravno. Ono je na mnogo načina definiralo američko iskustvo. Ono je utkano u osnivačke dokumente koji su mogli da u isto vrijeme kažu da su svi ljudi rođeni jednaki i da broje robove kao tri petine jednog muškarca. Ono je vidljivo u našim najstarijim sudskim tumačenjima, kao kada je sudija Vrhovnog suda objasnio američkim Indijancima da njihovo pravo na svojinu nije primjenljivo jer sud pobjednika nema nikakav kapacitet da prepozna pravedne zahtjeve poraženih. To je bitka koja je vođena na poljima Getizburga i Apomatoksa, ali i u salama Kongresa, na mostu u Selmi, diljem kalifornijskih vinograda, na ulicama New Yorka – bitka koju su vodili i vojnici, ali češće sindikalci, sifražetkinje, studentski lideri, talasi imigranata, LBGTQ aktivisti, naoružani samo parolama i parom cipela.
U srcu ove dugoročne bitke je jednostavno pitanje: želimo li izjednačiti Ameriku sa njenim idealima? I ako je tako, vjerujemo li zaista da naše proklamacije o samoupravljanju, o individualnoj slobodi, o jednakosti šansi i jednakosti pred zakonom, važe za sve? Ili smo privrženi tome da u praksi sačuvamo ove privilegije samo za rijetke?
Sukob sa Trumpom
Milionima Amerikanaca koji su bili prestrašeni mogućnošću da se crni čovjek useli u Bijelu kuću, Donald Trump je ponudio eliksir.
Njegov nagovještaj da ja nisam rođen u Sjedinjenim Državama nije bio toliko nov. Najmanje jedan konzervativac je to govorio još kada sam se kandidirao za Senat u Illinoisu. Tokom stranačkih izbora, neke pristalice Hillar Clinton su ponovo počele pričati o tome, i mada je njena kampanja odbacila te navode, konzervativni blogeri i radio-voditelji su se nakačili na to. Do trenutka kada je Pokret „Čajanka“ počeo propagirati tu bajku, tokom prve godine mog mandata, ona se razvila u teoriju zavjere: ne samo da sam rođen u Keniji, nego sam bio i prikriveni muslimanski socijalista, mandžurijski kandidat koji je odgajan od djetinjstva i podmetnut u Sjedinjene Države, sa falsificiranim dokumentima, da bih se infiltrirao u najviše ešalone američke politike.
Nikada prije toga nisam upoznao Trumpa, ali sam ga tokom godina postao svjestan, prvo kao trgovca nekretninama koji je želio svu pažnju ovog svijeta; kasnije, i mnogo mračnije, kao nekoga ko se uključio u priču o “Petorci iz Central parka”. Kada su petorica crnih i latino tinejdžera optuženi, a potom i osuđeni na zatvor (kasnije su pomilovani) zbog brutalnog silovanja jedne bijele džogerke, on je platio oglase u četiri najvažnija dnevna lista i zahtjevao povratak smrtne kazne; na koncu, i kao televizijske ličnosti koja je prodavala sebe i svoj brend kao vrhunac kapitalističkog uspjeha.
Tokom prve dvije godine mog mandata, Trump mi je udjeljivao komplimente. Na Bloombergu je rekao “vjerujem da on obavlja dobar posao”; ali nisam ga shvatao za ozbiljno. Njujorčani i poslovni lideri koje sam znao govorili su da je on samo “hajp”, da je imao mnogo susreta sa bankrotstvom, mnogo neispunjenih dogovora i ugovora, mnogo nezadovoljnih zaposlenih, mnogo sumnjivih finansijskih aranžmana. Njegov osnovni posao uglavnom se sastojao iz prodavanja svog imena kompanijama i ustanovama kojima nije ni upravljao.
Ono što me je zapanjilo jeste koliko su brzo mediji prihvatili njegov narativ u osporavanju mog rođenja u Sjedinjenim Državama. Linija između vijesti i zabave postala je toliko mutna, a borba za rejtinge toliko okrutna da su televizijske stanice vrlo često puštale koješta. Za ovo je bio zaslužan Fox news, prirodno, mreža čiji su moć i profiti sagrađeni na istim onim rasnim strahovima i mržnji koje je Trump želio eksploatirati. Iz noći u noć, on se pojavljivao kod najpopularnijih voditelja. Kod O’Rajlija, Trump je rekao: “Ako želiš biti predsjednik Sjedinjenih Država, onda moraš biti rođen u ovoj zemlji. A kod njega postoji sumnja je li ili nije… On nema ni krštenicu.”
Kasnije je na to dodao da sam i na Harvard primljen čudno, jer su mi “ocjene bile loše”. Pričao je Lauri Ingraham da je knjigu “Snovi moga oca” sigurno napisao Bill Ayers, moj komšija iz Chikaga i bivši radikalni aktivista, jer je knjiga bila previše dobra da bi je napisao neko mog intelektualnog kalibra.
Ali nije to bilo samo na Foxu. U martu, nakon što je krenuo rat u Libiji, pojavio se i na ABC-ju, i zahtjevao da pokažem svoju krštenicu. Na NBC-ju, gdje se emitirao njegov show“The Celebrity Apprentice”, pohvalio se da je poslao privatne istražitelje na Havaje da utvrde gdje sam stvarno rođen. Kasnije je rekao Andersonu Cooperu na CNN-u: “Nedavno su mi ispričali, Andersone, da njegove krštenice nema. Rekli su da je nema, da ne postoji.”
Van Foxovog univerzuma, mainstream novinari nisu davali kredibilitet ovim bizarnim optužbama. Ali nijednom nisu naveli da je Trump lagao ili napisali da je teorija zavjere koju on podstiče rasistička. A što više kiseonika je dobijao, to je bio više na vijestima. U Zapadnom krilu, mislili smo da je ovo samo šala, ali ja nisam mogao da ne primjetim da novinari nisu samo radili intervjue sa Trumpom, već su bez daha pratili i njegove pokušaje da se uključi u trku za predsjednika. Ispitivanja javnog mnjenja pokazala su da skoro 40 odsto republikanaca vjeruje da nisam rođen u Americi. Isti istraživači rekli su mi i da Trump vodi među republikancima, iako se u tom trenutku još nije bio zvanično kandidirao.
Joe Biden? Mogao je to da bude i Tim Kaine…
Koga da odaberem za potpredsjednika?
Suzio sam izbor na guvernera Tima Kainea iz Virginije i kolegu iz Senata Joa Bidena iz Delawarea. U to vrijeme, bio sam mnogo bliži Timu. On je bio najpoznatiji izabrani političar van Illinoisa koji mi je dao podršku kada sam se kandidirao za predsjednika i bio je angažiran u mojoj kampanji. Lahko smo se združili: bili smo otprilike istih godina, dolazili sa Srednjeg zapada, imali smo slične temperamente, čak i CV-jeve.
Što se Joa tiče, nismo mogli biti više različiti, makar na papiru. Bio je 19 godina stariji od mene. Ja sam se kandidirao kao autsajder u Washingtonu; on je proveo 35 godina u Senatu. Ja sam odrastao tamo i ovamo, a on je i dalje imao duboke veze sa svojim Scrantonom u Pensilvaniji, i bio je ponosan na svoje irsko porijeklo. (Tek kasnije, kada smo izabrani, otkrili smo da su naši preci iz Irske napustili Evropu u razmaku od svega pet sedmica.) A ako su mene vidjeli kao hladnjikavog i odmerenog s riječima, Joe je bio toplina, čovjek bez inhibicija, voljan da odmah podjeli sve što mu je na pameti. On je zaista uživao u društvu ljudi. Kada bi ušao u neku prostoriju, odmah bi se sprijateljio, nabacio bi osmjeh i pitao sagovornike odakle su, pričao im o tome koliko mu se sviđa njihov grad (“Najbolja kalcona koju sam ikada probao”) i kako sigurno znaju toga-i-toga (“Ma sjajan tim, stvarno”), dijelio komplimente njihovoj djeci ili njihovoj majci (“Ma nema šanse da imate više od četrdeset godina”).
Njegovi povremeni gafovi bili su, shvatio sam to s vremenom, trivijalni u poređenju sa njegovim prednostima. Kada je o domaćim pitanjima riječ, bio je mudar, praktičan i radio je domaći zadatak. Njegovo iskustvo u spoljnoj politici bilo je široko i duboko. Dobar je bio u debatama, odlično se osjećao na najvećoj sceni.
Ali više od svega, Joe je imao veliko srce. Prevazišao je teško mucanje kada je bio dječak i dvije aneurizme u srednjem dobu. Susreo se i sa osobnom, nezamislivom tragedijom. Tragedije i udari možda su ostavili ožiljke na njemu, ali nisu ga napravili ogorčenim ili ciničnim.
“Ako odabereš mene”, rekao mi je Joe, “dobit ćeš moje najbolje i najiskrenije savjete. Ti ćeš biti predsjednik, a ja ću braniti sve što odlučiš. Ali želim da se pitam za svaku velikuodluku.”
Nobelova nagrada
Bilo je šest ujutru, 9. oktobra 2009, kada me je telefonski operator Bijele kuće probudio. Robert Gibbs (sekretar za štampu Bijele kuće) bio je na liniji. Rijetko kada su me saradnici zvali toliko rano. Srce mi se steglo. Je li teroristički napad? Prirodna katastrofa?
“Dobio si Nobelovu nagradu za mir”, rekao je Gibbs.
“Kako to misliš?”
“Upravo su saopćili, prije nekoliko minuta.”
“A za šta?”
Gibbs je ignorirao pitanje. Spremit ćemo izjavu brzo, rekao mi je.
Nakon što sam spustio slušalicu, Michell me je pitala o čemu se radilo.
“Dobio sam Nobelovu nagradu za mir.”
“To je super, dušo”, rekla je, a onda se okrenula i nastavila spavati.
Nešto kasnije, u Rouse Gardenu, kazao sam okupljenim novinarima da, za manje od godinu dana predsjedničkog mandata, nisam zasluživao da budem u društvu tih velikih figura koje su zaslužile ovu počast u prošlosti. Umjesto toga, ova nagrada je bila poziv na akciju, sredstvo da Nobelov komitet da zamajac procesima kojih ne bi bilo bez američkog vođstva: smanjenje prijetnje od nuklearnog oružja i klimatskih promjena; smanjenje ekonomske nejednakosti; poštovanje ljudskih prava; premošćavanje rasnih, etničkih i vjerskih podjela koje izazivaju toliko konflikata. Rekao sam da nagradu želim podijeliti sa onima koji su radili, tiho, za pravdu, mir i ljudsko dostojanstvo širom svijeta.
Šest dana ranije, tri stotine militanata u Avganistanu pregazilo je malu ispostavu američke vojske na Hindukušu. Stradalo je osam naših vojnika, povređeno još 27.
Oktobar će biti najsmrtonosniji mjesec za američke trupe u Avganistanu od početka rata, osam godina ranije.
I umjesto da nastupi nova era mira, suočio sam se sa odlukom da pošaljem još više vojnika u rat.
Putin kao opasni momak iz Chicaga
Prvi put sam se sreo sa Vladimirom Putinom u njegovoj dači, nadomak Moskve. Naši eksperti za Rusiju, Mike McFaul i Bill Berns, kao i Jim Jones, pravili su mi društvo na putu do tamo. Berns mi je rekao da treba biti kratak.
“Putin je osjetljiv na bilo kakvo omalovažavanje”, kazao je Berns. “U njegovoj glavi, on je važniji i stariji lider. Možda bi valjalo da otvoriš sastanak pitanjem o odnosima SAD i Rusije, i pustiš ga da skine neke stvari sa svojih pleća.”
Putin nas je sačekao ispred vile. Fizički nije bio nešto naročito naočit: nizak, kompaktan – građen kao rvač – sa tankom kosom, upadljivim nosem i blijedim očima. Već dok smo razmjenjivali pozdrave između naših delegacija, osjetio sam određenu ležernost u njegovim pokretima, uvježbanu nezainteresiranost u njegovom glasu, koja mi je odala da je riječ o nekome ko je navikao biti okružen potčinjenima i moliocima. Nekome ko se navikao na moć.
U društvu Sergeja Lavrova, urbanog ministra spoljnih poslova i bivšeg predstavnika u UN, Putin nas je odveo u dvorište, gdje smo se poslužili jajima i kavijarom, hlebovima i čajevima. Sve su služili muški konobari u tradicionalnoj seljačkoj odjeći i dubokim kožnim čizmama. Zahvalio sam Putinu na gostoprimstvu i pitao ga šta misli o odnosima SAD i Rusije.
Berns se nije šalio kada mi je rekao da Putin ima neke stvari koje želi kazati. Jedva da sam završio pitanje, a on je već počeo sa svojim, činilo mi se, beskrajnim monologom, hronikom svake navodne nepravde, izdaje i nipodaštavanja koje su on i ruski narod doživjeli od Amerikanaca. Osobno mu se sviđao predsjednik Bush, rekao je, i ponudio mu je svu pomoć i solidarnost poslije 11. septembra, u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Pomogao je Sjedinjenim Državama da podignu baze u Kirgistanu i Uzbekistanu tokom avganistanske kampanje. Čak je ponudio i rusku pomoć oko Sadama Huseina.
I šta je dobio zauzvrat? Umjesto da obrati pažnju na njegova upozorenja, Bush je izvršio invaziju na Irak, destabilizirao cijeli Bliski istok. Odluka Amerike da se povuče iz Sporazuma o antibalističkim raketama prije sedam godina i planovi da se postave odbrambeni sistemi na ruskim granicama nastavljaju biti izvor strateške nestabilnosti. Primanje bivših članica Varšavskog pakta u NATO tokom administracija Clintona i Busha skoptisalo je rusku “sferu uticaja”, a američka podrška “obojenim revolucijama” u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu – pod maskom “promoviranja demokratije” – od nekada prijateljskih komšija napravila je zemlje koje su protiv Rusije.
Po Putinovom mišljenju, Amerikanci su bili arogantni, nisu željeli da se ponašaju prema Rusiji kao prema jednakom partneru i konstantno su pokušavali da diktiraju svoje uvjetečitavom svijetu. Zato nije bio optimista za buduće odnose.
Nisam ga prekidao. Jasno mi je bilo da je Putin uvježbao ovaj nastup, ali njegova ljutnja bila je stvarna. Poslije jedno 45 minuta, počeo sam da mu odgovaram, tačku po tačku. Podsjetio sam ga da sam se osobno protivio invaziji na Irak, ali i da sam se usprotivio ruskoj intervenciji u Gruziji, vjerujući da svaka nacija ima pravo da sama bira svoje saveznike i ekonomske odnose. Što se tiče “reseta”, nije cilj bio da eliminiramo razlike između naše dvije zemlje; već da napustimo navike iz Hladnog rata i da zasnujemo realne, zrele odnose koji bi mogli da hendluju te razlike, zahvaljujući zajedničkim interesima.
Slušao me je pažljivo, i poslije dvosatnog maratona, izrazio je otvorenost, ako ne i entuzijazam.
“Naravno, što se tiče svih ovih pitanja, morat ćete da radite sa Dmitrijem”, rekao mi je dok me ispraćao. “To su sada njegove odluke.”
Pogledi su nam se sreli dok smo se rukovali. Obojica smo znali da je rečenica koju je izgovorio vrlo upitna. Ali zasad, bila je to najbliža stvar podršci koju sam dobio od njega.
Kada me je kasnije jedan saradnik pitao za utiske, rekao sam mu da mi je poznat, “kao bos nekog kraja, samo sa nuklearnim oružjem i vetom u Savjetu sigurnosti UN”.
To je izazvalo salve smijeha, ali nije bila šala. Putin me jeste zapravo podsjećao na ljude koji su nekada upravljali političkom mašinerijom u Chicagu ili Tamani holom – opasne, uličarski pametne, nesentimentalne likove koji su znali šta znaju, koji nikada nisu otišli dalje od svojih ograničenih iskustava i koji su patronažu, podmićivanje, prevaru i povremeno nasilje smatrali legitimnim instrumentima trgovine. I za njih i za Putina je život bio igra sa “nultom sumom”: možda možete sarađivati sa ljudima van svog okruženja, ali ne možete im verovati. Važno je prvo postarati se za sebe, a onda za svoje ljude. U takvom svijetu, nedostatak skrupula, prezir prema bilo čemu što ne podrazumjeva akumulaciju moći, nije nikakva mahana, već prednost.
(TBT, Nedeljnik)
