Piše: Harold James, thebosniatimes.ba
Najdinamičniju ekonomiju svijeta predvodi komunistička partija dok je njegovo prethodno kapitalističko uporište pod lošim rukovodstvom čovjeka čije su kompanije bankrotirale šest puta. Budući da vodeće političke ideologije postaju sve nekoherentnije, izgleda da etikete gotovo više ništa ne znače.
U Sjedinjenim Državama predsjednik Donald Trump i njegovi republikanci tvrde da samo oni stoje između američkog sna i socijalističke revolucije.
Iako Joe Biden, Trumpov izazivač iz demokratskih redova na izborima u novembru, ne zagovara tako nešto, on podržava „stavljanje tačke na eru akcionarskog kapitalizma“.
U svakom slučaju, kapitalizam i socijalizam su ponovo u središtu borbe za javno mnjenje i podršku birača.
Ali, za razliku od prethodnih decenija, standardna odbrana kapitalizma je intelektualno i politički sve slabija. Iako „svjesni kapitalisti“ poput skupog brenda odjeće Lululemon, guraju marketinške poruke da bi se „oduprijeli kapitalizmu“, čak tradicionalni kapitalisti poput utjecajnog Business Roundtable, organizacije glavnih izvršnih direktora najvećih američkih registriranih korporacija, zagovaraju suštinsku reformu.
Slično tome, Klaus Schwab, osnivač Svjetskog ekonomskog foruma, osuđuje neoliberalizam i fundamentalizam slobodnog tržišta, a britanski konzervativci i američki republikanci počeli su osuđivati zloupotrebe globalizacije i „tržišta“.
Današnja ideološka konfuzija dosta duguje tehnološkoj pometnji. Digitalizacija i opsežno širenje informacionih i komunikacionih tehnologija (ICT) preokrenula je ustaljena mišljenja o centralizaciji i decentralizaciji.
Zagovornici kapitalizma tradicionalno iznose argumente za decentralizaciju kao sredstvo za osiguranje sistemske otpornosti.
Kada je sistem dobro organiziran, loše odluke nisu važne jer posljedice odmah postaju jasne i tržišni akteri će učiti i prilagođavati se. Sistem je na kraju stabilan i sam sebe korigira.
Ali bestežinska digitalna ekonomija i povećan značaj ekonomije obima su preobrazili takve argumente. Marginalni troškovi proizvodnje nematerijalnih proizvoda su u suštini nikakvi, a efekti mreže daju dalekosežne prednosti onima koji mogu da pobjede u trci za obim u datom domenu.
Istovremeno, ICT takođe unosi pometnju u određivanje cijena, što je nekada bio ključni informacioni input u tržišnim razmjenama. Digitalna ekonomija sada oslikava diferencijaciju i diskriminaciju cijena u obimu koji je prethodno bio nezamisliv, tako da su cijene sve više odvojene od potražnje potrošača.
U međuvremenu, promijenile su se i debate o socijalizmu. Stara socijalistička tvrdnja da bi centralizirano (društveno) planiranje omogućilo efikasniju raspodjelu resursa nikada ne bi mogla objasniti činjenicu da su ljudski odlučioci izloženi nesavršenim informacijama. Kao takvi, socijalistički planeri od 1920-ih tvrde da bi budući pomaci u svijetu računara na kraju zatvorili jaz u znanju, na šta su kritičari odgovarali ukazivanjem da bi autonomna tržišta i dalje uvijek znala više.
Ova debata se ponavljala sa svakim velikim pomakom u ICT-u, od izuma elektronskih računara 1940-ih, preko uvođenja mainframes računara 1960-ih do PC računara 1980-ih i pametnih telefona 2000-ih.
Ipak, ovog puta je možda drugačije. Stvarno smo došli do faze u kojoj računari mogu procesuirati više informacija od kompleksnih ljudskih društava. Algoritmi vještačke inteligencije su brzo odmakli od pobjeđivanja ljudi u šahu. Zašto ne bi trebalo da mogu unaprijediti ljudska tržišta?
Očigledna konvergencija centralnog planiranja i pojedinačnog izbora nije nova. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, u zenitu menadžerskog kapitalizma, mnogi su pretpostavljali da će velike korporacije poslovati na isti način bez obzira na to da li je pejzaž kapitalistički ili socijalistički. Pošto su i one same bile planirane institucije, nisu odgovarale na signale tržišta.
Slična konvergencija se može naći u ranom 19. stoljeću kada su prvi put počeli da se upotrebljavaju izrazi kapitalizam i socijalizam. Neki od najuticajnijih socijalističkih teoretičara Industrijske revolucije su i sami bili kapitalisti.
Francuski bivši aristokrata Henri de Saint-Simon imao je viziju budućnosti u kojoj će bankari, intelektualci i umjetnici smijeniti zastarjeli teološki i feudalni sistem u korist onoga što je on nazivao „industrijalizam“.
A vlasnik velške fabrike tekstila Robert Owen je pokušao da pokrene utopijske zajednice koje će dijeliti profit u SAD i Britaniji, razvijajući alternativu šemu za valutu zasnovanu na radu.
Ovi raniji primjeri konvergencije treba da nas podsete da su i termin kapitalizam i termin socijalizam prvobitno osmišljeni sa istom funkcionalnom svrhom – da se napravi decentraliziran sistem raspodjele u kojem bi se mogle zadovoljiti spontane potrebe i želje. I kako su potonje zemlje pokazale, oba pristupa postaju destruktivna kada su stvorila pretjerane koncentracije moći.
S obzirom na ovu historijsku pozadinu, potraga za novim decentraliziranim okvirom izgleda kao povratak ranijem snu kojem su težili najraniji socijalisti i najraniji kapitalisti.
Ipak, s današnjim tehnologijama se može zamisliti zapravo ostvarenje sna pod hibridnim „sociopitalizmom“. Naposljetku, dok su nekada bili potrebni mjeseci ili godine da se naprave tačne procjene obima ekonomske aktivnosti ili trgovine, ovi podaci su sve dostupniji u realnom vremenu.
Ali podaci mogu biti problematični. Dok nekima upravljaju vlade i međunarodne institucije, veliki dio se čuva na drugim mjestima, uključujući univerzitete (Johns Hopkins u slučaju podataka o kovidu 19), pojedince (kao u kompilaciji podataka o potrošačima ekonomiste Raj Chettya sa Harvard Univerziteta) i kompanije (koje ih čuvaju kao komercijalnu tajnu). Naročito u slučaju vlada i kompanija postoji stalna tendencija da se zataje podaci koji su nepovoljni ili neprijatni.
Štaviše, pandemija Covida 19 je skrenula dosta pažnje na načine na koji su posljedice po zdravlje povezane sa socijalnim i ekonomskim nejednakostima i razumijevanje toga je dovelo do politizacije drugih podataka, kao onih koji se odnose na stopu kriminala, prihode i etničke identitete.
Borbe ranog 19. stoljeća su bile borbe za vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, ali sada možemo biti precizniji u vezi s tim šta taj koncept obuhvata.
Ono što je danas najpotrebnije jeste opći pokret koji će osigurati vlasništvo nad podacima, nastavljajući model zahtjeva radnika da posjeduju sopstvenu radnu snagu s početka 19. stoljeća.
Da li se podaci mogu dijeliti na načine kojima se maksimiziraju dobici bez kompromitiranja društvenih interesa, individualnosti ili privatnosti? Kapitalisti i socijalisti cijelog svijeta se moraju ujediniti da bi odgovorili na ovo pitanje. Osim svojih podataka, nemaju šta izgubiti.
/Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston i stariji saradnik u Centru za inovaciju međunarodnog rukovodstva/
(TBT, Project Syndicate)
