RELIGIJA
Godine 1966. časopis ‘Time’ objavio je na
naslovnoj strani članak u kojem je postavio pitanje: ‘Da li je Bog umro?’
FOTO: (public)
Godine 1966. časopis ‘Time’ objavio je na
naslovnoj strani članak u kojem je postavio pitanje: ‘Da li je Bog umro?’
Mnogi su se složili sa tada veoma kultivisanim
shvatanjem da je Bog zastario i da u tumačenju Vasione sa razvojem nauke ima
sve manje potrebe za „Bogom”. Međutim, ispostavilo se da su glasine o smrti
Boga preuranjene. Najviše iznenađuje činjenica da su se najnoviji argumenti u
korist njegovog postojanja pojavile na krajnje neočekivanom mjestu – iznijela
ih je sama nauka.
Hronika je sljedeća. One iste godine kada je
„Time” objavio poznati članak, astronom Karl Sagan (Carl Sagan) izjavio je da
postoje dva značajna kriterijuma za postojanje vanzemaljskog života. Mora da
postoji odgovarajuća zvijezda, a planeta pogodna za život mora da se nalazi na
pravilnom rastojanju od nje. Uzimajući u obzir da u vasioni ima otprilike
oktilion planeta (to je jedinica sa 24 nule), onda u njoj treba da ima oko
septiion (jedinica sa 21 nulom) planeta pogodnih za život.
Sa takvim izuzetnim šansama za uspjeh,
cijeli set krupnih i skupih privatnih i državnih projekata za otkrivanje
vanzemaljskih civilizacija, koji je bio aktiviran tokom 1960.-ih, morao je sa
velikom vjerovatnoćom i veoma brzo da donese bar nekakav rezultat.
Pomoću široke mreže radio-teleskopa, naučnici
su slušali vasionu u potrazi za signalima koji liče na šifrovanu informaciju i
nisu slučajni. Ali, godine su prolazile, a šutanje vasione bilo je kao i ranije
zaglušujuće. Kongres SAD je 1993. ukinuo finansiranje programa za otkrivanje
vanzemaljskih civilizacija, ali su traganja nastavljena na račun privatnih
sredstava.
Prema stanju za 2014. naučnici su otkrili
tačno „ćorak” – nulu poslije koje nema ništa.
Šta se desilo? Kako su se naša saznanja o
vasioni povećavala, počeli smo da shvatamo da je za život neophodno neuporedivo
više faktora nego što je Sagan smatrao. Njegova dva parametra povećana su na
10, zatim na 20, a onda na 50.
Broj planeta pogodnih za život srazmjerno se
smanjio – do nekoliko hiljada i taj broj je nastavio da se smanjuje.
Taj problem su priznali čak i aktivni
poklonici traganja za vanzemaljskim civilizacijama. Peter Schenkel napisao je
2006. članak za časopis Skeptical Inquirer, u kojem je istakao: „U svjetlu
novih otkrića i analitičkih zaključaka, bilo bi umjesno da amortizujemo pretjeranu
euforiju… Mi treba mirno da priznamo da su ranije procjene… već danas
neodržive”.
Broj parametara nastavljao je, dakle, da se
povećava, a broj planeta – pretendenata smanjio se do nule, a zatim još niže.
Drugim riječima, u vasioni je postojanje planeta pogodnih za život postalo
nemoguće, uključujući i našu. Teorija vjerovatnoće govori da mi ne treba da
postojimo.
Danas postoji oko 200 poznatih kriterijuma za
postojanje vanzemaljskog života na drugim planetama, a potencijalno naseljena
planeta mora da odgovara svakom od njih bez izuzetka, inače – raspašće se sav
sistem.
Kad blizu nas ne bi postojala tako velika
planeta kao što je Jupiter, koji silom gravitacije udaljava od nas meteorite,
njih bi padalo na Zemlju hiljadu puta više. U vasioni postoji nevjerovatno malo
šansi za postojanje života.
Ipak, mi smo ovdje i ne samo da postojimo nego
i govorimo o postojanju. Kako to objasniti? Da li je tako idealna podudarnost
svih mnogobrojnih parametara slučajna?
U kom trenutku nauka može argumentovano da
saopšti da mi ne možemo biti rezultat slučajnog sticaja okolnosti?
Po čemu je hipoteza o stvaranju tih idealnih
uslova od strane više inteligencije lošija od vjerovanja da se Zemlja pogodna
za život slučajno pojavila?
Ali, ni to još uvijek nije sve.
Ono precizno podešavanje koje je neophodno za
postojanje života na planeti nije ništa u poređenju sa preciznim podešavanjem
za postojanje same vasione. Na primjer, danas astrofizičari znaju da su
vrijednosti četiri uzajamne interakcije gravitacione, elektromagnetne, a također
jake i slabe atomske interakcije uspostavljene za manje od milionitog dijela
sekunde posle „Velikog praska”.
Promijenite makar i jednu vrijednost i vasiona
neće moći da postoji. Recimo, ako bi se odnos između jake atomske interakcije i
elektromagnetne interakcije promijenio makar i za neznatan dio neznatnog djela,
bar za 1/100 000 000 000 000, na nebu se ne bi pojavile nikakve zvijezde. Kao i
nikakvo nebo. Možemo samo da se čudimo i uzdišemo.
A sada pomnožite taj jedan jedini parametar sa
svim ostalim neophodnim uslovima i šanse za postojanje planete smanjiće se
astronomskom progresijom. Tako će ideja da se sve „jednostavno desilo” biti u
suprotnosti sa zdravim razumom. Ispostavit će se da smo bacili novčić 10
kvintiliona puta i da smo svaki put dobili „pismo”. Dešava li se tako?
Astronom Fred Hoyle koji je smislio termin
„veliki prasak”, rekao je da su ti podaci ozbiljno pokolebali njegova
ateistička ubjeđenja. Kasnije je napisao: „Interpretacija tih činjenica na
osnovu zdravog razuma govori da se super-inteligencija samo igra fizikom, a
također i hemijom i biologijom… Cifre proračuna na osnovu tih podataka toliko
ošamućuju da mi se takav zaključak čini neospornim”.
Fizičar-teoretičar Paul Davies rekao je da je
„dokaz racionalnog plana zadivljujući”, a profesor sa Oxforda, John Lennox:
„Što više saznajemo o našoj vasioni time hipoteza o postojanju Tvorca, kao
objašnjenje uzroka našeg postojanja, postaje sve ubjedljivija”.
Vasiona je najveće čudo svih vremena. To je
čudo nad čudima, koje neminovno, svom snagom sjaja zvijezda ukazuje na postojanje
nečega – ili Nekoga – sem same vasione.
Posljednja knjiga Metaksasa izašla je pod
nazivom:«Miracles: What They Are, Why They Happen, and How They Can Change Your
Life» (Čuda. Šta je to, zašto se dešavaju i kako mogu da promijene vaš život).
(The Bosnia Times, vesti.net)
