REGIONAL
Đinđić je svoju svijest o tome gde je Srbija
pokazao kada je preuzeo mjesto premijera. On se onda nadnio nad tim ambisom.
FOTO: Perović
Nedavno je Latinka Perović, nevoljno, postala
vijest. Zbog Vojislava Šešelja. Latinka Perović je na Vojislava Šešelja, po
njegovom povratku iz Haga, “naletjela” dva puta. Prvi put u
Nedeljniku – u intervjuu kojeg su se dotakli u neformalnom uvodu u razgovor – a
drugi put u sudu. Na suđenju Ivanu Ivanoviću zbog liste “srbomrzaca”,
gdje se pojavila kao svjedok. Bila je meta Šešeljeve provokacije.
“Ja sam uvijek u tim situacijama malo i
filozof”, kaže. “Došao je sa tom gomilom, to izgleda prilično
strašno. Oni, onako, bahati ljudi, on bahat… Htjeli su da uđu u sudnicu. On
je htio da se fotografiše sa mnom, ja sam to vrlo odlučno odbila. Ajd što moram
da slušam sve to…”, prepričava taj susret u sudnici.
A prvi put ga je primijetila početkom
osamdesetih godina.
“Jednom je objavio neki članak u
‘Savremeniku’, književnom časopisu. Ja sam tada puno radila u Univerzitetskoj
biblioteci. Dolazio je i Dobrica Ćosić, i on je čovjek koji je mnogo čitao.
Obično bismo na kraju dana prošetali Tašmajdanskim parkom i razgovarali. I ja
uvijek provjeravam kod svojih čitalaca koliko sam mirna pišući o njemu, kažu da
jesam. Jer to je zasnovano na mom čitanju njega… I on me pita da li sam
čitala Šešelja. Kažem – jesam. I šta misliš? Kažem – pravo da ti kažem, ja sam
protiv toga da se neko hapsi što su mu iz fioke uzeli neki rukopis, ali on je
užasno totalitaran. To se sjećam da sam rekla”, priča nam.
Tek, Vojislav Šešelj nije bio povod za
intervju kojeg je dala za Nedeljnik. Knjiga o kojoj je mjesecima ranije
govorila je gotova: “Dominantna i neželjena elita: Bilješke o
intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX – XXI vek)”. Šešelja nema u
toj knjizi.
S jedne strane je dominantna elita, u liku
Dobrice Ćosića – kao emanacije različitih intelektualnih pokreta koji su u korijenu
svog djelovanja imali “nacionalno pitanje”, koje će danas zvati i
“neformalnom opozicijom Titu”. S druge strane je “neželjena
elita”, koju čine Milovan Đilas, Koča Popović, Marko Nikezić, Ivan
Stambolić, Zoran Đinđić… “Njih sam po njihovoj sudbini ‘klasifikovala’ u
neželjenu elitu”, kaže nam.
Latinka Perović je za Nedeljnik govorila o
slomu liberala, podjeli na dvije Srbije, zašto se aktivirala u LDP-u, zašto je
Ćosić otac nacije, i odgovara na pitanje da li je ona majka “druge
Srbije”…
Nikezić svakako nije bio anacionalan čovjek.
Iz prostog razloga jer je bio na takvom mjestu da je morao da reflektuje i
nacionalni interes Srbije. Ali to su dva različito shvaćena interesa. Nikezić
nije smatrao da Srbija treba da ima neku vrstu političkog protektorata nad
Srbima van Srbije, i da ako se ide na demokratsko društvo, bilo je logično
pretpostaviti da će se u svim republikama štititi i prava Srba. To može nekom djelovati
naivno politički, ali nažalost, iskustvo je to potvrdilo
Đinđić je svoju svijest o tome gde je Srbija
pokazao kada je preuzeo mjesto premijera. On se onda nadnio nad tim ambisom.
Vratio se na kneza Mihaila Obrenovća, na tri principa: vladavinu zakona pred
kojim su svi jednaki, na zvanje prema znanju, i na to da politički protivnik
nije neprijatelj. To je osnova za istinsku modernizaciju Srbije. Gdje se ko od
današnjih političara nalazi – treba gledati prema tome
Kada se danas kaže da je komunizam došao na
sovjetskim tenkovima, to je puki historijski falsifikat, jer se gubi geneza te
ideje u Srbiji. Ljudi koje ste pomenuli su učestvovali sa punom sviješću da
nemaju drugi izbor 1941., pa ni 1948. Oni su tu borbu – i Nikezić i Koča
Popović i ostali – i 1941. i 1948. smatrali važnim historijskim činovima,
emancipacijama Srbije
Bilo je poslije Drugog svjetskog rata
egzekucija bez suda, bilo je revanšizma, puno osveta. To sve treba da postane
predmet pažljivog mjerenja i istraživanja, a ne da se pretvori u oružje za
rušenje cjeline historijskog konteksta. Opravdavanje zločina jednih zločinima
drugih, to je uvod u kulturu zločina.
Prve ozbiljne kritike i krunjenja LDP-a su
počela zbog koalicije sa SPO-om, ali ja nisam imala problem s tim. Debatovali
smo o tome. Znali smo da su te razlike postojale. Ali one su na neki način
generacijske.
Srpsko društvo je Miloševiću dalo mandat da riješi
pitanje Kosova, a on je taj mandat proširio na sve ostale sfere. Mora se biti
vrlo osjetljiv na autokratske tendencije da se ne bi osujetili pokušaji samog
društva da se drugačije organizuje i da na drugi način utiče na politiku i
institucije.
(The Bosnia Times, Nedeljnik)
