ANALITIKA
Da se razumijemo: kada govorim o moralnom
idiotizmu, nemam namjeru da bilo koga vrijeđam. Moralni idiotizam je termin
koji je u psihijatriju uveo engleski ljekar Džejms Pričard da označi poremećaj
ličnosti kod koje intelekt ostaje sačuvan, ali moralni orijentiri nestaju. To
je stanje u kojem čovjek prestaje da razlikuje dobro i zlo.
Piše: Igor Jakovenko, thebosniatimes.ba
Uobičajeno je da se za Novu godinu svode
utisci o najvažnijim zbivanjima u godini za nama, što ću ja kasnije, u
tradicionalnoj formi nabrajanja događaja i tendencija, heroja i antiheroja, vjerovatno
i učiniti. Ali u ovom posljednjem ovogodišnjem napisu u svojoj redovnoj rubrici
o medijima, želio bih da ukažem na ono što mi se učinilo najvažnijim. To nisu
ratovi u koje je, uprkos zdravoj logici i savjetima klasika vojne strategije,
Rusija uspjela da se upetlja. To nije ni tvrdoglavo i uporno guranje ruske
ekonomije u bezdan. To nisu ni odluke federalne skupštine i našeg predsjednika
koje su omogućile donošenje gomile ciničnih i protivpravnih zakona, niti su to
sudovi koji nevine šalju u zatvor a očigledne kriminalce ostavljaju na slobodi,
pa čak ni Ustavni sud koji je ukinuo normu o prioritetu međunarodnog prava, a
što sve zajedno predstavlja ubrzano i realno ukidanje onoga što nazivamo
vladavinom prava.
Sve su to značajni događaji koji su bitno
uticali na naš život, ali oni su tek manifestacija procesa koji se već godinama
odvija ne samo u svim segmentima vlasti, i ne samo na bojnim poljima naših
nečasnih ratova ili u izvještajima o cijeni nafte i kursu valuta, već, što je
zaista zastrašujuće, i u glavama ruskih građana. Desetine miliona ljudi na
svojim televizijskim ekranima s pažnjom i odobravanjem gleda i sluša ispovijest
moralnog idiota koji nema pojma ko su ti Turkmeni koje on svojim bombama i
raketama svakodnevno šalje u smrt, koji tvrdi da su masovna ubistva civila
najjeftiniji i najefikasniji trening za našu vojnu avijaciju i koji poslije
kraćeg razmišljanja saopštava da Borisa Nemcova možda i nije trebalo ubiti.
Desetine miliona ljudi u direktnom prijenosu gleda kako njihovom vođi rastu
očnjaci, rogovi i kopita; iz ekrana zaudara sumpor, od čijeg se reskog mirisa
njihova ljubav prema njemu samo pojačava.
Taj moralni idiot koji već 15 godina
upravlja ovom zemljom uspio je ne samo da uništi odnose Rusije sa cijelim
svijetom, već i da potpuno razgradi naš pravni sistem. Uspio je i da u moralne
idiote pretvori značajan dio stanovništva. To se kod nas već događalo. Staljin
je u vrijeme velike gladi početkom 30-ih godina prošlog vijeka uspio dovesti
ljude do kanibalizma, da stvori „armiju od preko četiri miliona registriranih
potkazivača“ i još toliko „pavlika marozovih“ kao etalon uzornog
ponašanja. Ali to se događalo u uslovima gladi, totalnog siromaštva i straha od
represije. A Putin je uspio da u uslovima relativno sitog i sigurnog života
većine stanovništva, postigne praktično isto.
On je to uspio zahvaljujući medijima. Tokom
njegove vladavine, oni su postali glavni oslonac režima i osnovni kanal za
uspostavljanje standarda moralnog idiotizma. Da bi to bilo moguće, pregaoci
ruskih medija su prvo iz svojih moralnih koordinatnih sistema morali
iskorijenuti svako razlikovanje dobra od zla, to jest da se sami pretvore u
moralne idiote. I taj zadatak su brzo i uspješno obavili.
U štampanim medijima je za destilaciju
dovoljnog broja moralnih idiota potrebno vrijeme. Na televiziji to ide brže i
lakše. Pokazalo se da je televizija prosto prirodni rezervat moralnih idiota i
da se primjenom „nepostojećih“ spiskova lica kojima je zabranjen pristup
kamerama postižu odlični rezultati.
Tako je na primjer „Nedjeljno veče“
Vladimira Solovljova prava fabrika za serijsku proizvodnju moralnih idiota.
Ovaj industrijski proces je organizovan po principu pokretne trake. Na nju
ulaze čovjekolika stvorenja, a gotovo uvijek izlaze moralni idioti raznih
vrsta. I da se razumijemo: kada govorim o moralnom idiotizmu, nemam namjeru da
bilo koga vrijeđam. Moralni idiotizam je termin koji je u psihijatriju uveo
engleski ljekar James Prichard da označi poremećaj ličnosti kod koje intelekt
ostaje sačuvan, ali moralni orijentiri nestaju. To je stanje u kojem čovjek
prestaje da razlikuje dobro i zlo.
Na ruskoj televiziji se najčešće pojavljuju
moralni idioti sjevernokorejskog tipa. Ovaj je oblik poremećaja tokom 2015. bio
dominantan. Otvorite web-stranicu časopisa „Sjeverna Koreja“ i usporedite
rečenice iz članaka na tom siteu sa izjavama naših deputata Železnjaka,
Jarovaje, Nikonova ili pisaca Prohanova i Starikova. Na primer, pročitajte
članak „Sjeverna Koreja – zemlja mladosti, jedina država na svijetu koja ima
snažnu omladinu“, a onda na minut ili dva poslušajte deputata Nikonova: „Raduje
saznanje da će kod nas u Rusiji biti sve više djece i da će ona biti sve
pametnija i pametnija!… Naša privreda je postala znatno snažnija, mišićavija!
To je privreda koja stoji na sopstvenim nogama! Rusija je danas jača! Rusija je
danas mnogo pametnija!“
A evo još jednog članka pod naslovom „SAD
sprovode još intenzivniju neprijateljsku politiku prema Sjevernoj Koreji“. I
ponovo deputat Nikonov: „Postoji grupa zemalja koja je oduvijek željela, pa i
danas želi da nas nema“. Železnjak, Nikonov i Jarovaja do začuđujućih detalja
kopiraju izraze lica, gesikulaciju i retoriku sjevernokorejskih diktatora.
Posebno su zanimljive slučnosti u informativnom sadržaju njihovih izjava. Ovo
je tipičan citat Nikonova: „Kada nastupe teškoće, na njih se treba usredsrediti
i učiniti nešto. Tada je svako dužan da se ozbiljno zamisli nad time kako može
da pomogne svojoj zemlji“. Zamislite sebe u ulozi učesnika ovakvih diskusija i
pokušajte da se sadržajno suprotstavite ovoj tezi!
Kada pisac Prohanov govori o Ruskom Čudu
ili o tome da smo „svi mi jedno biće“ i o tome „kakva je sreća živjeti na ovom
svijetu i odgonetati veliku tajnu ruskog naroda“, a također i o visokoj
duhovnosti Rusa koja se suprotstavlja bezduhovnom zapadu, sve se to odmah da
uporediti sa izvornikom ovih teza, sa člankom „O kulturi proleterske debate i o
kulturi debate uopšte“. U tom članku iz već spomenutog časopisa „Sjeverna
Koreja“, između ostalog piše: „Naime, riječ je o realnosti koju proživljava
jedan gordi narod, narod koji svoju sreću gradi na svojoj rodnoj grudi, narod
koji nikome na svijetu ne zavidi i koji svoje uspjehe ne mjeri visinom novčanih
primanja ili markom automobila u kojem će se svakodnevno voziti i premještati
svoju debelu zadnjicu iz jedne prodavnice u drugu. Ta nova-stara realnost još
jednom dokazuje tezu o neprikosnovenosti ideja na koje nam je ukazao Veliki
Vođa Kim Džong Il, a koje su u praksi potvrđene uspješnom izgradnjom Moćne i
Prosperitetne Države“ – završen citat.
Za razliku od stanovnika Sjeverne Koreje,
ruski građanin može (ako to želi) da uporedi sadržaj koji mu nudi televizija sa
sadržajem ne samo svog frižidera, već i sa ponudom na internetu. Ili može da
uporedi neobuzdani optimizam ruske televizije sa podacima poluzvaničnog
Sveruskog centra za istraživanje javnog mnjenja (ВЦИОМ) koji je nedavno objavio
da je tokom ove godine broj ljudi bez dovoljno novca za hranu i odjeću porastao
gotovo dva puta – sa 22% 2014, na 39% 2015.
Budući da je televizija osnova osnove
Putinovog režima i da je oblik, pa i sadržaj svega što se emituje saobražen
sjevernokorejskom modelu, u tom pravcu se usmjeravaju i ostale sfere života u
Rusiji. Dok zapisujem ove riječi, sa televizora dopire vijest o važnom koraku
naše spoljne trgovine: prodaji ruskog sijena Sjevernoj Koreji. Naime, krajem
2015. našem dalekoistočnom susjedu je prodato 528 tona sijena. Možda je Putin
to imao u vidu kada je na svojoj posljednjoj velikoj press-konferenciji govorio
o tome da je došlo vrijeme da se „skinemo sa naftne igle“ i oslobodimo dolarske
zavisnosti.
(The Bosnia Times, Ежедневный журнал,
Prijevod s ruskog Haim Moreno)