TEMPO
Goran je bio pravi laf, pravedan čovjek.
Braneći slabijeg, jer je tako vaspitan, suprotstavio se ubici i zbog toga
izgubio život.
Ovako priču o sarajevskom rukometašu Goranu
Čengiću započinje njegov prijatelj i saigrač Gordan Žigić. Dok cijeli Balkan
zna za herojstvo Srđana Aleksića, za hrabrost i žrtvu Gorana Čengića mnogi nisu
čuli
FOTO: Čengić (Wikipedia)
U junu 1992. godine, u sarajevskom naselju
Grbavica, tada 46-godišnji Goran Čengić pokušao je spasiti svog komšiju,
profesora Husniju Ćerimagića. Njega je na stepeništu Goranove zgrade
maltretirao ozloglašeni Veselin Vlahović Batko, poznatiji kao “Monstrum s
Grbavice”, koji danas služi kaznu od 42 godine zatvora za zločine nad
civilima.
– Stari Husnija drhtao je od straha na
stepeništu. Bio je samo u pidžami. Goran je otvorio vrata i povikao prema Batku
da ostavi bolesnog čovjeka na miru. Stao je pred njega i suprotstavio mu se –
prisjeća se Gordan svjedočenja nekih od Goranovih komšija.
Nažalost, “Monstrum s Grbavice”
nije imao milosti. Pucao je i u Gorana i u Husniju i bacio njihova tijela u
podnožju Trebevića, planine jugoistočno od Sarajeva.
– Upucao je Gorana i bacio ga na nekakvo smjetlište. Goran je bio
jak momak, sportista. Nije se dao tako lahko. Otrgao je dio košulje i zavio
ranu. Umirao je dva dana, a onda se Batko vratio sutradan i dokrajčio ga –
tužnim glasom priča Gordan Žigić za “Blic”.
Goran Čengić bio je poznati sarajevski
rukometaš. Igrao je za Bosnu, a s tim klubom je već kao 17-godišnjak osvojio
Kup Jugoslavije. Za Gordana Žigića, njegov saigrač je bio više od odličnog
rukometaša.
FOTO: (privatna arhiva)
– To je bio jedan laf. Zvali smo ga
romantičar, takva mu je bila duša. Goran je, prije svega, bio fenomenalan
čovjek. Počastvovan sam što sam ga poznavao i igrao s njim. Znate li vi koliko
je hrabrosti potrebno da uradite ono što je on učinio? Goran se isticao svojim
ljudskim osobinama. Ne govorim to zato što o mrtvima treba reći sve najbolje,
već zato što je tako zaista i bilo. To se na kraju i pokazalo: izašao je da
brani čovjeka – kaže Žigić.
O Goranovom herojstvu govori se u filmu
“Znam šta je ofsajd”, ali i u dokumentarcu humanitarne organizacije
“Gariwo” – „Pravednik sportskog duha“. Iako je do sada bilo nekoliko
inicijativa gradskih odbornika da Sarajevo trajno obilježi uspomenu na Gorana,
u tom gradu hrabri rukometaš još nema ni ulicu sa svojim imenom.
Kakav je Goran bio čovjek
O tome kakav je čovjek Goran Čengić bio
najbolje govori jedna anegdota iz školskih dana, koju je ispričala njegova
majka Nataša.
– Goran je jednoga dana došao kući iz škole
i pitao me: “Majko, imamo li nekakav stari džemper? Došao je jedan drug u
razred, primjetio sam da mu je jako loša garderoba, vidim da ga je
sramota.” Rekoh mu: “Pa, dobro sine, hajde da ga dovedemo kod nas i
obučemo kako dolikuje, ili da mu kupimo džemper”, na šta mi je on
odgovorio: “Ne dolazi u obzir, majko. Ja ne želim njega da povrijedim,
nego ću da se malo obući slično njemu, bit će mu lakše.”
Majka praunuka kraljice
Goran je poticao iz porodice koja je bila
sve samo ne obična. Njegova majka Nataša Čengić Zimonjić praunuka je crnogorske
kraljice Milene Petrović. Goranov otac Ferid Čengić ili Fićo, kako su ga zvali
iz vremena dok se borio u partizanskim redovima, bio je prvi gradonačelnik
Sarajeva poslije Drugog svjetskog rata, nakon čega je proveo sedam godina na
Golom otoku jer je odbio naređenje Partije da uhapsi svoje prijatelje. Posebno
mjesto u njihovoj porodici zaslužuje Goranov rođak s majčine strane, beogradski
ilegalac Stevan Zimonjić, koga su Nijemci objesili samo tri dana prije
oslobođenja Beograda. Po njemu je pravljen lik Tihog iz popularne serije
“Otpisani”, koga je glumio Voja Brajović.
(The Bosnia Times, Blic)