Zadnja je sedmica izborne kampanje, ili, sportskim rječnikom rečeno, posljednja je četvrtina košarkaške utakmice. Tribine su zbog pandemije formalno prazne, ali žamor publike se čuje kao da su pune. Ono što sada karakterizira utakmicu jeste činjenica da se igra pod košem domaćina i da igrači kao gosti sa dresovima opozicionih stranaka igraju presing, igrač na igrača. Najagilniji se čine oni sa oznakom NiP, to jeste strankom Narod i pravda, koje predvodi bivši košarkaš Elmedin Konaković. Oni koji su pratili sve dosadašnje predizborne kampanje, posmatrajući ih kao sportske turnire u kojima je dominirala jedna stranka sa zelenim dresovima (SDA), te bi joj najčešće u finalu parirala stranka u crvenim dresovima (SDP), teško će se sjetiti da je neka momčad sa ovoliko energije nastupala na lokalnim izborima kao što to sada čini momčad Naroda i pravde (NiP).
Taj Konaković je u samom startu svog puta opozicionog lidera pokazao energičnost koja se često graničila i sa drčnošću nadobudnog derleta. Stoga su mnogi smatrali da će posustati, poput mnogih njegovih prethodnika, ta da previše solira i da kako takav neće moći formirati tim koji je nužan da bi se postigao relevantan rezultat na izborima. Zanemarit ćemo šta Konakoviću zamjeraju veleumni sarajevski kolumnisti i analitičari koji evo tri desetljeća najavljuju političkog mesiju koji nikako da vaskrsne iznad Vječne vatre u Titovoj ulici, jer njihovo mišljenje kao takvo davno je devalvirano i derogirano.
Prošle izbore Konaković je iskoristio kao malo jači trening za utakmicu jer nije imao ni vremena da okupi ekipu za ozbiljan rezultat, pa ipak je uspio osvojiti dovoljno poslaničkih mjesta da se cijelo vrijeme priča o vlasti u Kantonu Sarajevo vrtila oko njega. Njegovi opozicioni partneri SDP i NS su mu svjesno prepuštali „prvo poluvrijeme“ mandata, vjerujući da će njihovi iskusniji lideri Nermin Nikšić i Peđa Kojović preuzeti igru i dominirati u „drugom poluvremenu“ koje se vremenski poklapalo sa lokalnim izborima. Ali, to se nije desilo. Konaković naprosto ne posustaje. Čak je motiviraniji ušao u „drugo poluvrijeme“ zbog preuzimanja većine u Skupštini KSA od strane „Četvorke“.
Iako se čini da se u SDP-ovoj kampanji osjeća zamor, to ne mora biti tako. Recimo da je to samo taktička varaka. Jer Narod i pravda bukvalno bije bitku na „prvoj liniji“ , tamo gdje je SDA suvereno vladala „u svojoj vjeri , na svojoj zemlji“. Bitka se bije „prsa u prsa“ što se mog uvjeriti džematlije u novosagrađenim sarajevskim džamijama gdje bukvalno nekakve nadrihodže, hadžije i vehabije onako džametile, rezile jednog džematliju zbog ulaska u džamiju sa znakom NiP-a. Upravo u ovim novogradskim džematima kandidati NIP-a „pušu za vrat“ dugogodišnjim SDA-ovim načelnicima.
Prema tome što što SDP-ova kampanja u Sarajevu nema onaj ritam i agresivnost kakav je imala u vrijeme narcisoidnog lidera Zlatka Lagumdžije, ne znači da nije efektna. Najsličniji Lagumdžiji, skoro da je njegova politička replika, je Željko Komšić. S tom razlikom što Komšić vodi kampanju protiv opozicije, svoje dojučerašnje političke sabraće. On, doduše, nema velike ambicije na lokalnim izborima pa se i ne trudi „držati bank“. Zato se samo „drži za skute“ SDA-u da bi njegova Demokratska fronta (DF) preživjela do slijedećih izbora kad će ozbiljnije jurišati na pozicije državnih nivoa vlasti.
Možda je Fahrudin Radončić iskazivao energiju i političku ambiciju 2010. kada je osnovao SBB, kao što sada ima Konaković. Zahvaljujući tome ova stranka je i ostvarila tada svoj najveći rezultat koji je i dan-danas drži u vlasti. Ali Radončić je loše kalkulirao procjenjujući da postoje nekakve frakcije unutar SDA sa kojima je moguće surađivati. Ta loša procjena je bila bukvalno „uzemljenje“ kroz koje je nestala velika energija i snaga koju je na tim izborima bio pokrenuo SBB. Svakako treba imati u vidu da je tada Avaz, kao dnevni printani list, bio dominantan medij koji je kreirao političke teme i priče koje bi obilježile izborne kampanje.
Danas se Radončićev Avaz ponaša politički vrlo rezignirano; sa vidnim uklonom od formalnog koalicijskog partnera SDA, ali ne daje ni transparentnu podršku ni opoziciji. Ovakav odnos imponira opoziciji koja je u međuvremenu formirala svoje medije, prije svega internet portale. Iako će mnoge zadnji dan izborne kampanje – petak, 13. novembar – asocirati na koaliciju SDA- DF- SBB koja je formirana jednog takvog 13-tog petka, od te koalicije nema ništa. Za razliku od njih koalicija opozicionih stranka koja nastupa u formaciji „Četvorke“ djeluje vrlo kompaktno. Zamislite kako bi danas moćno djelovala opozicija u formaciji „Šestorke“ da ih Komšić i Radončić nisu napustili, bolje reći izdali?! Po svemu sudeći takav „Šestorka“ je stvar prošlosti. Ali to uopće više nije ni bitno. Mnogo je bitnije pitanje da li će neko od sadašnje „Četvorke“ , bez obzira na rezultat, biti voljan i spreman ući u bilo kakav aranžman i na bilo kojem nivou, po bilo koju cijenu sa SDA-om. Za sada nema govora o tome i to je nešto što zasigurno najviše zabrinjava Bakira Izetbegovića. Kao što kompaktnost i jedinstvo unutar opozicije, što je najveća zasluga lidera SDP-a Nermina Nikšića, veoma imponira glasačima koje su opozicioni lideri varali jer bi „drvljem i kamenjem“ napadali vlast, a poslije izbora bi ušli u koaliciju s njima. Ako lideri „Četovrke“ biračima otklone svaku sumnju po ovom pitanju, uz ovakvu vrlo imponirajuću „presing igru“ u kampanji, mogli bi i „zakucati“. Bar u Sarajevu!
(TBT, Tim za analitiku)
