ANALITIKA
Druga situacija je mnogo nezgodnija, potencijalno
konfliktnija, jer se odnosi na regionalnu stabilnost i našeg susjeda – Bosnu i
Hercegovinu. Radi se o najavi Vučića da sa cijelom vladom prisustvuje obilježavanju
9. januara, Dana Republike Srpske. I ovom prilikom je Vučić izgovorio
spasonosnu formula “BiH poštujemo a RS volimo”.
Piše: Vesna Pešić, thebosniatimes.ba
Pristup koji su uglavnom primjenjivale sve vlade posle 5.
oktobra karakteriše sinkretička svijest koja spaja dvije nespojive ideje.
Ideju o srpskom ujedinjenju čije srce kuca kosovskim zavjetom i ideju o
evropskoj Srbiji kao modernoj ustavno-pravnoj demokratiji. Tadić je tipičan
nosilac sinkretičke svijesti sa svojom parolom “i Kosovo i EU”. To je nastavio
i Vučić, ali na drugi način, o čemu će ovdje biti riječi povodom nekih
skorašnjih zbivanja.
Prije nego što to učinimo, treba reći zašto je sinkretička
svijest poslije 5. oktobra postala državna politika. S jedne strane je pobijedila
svijest da se Srbija više neće otvoreno svađati sa Zapadom, kako je to činio
Milošević. S druge strane, nijedna vlast se nije odrekla svesrpskog ujedinjenja
i tzv. nacionalnog i državnog pitanja kako ga je obnovio Slobodan Milošević.
Dosada se još nije pojavila politička snaga koja bi jasnim činjenicama i
argumentima svesrpski projekat proglasila poraženim i nemogućim, kako bismo se
okrenuli ka dubinskom preuređenju i razvoju Srbije. To bi bila u pravom smislu
revolucionarna promjena za nas koji živimo nesretni zaplet u koji su nas uvukle
neodgovorne i autoritarne elite.
Tako opstaje naš potencijalni sukob sa svijetom. On se
održava na dva kolosjeka. Iznutra se pumpa srpski nacionalizam, RS, Kosovo i
majka Rusija, dok se prema svijetu gaji “poštovanje” i odakle povremeno dolaze
pritisci da se Srbija opredijeli kojim će putem. Od nje se očekuje da riješi
svoj državni rebus koji rješava već dva vijeka. Ovu napetost Vučić
zabašuruje prikazujući nam kako mu Zapad jede iz ruke i divi se njegovim uspješnim
reformama. Iza te uljepšanje slike stoji veliki neriješeni problem koji Vučić
niti može niti hoće da rješava. To se veoma jasno vidjelo u dvije situacije u posljednjih
nekoliko dana.
Za razliku od Tadića koji je govorio “i EU i Kosovo”, Vučić
koristi formulu “neke poštujemo a neke volimo”. EU poštujemo iz računa, a
Rusiju volimo iz slovenske duše. Po toj formuli je premijer Vučić reagovao kada
je američki ambasador Majkl Kirbi u intervjuu Novostima otkrio našoj javnosti
(ali ne i našim političarima kojima je to odavno predočeno) da SAD pod
normalizacijom odnosa Beograda i Prištine podrazumijevaju da Kosovo postane
članica UN. Bez obaveze da Srbija prizna Kosovo. To isto misli i EU, jer je
više puta ponovljeno da će se primjeniti model dvije Njemačke, po kome je
zapadna Njemačka prihvatila da istočna Njemačka bude članica UN, ali je nije
priznala. Ovo jasno pokazano očekivanje od Srbije u vezi sa Kosovom protumačeno
je kao još jedan udarac sa Zapada, kao da se sve to već nije znalo. Predsjednik
Nikolić je ukazivao na takva očekivanja, ali sa jasnom namjerom da se Srbija
odrekne EU i opredijeli za Kosovo, mada ga odricanjem od EU ne može vratiti.
Ali mantra je mantra, iza koje je lijepo i dugotrajno udomljena korumpirana i
svemoguća vlast. Dok Srbija ostaje da visi o koncu, neodlučna šta će sa sobom i
na koju će stranu.
Eto, sad je sve rečeno, za uši svih građana. Vučić je
odgovorio Kirbiju da mi poštujemo SAD kao svjetsku velesilu, ali da mi imamo
svoju politiku, nje se držimo i od nje nećemo odustati. Ministar Dačić je bio
kategoričan rekavši da Srbija neće podržati članstvo Kosova u međunarodnim
organizacijama, jer bi to značilo legalizaciju jednostrano proglašene
nezavisnosti Kosova. Potom je krenula relativizacija onog što smo čuli: treba
sačekati novog ambasadora, možda je ovo tek nešto trenutno, može izrečeni stav
i da se promijeni…
Druga situacija je mnogo nezgodnija, potencijalno konfliktnija,
jer se odnosi na regionalnu stabilnost i našeg susjeda – Bosnu i Hercegovinu.
Radi se o najavi Vučića da sa cijelom vladom prisustvuje obilježavanju 9.
januara, Dana Republike Srpske. I ovom prilikom je Vučić izgovorio spasonosnu
formula “BiH poštujemo a RS volimo”. Koliko god ova formula sama po sebi bila
nepristojna, od poštovanja BiH nije ostalo ništa ako se zna da je taj 9. januar
datum kada su srpski poslanici 1992. napustili parlament RBiH, s namjerom da se
teritorijalno razgraniče sa Muslimanima i Hrvatima. To je bio dan proglašenja
rata za razaranje BiH, te za stvaranje teritorije Republike Srpske. Po kasnijim
riječima Karadžića, tog dana se slavi pobjeda nad Turcima!
Provokativna posjeta čitave Vlade na takav dan govori samo o
tome da premijer Vučić nije odustao od politike Slobodana Miloševića, ali ni od
cijepanja tobože poštovane BiH, u saglasju sa Dodikom koji ništa drugo i ne
radi osim što ruši BiH. Prije dva mjeseca Vučić je bio u zvaničnoj posjeti
Sarajevu gde je naglasio da podržava BiH i pomirenje, ali izgleda da je to bila
gluma za one spolja, da bi ljubav prema svesrpskom ujedinjenju probila tu
glumačku numeru, a poštovanje BiH se razbilo u paramparčad.
Zvanično Sarajevo je oštro reagovalo na bezobrazan Vučićev
potez. Reagovali su i neki ugledni ljudi, kao što je profesor Enver Kazaz, koji
je Vučićevu odluku nazvao sramnom. Rekao je da je “to najnečasniji politički
čin koji je Vučić mogao da povuče, nakon što je tobože govorio o
bošnjačko-srpskom pomirenju i nakon što je promijenio svoju retoriku i sa
četničke prešao na proevropsku”. On je dodao da Dan RS simbolizuje
legitimizaciju zločina i genocida u Srebrenici, kao i to da dolaskom u
Banjaluku Vučić Srbiju uvlači u polje ratnozločinačke ideologije.
Pomiriteljska politika za tili čas je nestala i sišla sa
velike pozornice, a na nju se već penju novi skandali i još dublje mute vodu.
Konfuzna, sinkretička svest nije sposobna da stane na put nacionalističkom
mutljagu, autoritarizmu i represiji. Ona je tek prostor za veliko spremanje u
koje politika nažalost rijetko zalazi. Zato će se i dalje dešavati da Srbija
gazi preko linija koje bi trebalo da je odvoje od zločina i loše prošlosti.
(The Bosnia Times, Peščanik.net)