Piše: James B. Foley, thebosniatimes.ba
Od vanjske politike nije se očekivalo da igra važnu ulogu na predsjedničkim izborima u SAD-u. Unatoč svojoj ogromnoj međunarodnoj ulozi, Amerika je zemlja čiji je pogled usmjeren prema unutra i koja se danas hvata u koštac s monumentalnim izazovima na domaćoj fronti. Izuzev međunarodne krize, ova kampanja vodi se oko domaćih pitanja.
Tako smo mislili. No nedavno je postalo jasno da je strategija predsjednika Donalda Trumpa da vanjska politika bude u središtu njegovog argumenta za reizbor. Prvi dokaz došao je s neočekivanom najavom 13. avgusta da Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati, pod pokroviteljstvom SAD-a, uspostavljaju diplomatske odnose, što je prvi put da jedna arapska zemlja priznaje Izrael u gotovo 27 godina. Zatim su Bahrein i Izrael najavili uzajamno priznavanje 11. septembra. Sjedinjene Američke Države navodno se nadaju sličnim potezima potencijalno od Sudana, Omana i Maroka. Saudijska Arabija suzdržava se od priznanja Izraela za sada, ali mnogi vjeruju da je dala neophodno zeleno svjetlo Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu.
To je značajan razvoj događaja koji ulijeva nadu za potencijalno rješenje šireg arapsko-izraelskog sukoba, koji je definirao i unakazio Bliski istok tijekom većeg dijela stoljeća. Nekoliko čimbenika doprinijelo je ovom proboju. Prvo su jednostavno začuđujuća postignuća Izraela po pitanju ekonomske i vojne nadmoći u regiji, što ga čini vrlo poželjnim partnerom. Drugo, razbijanje tradicionalno tvrdokornih arapskih država, Sirije, Iraka i Libije, koje su desetljećima stavljale veto na zbližavanje s Izraelom. Naposljetku su zaljevske zemlje predvođene Saudijskom Arabijom privučene Izraelu zbog straha od njihovog moćnog zajedničkog neprijatelja, Irana. Priznavanje Izraela jednostavno je formalizacija njihovog prvobitnog saveza protiv Irana.
Izuzetno je što je Izrael postigao tu prekretnicu bez ispunjavanja povijesnog zahtjeva arapskih zemalja, naime samo nagodbom u obliku državnosti za Palestince, koji doista ispadaju veliki gubitnici u toj preraspodjeli moći. Palestinci još nikad nisu izgledali tako sami i lišeni bilo kakve perspektive za napredak. Pa ipak, čak i slabi i izolirani i dalje predstavljaju neizbježnu dilemu za Izrael i Bliski istok. Dva naroda još postoje i traže isti uzak komadić područja. Ako, kao što se čini, san o neovisnoj državnosti postaje neostvariv, Palestinci bi se mogli u sve većoj mjeri okrenuti zahtijevanju punog i jednakopravnog državljanstva unutar jedne dvonacionalne države. Izrael bi se stoga mogao suočiti s bolnim izborom između svog demokratskog i židovskoga karaktera.
Da budemo brutalno iskreni, nije izgledno da su takva suptilna razmatranja pala na pamet Donaldu Trumpu, čiji su potezi u vanjskoj i unutarnjoj politici strogo motivirani onim što služi njegovim osobnim interesima. Njegovo partnerstvo s premijerom Netanyahuom i sve što je učinio za Izrael namijenjeni su zadovoljavanju njegove baze proizraelskih kršćanskih evangelista. Trump se nada da će ti najnoviji koraci mobilizirati te njegove pristaše da glasaju za njega u još većem broju u studenom. I dok je predsjednik općenito nepopularan među američkim Židovima, koji su većinom demokrati, on se nada da će tim najavama nadahnuti dovoljan broj židovskih birača u ključnim zemljama, prije svega na Floridi i u Pennsylvaniji, da možda donesu pobjedu razlikom u glasovima na vrlo izjednačenim izborima.
Kad bi postojala ikakva sumnja o tome tko stoji iza tih inicijativa SAD-a, razmislite o ekonomskom sporazumu između Srbije i Kosova najavljenom u Bijeloj kući 4. septembra. Naizgled namijenjen podupiranju stabilnosti u jugoistočnoj Europi, Trump ga je na Twitteru opisao kao: “Još jedan veliki dan za mir na Bliskom istoku jer su većinski muslimansko Kosovo i Izrael pristali na normalizaciju odnosa i uspostavu diplomatskih odnosa.” Naime, i Kosovo i Srbija također su se složili da će smjestiti svoje ambasade u Jerusalemu. Dok raste neizvjesnost po pitanju statusa dokumenata koje su potpisali Srbija i Kosovo te o tome hoće li oni doista biti provedeni, taj je sastanak već poslužio svojoj namjeni u funkciji podrške kampanji za Trumpov reizbor.
Kao posljedica takvog razvoja događaja, predsjednik će se sad predstavljati kao svjetski državnik i mirotvorac. Ceremonija čiji je bio domaćin u Bijeloj kući s vođama Izraela, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata radi formaliziranja njihovih sporazuma ostavit će iza sebe dramatične prizore za njegovu reizbornu kampanju. Aura državništva bit će pojačana Trumpovom nominacijom za Nobelovu nagradu za mir, nominirala su ga dva norveška i švedska zastupnika u parlamentu. Konkretnije, predsjednik će se moći pohvaliti nedavnim daljnjim povlačenjem američkih postrojbi iz Iraka i Afganistana, što je dokaz da je on ispunjavao svoj zavjet o okončanju nepobjedivih ratova i vraćanju američkih snaga kući.
Naravno, postoje i rizici i koristi za sve uključene. Za Donalda Trumpa rizik je da će njegova politika maksimalnog pritiska na Iran, koja tako veseli njegove bliskoistočne partnere, potaknuti veći sukob uoči izbora u SAD-u. Za ranjive zaljevske zemlje rizik je da im Trump neće priskočiti u pomoć u slučaju da budu na meti Irana (poznajući njegov karakter, one možda polažu veće nade u izraelske zračne snage). Za Izrael postoji rizik da će njegova politika potpore Donaldu Trumpu predobro uspjeti i da zbog njegovog reizbora Sjedinjene Američke Države potonu u dodatne godine nemira i smanjenog međunarodnog vodstva. Ono što bi moglo biti u interesu Benjamina Netanyahua, a što je zasigurno u interesu Vladimira Putina, nije nužno u interesu tih zemalja, uključujući Izrael, čija dugoročna sigurnost ovisi o partnerstvu sa stabilnim, sposobnim i pouzdanim Sjedinjenim Američkim Državama.
(TBT, Express)
